Damir Dado Voloder - legendarni košarkaš, trener, košarkaški zaljubljenik - jedan od nas!

Damir Dado Voloder! Nešto starijim čitateljima, da se ne naljute, dovoljno je spomenuti ovo ime i pred očima im se pojavljuje slika jedinstvenog sportaša, košarkaša nižeg rasta s velikim ljudskim osobinama, razigravača u košarkaškom stavu, obrambenog fanatika, simbola slavonske i hrvatske košarke. Za njih ovaj je intervju ljetno štivo koje će pročitati s guštom, prisjetiti se Dade i saznati što radi danas, kako gleda na hrvatsku košarku prošlost, sadašnjost i budućnost. Dado je prava osoba za to jer, uz Veljka Petranovića hrvatski košarkaš s najdužim stažom aktivnog igranja. Vjerovali ili ne, ozbiljno je igrao košarku i u 44. godini života.

Za one mlađe, koji nikada nisu čuli za Damira Volodera, ovo je obavezna lektira koju moraju pročitati i dobro razmisliti što je pjesnik, koji je cijeli život živio košarku, a tek kratko vrijeme od nje, htio reći. Zadatak je zapamtiti glavnog lika i izvući pouku iz njegovih riječi.

U jednom od brojnih košarkaških razgovora spomenuo nam ga je trener košarkaša Mislava Alen Koludrović. Pohvalio se kako je Voloder poslao čestitku njemu i njegovom igračima povodom ulaska u Prvu hrvatsku košarkašku ligu. Lampica se upalila, samo je trebalo pronaći vremena i prostora za napraviti intervju, jer – to je Dado Voloder!

Gdje je Dado danas?

Obično sve priče započinju s onom, gdje je sve počelo. O tome ćemo nešto kasnije. Nas je zanimalo gdje je Dado danas, kako gura kroz život, je li još uvijek košarkaški zanesenjak kakvih nam danas nedostaje. Baš nedostaje…

- Danas Dado gura kroz 64. godinu, živim u Osijeku. Ne bavim se više košarkom, bavio sam se do tamo negdje do 2016., 2017. godine. Kao igrač od 1973. do 2003. godine, a nakon toga kao trener.  Naravno i dalje je pratim, još nisam u mirovini, radim u jednoj građevinskoj firmi, kao na početku nekog kviza predstavio se Voloder. 

Slavonija nam svima fali na košarkaškoj karti Hrvatske, a upravo je Damir svojim radom kao igrač i trener obilježio i pozlatio brojna mjesta zlatnog dijela Lijepe naše.

- Ponikao sam u Vukovaru, tamo sam rođen, proveo djetinjstvo. Igrao sam i u Vukovaru i Borovu dugo godina. Faktički do rata. Onda odlazim kod roditelja u Kaštela i dobivam ponudu Splita. Uslijedila je dugogodišnja karijera u Osijeku, kratka pauza za odlazak u Vinkovce i onda završetak karijere u Osijeku. Zadovoljan sam, kroz bavljenje košarkom sebe sam izgradio i kao igrača i kao osobu. Činjenica je da je danas Slavonija bez kvalitetne, vrhunske košarke, govoreći u hrvatskim gabaritima. Svima nam to fali, pogotovo nama koji smo ugradili dio sebe u slavonsku košarkašku priču. Pratimo, tu smo, pokušavamo pomoći, ali teško to ide. Teška su vremena. Teško je doći do kvalitetnih, kako trenera, tako i igrača.

Split zauvijek

Jedna sezona u Splitu zauvijek je ostala u srcu.

- Kontaktirao me Rato Tvrdić, ma tko bi ih odbio. Pa on i Damir Šolman su mi bili uzori, kao dijete sam pratio i volio Jugoplastiku. Uživao sam u Splitu, a uz sve to osvojili smo prvi trofej u neovisnoj Hrvatskoj, prvi Kup,  tako da su to uspomene za cijeli život.

