Intervjui
Ciglar - čovjek s više od 30 zlatnih odličja

Ciglar - čovjek s više od 30 zlatnih odličja

Autor: Krešimir Galić Photo: Fiba.com

Ćosić i ja dobili smo posao isti dan...

Brođanin Željko Ciglar jedan je od naših najboljih trenera čiju su dosadašnju karijeru uglavnom obilježili uspjesi sa ženskim ekipama. Da bi se iscrpnije osvrnuli na njegov košarkaški put zasigurno bi nam trebalo nekoliko nastavaka ove priče, a kroz pola stoljeća njegovog trenerskog rada dovoljno je spomenuti preko 30 osvojenih zlatnih medalja s različitim ekipama i reprezentativnim selekcijama.

Ciglar je značajan trag ostavio i u zagrebačkoj košarci, a treba istaknuti da je 19 godina radio u KSZ-a gdje je bio desna ruka dugogodišnjeg tajnika Stjepana Miroslava Sobočana.

 ”On je čovjek koji je na mene imao jako veliki utjecaj. Njemu mogu zahvaliti puno toga u životu što sam postao takav kakav sam postao jer s obzirom da sam stigao iz Slavonije on me je uvijek podržavao i podupirao moje ideje. On mi je zaista puno toga pružio”- kaže Ciglar koji je bio u stručnom stožeru trenera Sobočana u njegovim najvećim uspjesima kao što su osvajanje Kup Liliane Ronchetti i Kupa Jugoslavije s Montingom 1980.godine, te naslova prvaka i Kupa Hrvatske s košarkašicama Centar banke 1995.godine.

U trenersku karijeru krenuo je iz rodnog Slavonskog Broda gdje je već u srednjoj školi shvatio da bi to mogao biti njegov životni put. Iako se košarkom bavio u KK ”Rade Končar” i KK”Oriolik” na vrijeme je shvatio da njegov igrački put neće biti neće popločan uspjesima. 

- Vrlo rano sam shvatio da ne mogu postati kvalitetan igrč. U to vrijeme KK Oriolik bio je prvoligaš i imao je zaista kvalitetan juniorski sastav. Zato sam paralelno sa treniranjem u juniorima započeo raditi sa najmlađim selekcijama kluba kao trener. Bilo je to ono vrijeme poslije SP-a 1970.godine u Ljubljani. Košarka je doživjela veliku ekspanziju. a Sl.Brod je u to vrijeme bio pravi košarkaški centar. Osim rada u klubu maksimalno sam se angažirao i u srednjoj školi gdje sam bio predsjednik sportskog društva škole i u četiri godine organizirao sva sportska međurazredna natjecanja i gdje sam bio voditelj svih selekcija škole osim rukometa. Tadašnji profesor tjelesnog Franjo Tomac prepoznao je moj sportski i organizacijski talenat i uspio me nagovoriti da odem studirati na KIF (ondašnji DiF). Za vrijeme dok sam studirao aktivno sam igrao košarku za KK Rade Končar (svaki vikend dolazio sam u Brod na trening i utakmicu). Poslje povratka sa fakulteta 1976 sam postao trener u KK Rade Končaru. Godinu dana poslje zaposlio sam se kao tajnik u KK Oriolik gdje sam radio do odlaska na odsluženje vojnog roka 1978.Za vrijeme služenja vojnog roka nastavio sam raditi kao trener. Radio sam kao vanjski suradnik u vojno-tehničkoj školi. Moj prvi trofej vezan je uz tu ekipu. U Sarajevu smo postali prvaci srednjih vojnih škola Jugoslavije.

Dok je služio vojni rok povremeno je sudio utakmice u organizaciji Košarkaškog saveza Zagreba. Tu se dogodilo njegovo prvo upoznavanje s gospodinom Sobočanom.

- Nakon završetka vojnog roka jedno vrijeme ostao sam u Zagrebu gdje sam navračao na savez u Bogovićevu. Tu sam se upoznao sa Mirom Sobočanom. Kako je u to vrijeme on trebao osobu koja bi mu mogla pomoći u organizaciji natjecanja, na preporuku Borisa Sinkovića započeo sam honorarno radit na Savezu. Borisa Sinkovića sam poznavao još iz Broda jer je on bio trener dok sam ja bio tajnik u Orioliku. Stalni posao dobio sam 1981 godine, zajedno sa Krešom Ćosićem koji je isti dan postao instruktor KSZ-a.

