Give credit where credit is due.

Prije gotovo četiri godine napisao sam tekst posvećen momčadi Cedevite koja je osvojila naslov prvaka Hrvatske nadigravši u finalnoj seriji Cibonu s 3-1. Bio je to kritički tekst, upućen ponajprije igračima koji su linijom manjeg otpora svjesno birali sigurnu plaću i manjak stresa nauštrb sportskog izazova i mogućnosti da u nekom drugom klubu u glavnoj ulozi možda dugoročno izbore nešto više u karijeri. Tadašnja uprava Cedevite, bar onaj njen dio do kojeg je došao taj tekst, nije najbolje primio tu kritiku i shvatili su to prilično osobno. S tadašnjim sportskim direktorom Vitamina Matejem Mamićem sam čak i kratko pročavrljao na temu tog teksta dvadesetak dana kasnije na košarkaškom kampu Jerela Blassingamea u Cedevitinim prostorijama na zagrebačkom Velesajmu. Nismo baš uspjeli uvjeriti jedan drugog u suprotstavljene argumente, ali nije ostalo zle krvi - bar se nadam. 

Tadašnja Cedevita, koja s ovom današnjom ljubljanskom dijeli tek jednu polovicu imena i određen dio vlasničke strukture, bila je dobra ideja s lošom izvedbom. Godinama se glavinjalo u sportskim politikama, forsirajući jednu sezonu strance, drugu Hrvate. Jedne godine igraju iskusni, druge se oslanjalo na mlade. Novci su se spaljivali, ali kako nisu bili javni već privatni, svatko tko je iole pokušao preispitati takav poslovni projekt bio je etiketiran kao netko tko želi zlo hrvatskoj košarci, jer pokušava otjerati najvećeg privatnog (domaćeg, k tome) investitora u ovaj odumirući sport u Hrvata. Godinu dana kasnije, Emil Tedeschi je povukao neočekivan potez nakon šokantnog poraza Cedevite u finalu domaćeg prvenstva od mnogostruko jeftinije momčadi Cibone - premjestio je momčad u stilu NBA vlasnika iz Zagreba u Ljubljanu. Jedinstvenim potezom je tako Hrvatska ostala na dva predstavnika u ABA ligi, a Sloveniji je spašen u tim trenucima posrnuli velikan Olimpija. 

Nametalo se pitanje, što će sad biti s hrvatskom klupskom košarkom. Nekoliko godina jedini je naš predstavnik u međunarodnim natjecanjima bila Cedevita, s manje ili više uspjeha u Eurokupu i Euroligi. Međutim, malo tko u Zagrebu je uistinu osjetio povezanost s tim momčadima, pa su posjete na domaćim utakmicama rijetko dosezale neku značajniju brojku. Ima tu nešto i u probirljivosti zagrebačke (hrvatske općenito, kad govorimo o tome) sportske publike, koja sve češće bira utakmice prema atraktivnosti gosta, rjeđe zbog privrženosti domaćoj momčadi. Ako tome dodamo činjenicu da je malo tko Cedevitu doživljavao kao domaću momčad, Tedeschijev potez zvuči puno razumljivije.

Ipak, čelni čovjek Atlantic grupe je Zagrebu u dotu ostavio malu, mladu momčad i omladinski pogon koji do dan-danas najnormalnije funkcionira mimo glavne pozornice. Malo-pomalo su ljudi u Cedeviti Junior gradili i izgradili prepoznatljiv imidž kluba koji se oslanja na mlade domaće snage uz dodatak pokojeg "otpadnika". Penjali su se mladi Vitamini tako kroz razine natjecanja u Hrvatskoj do najvišeg razreda, HT Premijer lige. Uoči sezone odluka je pala da čovjek koji je ovu momčad vodio do ulaza u najviši košarkaški rang u državi, Marko Trninić, možda ipak nije pravo rješenje za ono što žele u dvijeidvadesetdrugoj, pa je kao novi strateg doveden Damir Mulaomerović. Pokazalo je to određenu ambiciju momčadi s Velesajma, ali nitko nije mogao niti zamisliti da će Cedevita Junior već u prvoj premijerligaškoj sezoni ozbiljno poremetiti račune trojcu koji je računao na dugotrajniju trodiobu vlasti nakon odlaska stare Cedevite u Ljubljanu. Ali, upravo to se dogodilo, i to na način koji je svakom istinskom ljubitelju košarke izmamio osmijeh na lice.

Već u uvodu sezone Cedevita Junior je srušila Split, ali mislilo se da je to tek hvatanje zvučnijeg protivnika na krivoj nozi. Nije to bio slučaj, već su dobri rezultati dolazili jedan za drugim, a sve je kulminiralo predstavom Mulaomerovićeve momčadi na završnom turniru Kupa Krešimira Ćosića na riječkom Zametu. Iako nisu osvojili trofej, osvojili su srca nekih neutralnih gledatelja, kao i nekih skeptika, predstavivši se široj javnosti kao relevantan faktor u hrvatskoj košarci. Osporavani Goran Filipović, neshvaćeni Filip Bundović i samozatajni Ivan Miličević u društvu perspektivnih klinaca Josipa Batinića, Roka Radovića, Mateja Bošnjaka i Vite Kučića prikazali su u polufinalu protiv Splita raznovrsnu i lepršavu napadačku igru, dok su manje od 24 sata kasnije pokazali da imaju i mentalnu snagu i taktičku zrelost nadići fizički umor i teške neprecizne ruke i u utakmici na mali broj poena biti u igri na doslovno jednu loptu. Minute odmora Damira Mulaomerovića bile su melem za uši u odnosu na... pa, ono na što smo navikli od hrvatske struke, da budemo politički korektni. Nadajmo se da ga u ulozi izbornika neće hvatati nervoza u sličnim situacijama. 

Cedevita Junior možda još nije postala sve ono čemu su se domaći ljubitelji košarke nadali od one prvotne verzije kluba, ali je na dobrom putu da to postane. Ta ista Cedevita Junior je dokaz kako za razvoj mladih igrača nije uopće potrebno robovati ideji da je ABA liga, kao nekakav tobožnji ideal košarke u okruženju, jedino i od životne važnosti potrebno natjecanje. Ne, mladim igračima je potrebno kvalitetno okruženje u kojem će radom ispraviti igračke nedostatke i usavršiti prednosti, povjerenje trenera čak i u situacijama kad naprave kardinalne greške na terenu i, naravno, adekvatna minutaža. Plaća, koja u njihovim godinama ne bi trebala biti u prvom planu, je prije svega redovita i to skida još jedan teret s leđa kako igrača, tako i njihovih obitelji. Sve to imaju u Cedeviti Junior koja (trenutno) nastupa samo u HT Premijer ligi, i neće ni najmanje čuditi ako se neki novi klinci sutra budu odlučivali za takav korak u karijeri. U klubu moraju biti svjesni samo jedne stvari - sav ovaj rad će pasti u vodu jednom kad i ako ih dobri rezultati (koji su neminovni) pretjerano zanesu pa krenu dobro poznatim putem starije sestre. Nadajmo se da do toga neće doći.