Kratko je igrao i u Kikindi, mjestu na samoj granici Hrvatske i Srbije. Tako blizu, a tako daleko…

- Nisam se dugo zadržao tamo. Stigao sam 1991. Situacija se zaoštravala, sve je mirisalo na rat tako da sam prekinuo tu suradnju. Baš su bila teška vremena, morao sam donijeti odluku. Na kraju je završilo dobro, stigao sam do Splita i nastavio živjeti noseći se sa strahotama rata u Vukovaru, Slavoniji i Hrvatskoj. Košarka mi je u tome pomogla.

Spomenimo kako je Voloder prije Kikinde jednu sezonu proveo i u Skopju.

- Bila je to sezona 1990/91. Bilo je dobro, stvarno se nemam što požaliti. Cijela karijera me je oblikovala, svako iskustvo modeliralo i guralo dalje. I kroz ta ratna vremena ostao sam svoj, sportaš, košarkaš, čovjek. Moram biti na tomu zahvalan i zbog toga sretan.

Vratio se Dado nakon igračke karijere u svoj Vukovar.

- Odradio sam jednu sezonu kao trener HKK Vukovar, pa prešao u Vrijednosnice gdje sam proveo dvije i pol godine. Radio sam dvije sezone i u ženskoj košarci kao trener ŽKK  Mursa iz Osijeka i na kraju se opet vratio u Borovo gdje sam proveo tri sezone. U dva navrata smo igrali kvalifikacije za Prvu košarkašku ligu, odnosno elitni razred hrvatske košarke. U toj trećoj sezoni protivnik nam je bio KK Jazine iz Zadra koje je vodio trener Ivica Burić i baš je napeto bilo, prisjeća se Voloder.

Nema Dražena, nema lidera, nema kulta reprezentacije 

Kao i svi kojima je košarka sastavni dio života teško proživljava aktualni trenutak hrvatske reprezentativne i klupske košarke.

- Teško mi je sve to procesuirati. Kada pogledam ligu koju smo imali, govorim o hrvatskom prvenstvu, od samog starta i kroz rat, kakve smo igrače imali, po dva kluba su igrala Euroligu, utakmice su bile kvalitetne… Imali smo jako dobru ligu. Istovremeno reprezentacija uzima srebro na Olimpijskim igrama u Barceloni, pa broncu na Svjetskom prvenstvu u Torontu, pa dva dvije bronce na europskim prvenstvima, jednu nakon smrti Dražena Petrovića…Ali što se dogodilo? Nakon Dražena nismo uspjeli zadržati kult reprezentacije. On je bio vođa, pokretač svega i svi njegovo suigrači i danas naglašavaju kako je njegov iznenadni odlazak veliki gubitak nakon kojeg se nismo uspjeli oporaviti. U nekim ključnim trenucima nismo imali ni sreće. Sjetimo se kao smo gubili neke utakmice u zadnjim sekundama. Đorđevićeve trice u Španjolskoj 1997., pa poraza od Turske 2001. kada smo prokockali +19, pa poraza od Srbije 2010. bacanjima u zadnjoj sekundi… Reprezentativni rezultat je pokretač svega, medijske vidljivosti, povećanog interesa javnosti za našim sportom, većim brojem djece u školama košarke koja se poistovjećuju sa sportskim nacionalnim herojima… To nam je bilo nasušno potrebno da sve dignemo na višu razinu. Na klupskoj sceni nas nema u Europi, nestali smo. Osvajanje regionalne ABA lige Zadra i Cibone su dva najveća uspjeha u novijoj povijesti. Za zemlja koja je dala trostrukog i dvostrukog prvaka Europe, Split i Cibonu, preskromno.Zašto je to tako? Zašto nemamo tako jako domaće prvenstvu u kojoj je Dado Voloder igrao u svoje vrijeme?