Zagrebački trenerski klupski posao bio je vezan za ženske selekcije Montinga.

- U Montingu sam počeo raditi 1979. godine s pokojnim trenerom Marijanom Pasarićem u mlađim kategorijama, a bio sam priključen i seniorkama s trenerom Sobočanom s kojima sam dosta putovao. Kao član stručnog stožera seniorske ekipe nisam bio na završnici Kupa Liliane Ronchetti kada smo slavili u Bugarskoj, ali sam bio sudionik tadašnjeg trofeja u Kupu Jugoslavije.

S MONTINGOM NA DODJELI TROFEJA KUPA JUGOSLAVIJE 1980.GODINE

Još dok je radio u Montingu i paralelno sudio nagovjestio je svoj odlazak u Veliku Goricu.

- Te 1979.godine dok sam sudio neke utakmice u Velikoj Gorici vidio sam da tamo ima zanimljivih košarkaša i košarkašica. Tada sam se dogovorio sa Sobočanom i Pasaričem da bi bilo dobro da tamo pokrenemo ženski klub. U to vrijeme preselio sam se u Goricu. Uz pomoć profesorice Zore Fabečić pokrenuo sam žensku školu košarke koja je kasnije prerasla u klub. U dogovoru sa odgovornim osobama u muškom klubu Radnik postali smo njihova članica. Do 1985.godine sam u Gorici vodio mlađe kategorije, te seniorke i seniore. U klubu su između ostalih radili Jadranko Perlić, Zlatko Jotić i pokojni Silvije Jenkač.

Zavidne rezultate bilježio je u Gorici.

- S mladim dečkima sam bio dva puta na PH (u Zadru smo osvojili brončanu medalju) što je bio veliki uspjeh jer su u Zagrebu bili i Cibona, Zrinjevac, Novi Zagreb, Dubrava, koji su imali puno jači kadar od nas, ali naša pošalica je bila ”trening više – kvaliteta više”. S tom generacijom kadeta osvojili smo i dva puta Kup Radivoja Koraća u Vogošći. Sa kadetkinjama smo bili također na završnici PH (četvrto mjesto).

Nakon pet godina rada u Turopolju uslijedio je poziv legandarnog Pepsija.

- Zvao me Boško Božić Pepsi da dođem u Novi Zagreb i da mu budem team manager, a ujedno sam vodio i kadetsku selekciju s kojom sam 1986. godine osvojio treće mjesto na PH s generacijom Dumančić, Milošević, Marčinko, Buljević,Ćuk...To je bila prva generacija Zagreba koja je osvojila jednu medalju. Nakon jedne sezone u seniorima na zamolbu Uprave kluba preuzeo sam žensku seniorsku ekipu ŽKK Novi Zagreb koje su bile tada u Drugoj ligi Zapad.

Zanimljivo da je za vrijeme vođenja seniorki Novog Zagreba, kadeta Novog Zagreba i kao desna ruka Boška Božića stigao raditi na velikom projektu kao što je bila Univerzijada 1987.godine.

- Radio sam u pripremi košarkaškog turnira koji je tada bio iznimno velik. Imali smo 40 muških i 16 ženskih ekipa, a igrali smo u 22 dvorane. Morao sam angažirati negdje oko 3500 volontera u organizaciji za cijelu tu priredbu. Nakon uspjeha s kadetima Novog Zagreba dobio sam priliku da budem u stožeru muške kadetske reprezentacije Jugoslavije gdje su mi je puno pomogao Mirko Novosel koji je tada bio iznimno utjecajan član saveza. Kordinator mlađih selekcija je tada bio pokojni Branislav Rajačić. Trebao je na tu poziciju pomoćnog trenera doći Željko Došen ali on iz nekog razloga nije mogao, pa je Sobočan mene preporučio. Tri ljeta sam proveo s kadetskom reprezentacijom Jugoslavije, od Balkanskog prvenstva u Izmiru gdje smo bili treći do pobjednika Kupa Mediterana u Grčkoj. Asistirao sam Zoranu Miljkoviću, Rusmiru Haliloviću i Dejanu Srziću. 