Trebaju nam igrači, a ne prvaci

- Puno je razloga. Utakmice su bile čvrste, tvrde. Igrala se muška košarka. Danas je to drugačije. NBA snosi dio krivice. Klincima je ta liga mjerilo, Igra se brza nekontrolirana košarka, šutira se previše iz mogućih i nemogućih situacija i mladi igrači se ne mogu ni snaći u tome. Ni njima nije lako. Mi kroz zadnjih 10-15 godina nismo isprofilirali ni jednog igrača da ostavi dublji trag. Kod nas u neke stvari krivo postavljene. Ne radi se na fundamentima, na kvalitetnom obrambenom dijelu i na segmentima koji su nekad krasili dobre i kvalitetne igrače. Danas igrače u mlađim uzrastima učimo osvajati trofeje, a ne košarkaškim osnovama. Lijepo je biti prvak, ali što to znači biti kadetski prvak Hrvatske? I onda kada imaju 20 godina dolaze u situaciju da nisu formirani, a prvaci su. Zašto. Jer nisu dio sistema, nije ih se pripremalo za višu razinu košarke, nego da pošto poto uzmu naslov. Umjesto da se zna što se od pojedinog igrača može očekivati s 15 pa 17, pa 19 i na kraju s 21 godinom. I onda kažemo sad je to gotov igrač i spreman je za seniore i profesionalnu košarku. To mora biti cilj, to je esencija. Sustav mora biti takav da klubovi stvaraju igrača koji će biti spremni za seniorsku košarku, a onda će i reprezentacija imati spremne igrače. Što će nam najbolji juniori među juniorima koji ne mogu igrati ozbiljnu seniorsku košarku?

Ulaganja su mala, udaljili smo se od naroda

Detektirao je Voloder još problema koji poput vrtlogu vuku hrvatsku košarku prema dnu.

- Globalizacija čini svoje. Mi kao mala zemlja i malo tržište imamo velike probleme. Ulaganja u košarkašku infrastrukturu su, u odnosu na neke zemlje kojih donedavno nije ni bilo na košarkaškoj mapi, minimalna. Ta ulaganja im omogućuju da dovuku igrače, trenere, kvalitetu koja ih dodatno diže, a nas spušta na još niže grane. Menadžeri rade svoj dio posla. Opet na štetu naše košarke, ali u korist svojih klijenata i sebe samih. Odvlače te momke u sredine u kojima im se nude bolji financijski uvjeti. Propisi su jasni, moraju se poštivati, klub koji je ulagao u igrača odjednom se nađe u situaciji da ostaje bez nekoga na kome je želio graditi budućnost. Tu su i apetiti roditelja i same djece. Novac vrti svijet, svi svojoj djeci žele najbolje i odvode ih tamo gdje ih više plaćaju.  Ali to je prerano i to nije dobar put ni za djecu kao mlade osobe ni za djecu kao sportaše. Takva su vremena, ljudi traže ekonomsku sigurnost. Manevarski prostor za zaustaviti taj trend je mali. Je li to promjena sustava natjecanja, smanjivanje lige kako bi se koncentrirala kvaliteta, nisam siguran. Sigurno bi liga dobila na vrijednosti, no ne bi preko noći zaustavila poniranje. Dok ne budemo imali sponzore koji će uložiti u košarku, dok se ne dignemo na svim razinama, dok, poput nogometa i rukometa, ne budemo prisutni na ulici, medijima, nacionalnoj televiziji, dok ne ostvarimo rezultat na međunarodnoj sceni, šanse su nam male. I tako se nađemo u začaranom krugu. Pogledajte primjer Zadra. Prvaci, deset tisuća ljudi na finalu, cijeli grad slavi, a sponzora nigdje. U Zadru, gradu košarke! Pa kako je tek u drugim sredinama. Ključno je vratiti košarku među ljude', kazuje Voloder, a mi koristimo priliku da izvučemo od te rečenice što više.

- A udaljili smo se poprilično, dometnuli smo Dadi.