KADETSKA REPREZENTACIJA JUGOSLAVIJE 1985.GODINE (BADŽIM, PERICA, KRALJEVIĆ, TABAK, KOMAZEC, DANILOVIĆ…)

Poslije Novog Zagreba uslijedio je povratak u Veliku Goricu. U jesen 1989 prišao mu je Mislav Jurenić, trener Mladosti i rekao da Koper traži trenera za mušku seniorsku momčad. 

- Prihvatio sam taj poziv i stigao u Koper, tada slovenskog ligaša na pola sezone gdje me je dočekalo sedam igrača. Uspijeli smo zadržati status ligaša i slijedeće sezone sam htio složiti bolju momčad s većim ambicijama. Doveo sam nekoliko igrača i te moje druge sezone u Koperu smo završili na drugom mjestu s istim brojem pobjeda kao Domžale. U finalu doigravanja tijesno smo izgubili.

Nakon izleta u Sloveniju vratio se u Zagreb gdje ga je čekao posao u savezu.

- Tadašnji predsjednik KSZ-a Milan Rebac zamolio me da umjesto Nenada Marinića dođem u Dubravu i preuzmem vođenje ženske ekipe. To sam i napravio te nakon jednog kraćeg vremena u Dubravi otišao sam u Lokomotivu koja se pripremala za prvo prvenstvo Hrvatske.

Bio je sudionikom Domovinskog rata, a nakon primirja u proljeće 1992.godine s košarkašicama Lokomotive je igrao prvo povijesno PH u kojem je sudjelovalo šest klubova.

- Doveo sam Ninu Grabovac, a imao sam namjeru i Mirjanu Tabak Kovčo koja je ipak otišla u Split. Osvojili smo treće mjesto, a u Kupu smo u polufinalu u produžetku izgubili od Montmontaže gdje sam tom porazu i ja kumovao. Nakon prve sezone započeli smo ambiciozne pripreme za sljedeću. Podmladili smo ekipu formirao sam odličan stručni stožer u kojem su uz mene bili Dimitrios Itoudis i Igor Jukić.

Nesretan rastanak s Lokomotivom vratio ga je tamo gdje su mu vrata uvijek bila otvorena, a to je mjesto u Košarkaškom savezu Zagreba.

- Te 1993.godine smo se Sobočan i ja na savezu dogovorili da napravimo novi klub jer je on izgubio posao u Montmontaži, a ja u Lokomotivi. Odluka je pala na Peščenicu koju je tada vodio Zvonimir Halamek. Želja je bila uvestiklub u Prvu ligu što smo i uspijeli. U suradnji s gospođom Jasnom Šarić promjenili smo ime kluba u Promdei banku. Gospođa Šarić je bila iznimno ambiciozna i ona je zahvaljujući svojim poznanstvima dovela kasnije i gospođu Mariju Šolu a za glavnog sponzora kluba Centar banku. Te prve sezone smo igrali finale sa Splitom gdje smo izgubili 2-1. Drugu sezonu 1994/95 smo u klub doveli velika pojačanja kao Daniru Nakić, Žanu Lelas, Koranu Longin, Vandu Baranović i Slavicu Pretreger i osvojili smo dvostruku krunu, a ujedno bili i na prvoj turneji po SAD-u.

CENTAR BANKA S DVOSTRUKOM KRUNOM 1995.GODINE

Nakon dvostruke krune zajedno sa Sobočanom je napustio Centar banku i put ga je odveo u Zaprešić gdje je samostalno vodio Jabuku koja je te sezone igrala i Kup Liliane Ronchetti. Na pola sezone odlazi iz kluba. U naredne dvije godine vodio je Hrvatski dragovoljac s kojim je izgubio finale prvenstva Hrvatske protiv Montmontaže. Kratko vrijeme 1998. godine bio je i trener WELS-a (Austrija) a prije odlaska u Celje 1999. godine sa Hrvatskim Dragovoljcem osvojio je drugo mjesto. mjesto u prvenstvu Hrvatske.

- U ljeto 1999.godine nazvao me Franc Ramšak tadašnji predsjednik Merkur Celja. On i Matej Polutnik pozvali su me na razgovor u Čatež. Tada sam rekao Sobočanu da više neću moći biti zaposlenik KSZ-a već da idem pokušati graditi profesionalnu trenersku karijeru. Sjećam se po dolasku u Celje na prvoj press konferenciji na pitanje što očekujem od sezone rekao sam „Nisam došao u Celje biti drugi“ što je kod novinara izazvalo lagani podsmjeh, jer za protivnika smo imali Euroligašku i do tada nedodirljivu Ježicu. Kada sam došao na prvi trening uvidio sam velike probleme unutar ekipe. Morao sam intervenirati pa sam iz Zagreba doveo Mirnu Deak i iz Ljubljane Jeru Grobelnik. Brzo smo se posložili i ovdje moram istaći veliku pomoč kapetanice ekipe Barbare Polutnik koja je svlačionicu držala pod kontrolom i bila veliki motivator u nastojanjima da se ostvari veliki rezultat. Na pola sezone doveli smo playa Moniku Barenjinu iz Slovačke. Osvojili smo prvo mjesto u regularnom dijelu zahvaljujući tome što je Ježica koja je bila u Euroligi izgubila od svoje druge ekipe, a međusobno smo u sezoni bili 1-1. U finalu doigravanja smo dobili 2-1 i onda je ona moja rečenica”Nisam došao biti drugi” došla do punog izražaja. Slijedeće godine smo pomladili ekipu i osvojili drugo mjesto u prvenstvu i kupu. Ja sam u Celju bio pet sezona s odmacima i u deset finala sam osvojio četiri prvenstva i tri kupa.

SEDAM TROFEJA U CELJU

Nakon što je u ljeto 2001.godine osvojio broncu s kadetkinjama na EP u Bugarskoj i zlato na MI u Tunisu sa seniorskom ženskom reprezentacijom vodstvo Celja ga nije htjelo čekati dulje od kolovoza pa je po povratku iz Tunisa preuzeo seniorke Medveščaka s kojima je te sezone osvojio četvrto mjesto, a s juniorkama je bio prvak Hrvatske.

Kasnije su slijedile uspješne epizode u Livnu (BiH), Gospiću (osvojen Kup) i Kosovu (prvak i pobjednik Kupa, treče mjesto u WABA regionalnoj ligi s Univerzitetom Priština), te nove tri sezone u Celju gdje je osvajao duplu krunu. Dva puta je bio trener godine u Sloveniji (2000 i 2008), te u Hrvatskoj 2001. godine nakon zapaženih uspjeha s reprezentacijama. Bio je dva puta na klupi Jolly Šibenika gdje je jednu sezonu vodio i akademiju.

Povratak u zagrebačku košarku je uslijedio 2011.godine kada se vratio u ŽKK Novi Zagreb gdje je dvije sezone zaredom osvajao kadetski naslov i bio asistent u seniorskoj ekipi kada je osvojila prvenstvo i Kup Hrvatske. Kratak povratak u mušku košarku dogodio se prije šest godina kada je vodio drugoligaša VERN s kojim je osvojio 2.mjesto, pa nakon tri sezone na mjestu instruktora Košarkaškog saveza Zagrebačke županije došao je u Trešnjevku 2009 gdje je bio dvije sezone do dolaska u ŽKK Zagreb gdje je prije šest mjeseci preuzeo seniorsku ekipu.

Kada govorimo o uspjesima koje bi najviše izdvojio u karijeri zasigurno se izdvajaju oni u Celju i reprezentativnim nastupima.

- Za sada sam jedini trener koji se može pohvaliti sa osvojenim medaljama u mlađim ženskim reprezentativnim selekcijama u diviziji „A“. Devet puta vodio sam mlađe uzrasne reprezentativne selekcije (kadetkinje, juniorke), osvojili smo pet medalja (2 u A diviziji i 3 u B diviziji) i naravno to zlato na MI u Tunisu. Nažalost i pored svih tih rezutata nisam nikada (osim na MI u Tunisu) vodio žensku seniorsku reprezentaciju.

ŽENSKA REPREZENTACIJA ZLATNA NA MI U TUNISU 2001.GODINE

I on ima svoje košarkaške mentore pa je uz Sobočana izdvojio još neke.

- Boris Sinković je čovjek  s kojim sam vremenski najduže radio i najviše surađivao. On mi je bio pravi mentor što se tiče košarke. Ta naša suradnja je počela u Brodu i kasnije se nastavljala kroz još niz projekata. Tu je naravno i pokojni Marijan Pasarić, zatim spomenuti Branislav Rajačić koji mi je četiri godine dao prigodu u KSJ-u i vjerojatno da nije došlo do rata da bi dobio i samostalno vođenje neke od mladih reprezentacija.

SELEKCIJA ZAGREBA 70/71 GODIŠTE

I dok je prije rata radio i u muškoj košarci nakon rata u posljednjih 19 godina praktički je cijelo vrijeme vezan za žensku košarku s tek kraćim muškim izletima u VERN i Goricu. Što je to presudilo da ženska košarka bude njegov izbor.

- Ono vrijeme kada sam se počeo baviti košarkom tada o tome nitko nije ni razmišljao. Ženska košarka i nije bila razvijena u Hrvatskoj za vrijeme Jugoslavije. Bio je poznat samo Monting i nešto se kasnije javljao Split, te Revija. Ostalo su bili klubovi koji su igrali nižerazredna natjecanja. Mislim da je na činjenicu da sam više radio sa ženskim klubovima i reprezentacijama pridonijela odluka ili molba Milana Rebca da preuzmem Dubravu, pa sam kasnije nastavio u Lokomotivi i Centar banci što me odvelo u žensku košarku. Sigurno da su tome pridonijeli i rezultati jer su oni svake godine bili sve bolji i bolji.

Veliki broj poznatih igrača i igračica je vodio određeno vrijeme pa smo ga pitali koga bi izdvojio kao ”najbolje” proizvode.

- Moram odmah naglasiti ”Nema trenera u svijetu koji je nekog igrača napravio. Mi smo svi u nekom vremenskom periodu trenirali neke igrače ili igračice, a evo ja bi izdvojio neke kao što su Nika Barić koju sam trenirao u Celju, pa Ivanu Dojkić koja se na mene ljutila zašto je guram na organizatora igre, a sada se ispostavilo da je najbolja na toj poziciji i zahvalna mi je, pa recimo Gorana Jagodnika koji je bio slovenski reprezentativac i kojeg sam trenirao u Koperu i koji mi je javno zahvalio što sam ga doveo u košarku jer sam ga vidio na jednom igralištu i doveo u dvoranu. Kroz selekciju grada i reprezentativne selekcije sam trenirao veliki broj kvalitetnih igračica. Tu moram naravno spomenuti i svoju kćer Ivu. Pa trener Dimitrios Itoudis u svakom svom intervju spominje da sam jedan od ljudi koji mu je otvorio prostor i mogućnost da se bavi trenerskim poslom u Zagrebu dok je studirao.


Ovo ljeto trebao je povesti žensku kadetsku reprezentaciju u pripremama za EP. Kako su sva natjecanja otkazana postoji li mogućnost kakvog okupljanja. Ciglar je član stručnog savjeta za žensku košarku ”Vjerujem da će se u slijedećih mjesec dana donijeti neka odluka. Hoće li to biti okupljanje u vidu nekih kampova ili selekcija u ovom trenutku mi je teško reći. FIBA još nije donijela odluku što će biti s prvenstvima koja su se trebala igrati tako da i tu moramo vidjeti na koji način slagati programe”.

Slijedeća sezona će po mnogo čemu biti izazovna pa se sve više priča o promjeni sustava natjecanja u Prvoj ženskoj ligi. Ciglar će i na jesen voditi seniorsku ekipu Zagreba, a pitali smo ga za njegovo mišljenje na koji način organizirati natjecanje u novoj sezoni ”S obzirom na financijsku situaciju i sve probleme koje imamo u Hrvatskoj po meni je ideja i najoptimalnije rješenje bi bilo da se u prvom dijelu lige igraju dvije grupe po šest klubova (sjever i jug), a to znači ovih deset klubova koji su igrali ove nedovršene sezone i KAŽL iz Splita te Vros Mursa iz Osijeka koje su jedine imale prvoligaške ambicije. Nakon dvokružnog dijela do Nove godine poslije bi po tri najbolja kluba igrali Ligu za prvaka, a ostali Ligu za ostanak. To je moje mišljenje, a vidjet ćemo što će biti na kraju.

Među mnogim trenerskim i organizacijskim dostignućima svakako treba izdvojiti činjenice da je bio jedan od pokretača ženske WABA lige kako seniorske, tako i za mlađe kategorije. Bio je osnivač udruge hrvatskih košarkaških trenera 1994.godine, organizator velikih međunarodnih turnira te povjerenik za natjecanje svih ženskih kategorija u HKS-u. Bogata karijera Željka Ciglara ide dalje, a ona i u vrijeme koronavirusa nije stala, a sada nakon popuštanja mjera svakodnevno je na parketu s mladim igračicama Zagreba.