- Jesmo. Uzmimo za primjer nogomet. Cijela nacija se poistovjećuje s reprezentacijom i igračima. Putuje se na utakmice, kupuju dresovi, troše novac, uživa, slavi… Ništa čudno. Dečki su to zaslužili, rezultati su u zadnjih pet, šest godina izvanserijski i samo se ubiru plodovi tih rezultata. Nema tog sponzora koji neće uložiti novac u hrvatski nogomet. Nije važno što treba, koliko treba, u koji klub treba ući. Znači nije problem niti naći igrača, niti zadržati kvalitetu lige koja je medijski fantastično popraćena. Način na koji se nogomet izborio za svoj status je fenomenalan. Košarka je druga priča. Nama je nasušno, ali nasušno potreban neki kvalitetan rezultat. Bez toga nećemo vratiti djecu u dvorane, navijače na tribine. Pa klinci nam navijaju za Cleveland ili Golden State, a ne Cibonu ili Split. Imali smo dobru poziciju na Olimpijskim igrama u Riju, napravili smo dobar rezultat koji nije okrunjen postoljem, ali je izostao kontinuitet. Tu smo kiksali, to smo morali iskoristiti. Rukomet je u rezultatskom padu, ali je reprezentacija medijski vrhunski popraćena, a ti televizijski sadržaji su zanimljivi i publika je i dalje vezana uz rukomet i prati ga. Košarka jako puno zaostaje. Dok nemamo sponzora i jedan kvalitetan rezultat da nas malo pogura mi teško možemo izaći na kraj s ovom situacijom.

ABA liga je nužno zlo, nacionalna prvenstva nemaju moć prohodnosti

Voloder naglašava kako je domaća liga ključna u popravljanju krvne slike, ali…

- Evo, Zadar je prvak Hrvatske i što dalje. Koja je prohodnost prema nekom europskom natjecanju? Ako neće igrati regionalnu ABA ligu, može u FIBA Ligu prvaka, koja, po meni, nema kvalitetu ABA lige. Možda četiri, pet klubova, ali ostali ne. Nekada je prvak izravno ulazio u Euroligu, pa smo skupljanjem bodova imali i dva predstavnika. Sve smo imali. Danas je pala moć, ne samo hrvatske, nego srpske i slovenske lige, da ne govorim o ostalim ligama regije. Kada srpska liga više nema tu moć prohodnost i kada Partizan bojkotira njihovo nacionalno prvenstvo onda znate koliko je sati. Hrvatska liga mora biti jaka i ona je temelj i reprezentativne kvalitete. Kad bi se tu napravio pomak, kad bi se pomoglo klubovima sufinanciranjem, e onda bi to kroz neko vrijeme dalo kvalitetu. Klubovi žive od sponzora, a nitko neće uložiti u klub koji igra samo hrvatsku ligu, ali ako klub participira u ABA ligi stvari se mijenjaju. Ta liga je financijski pokrivena, klubovi nemaju nikakve ili imaju minimalne troškove što se tiče same lige i oni tu vide mogućnost zarade i da mogu zbaciti nekog igrača. I eto nas u začaranom klubu jer mladi nemaju puno prostora u ABA ligi. Kako izaći iz toga? Prvi je korak da se nađe način da HT Premijer liga ojača, do tada ABA liga je alternativa, da ne kažem nužno zlo. Liga je to koja pokriva više država s različitim zakonima, u kojoj načini financiranja sporta variraju od politički uvjetovanih preko sumnjivih do transparentnih. U svemu Partizan i Crvena zvezda prolaze znatno bolje od Cibone, Splita i Zadra, a kao posljedicu imamo dominaciju ova dva kluba i fantastičnu atmosferu, primjerice na utakmicama Partizana. Osobno sam bio na dvije njihove utakmice ove sezone. To je nevjerojatan događaj, sportaš bolju atmosferu ne može poželjeti. Samo, otkuda novci za slaganje tako skupocjenih ekipa i hoće li moći isto raditi kada uđu u Europsku uniju? To su svote od 15 do 20 milijuna eura.

Zadarska ljubav prema košarci je nevjerojatna, a ovo što radi Jusup revolucionarno

Dado Voloder prati košarku na svim razinama, tako je posjetio i Virje ne bi li gledao utakmice kvalifikacija za popunu Prve muške lige.

- Volim sve pogledati. Prošle godine sam pratio i kvalifikacije u Đakovu. Slavoniji treba klub u Prvoj muškoj ligi, a opet drago mi je zbog mog dugogodišnjeg prijatelja Alena Koludrovića da je kao trener uveo Mislav u Prvu ligu.

Na red je došao i Zadar.

-  Ne mogu, kada je košarka u pitanju, staviti Zadar i ostatak Hrvatske u istu rečenicu. To je nešto nevjerojatna, ta ljubav, kako se prati košarka... Pratim i njihovu Ljetnu ligu, to je nešto nevjerojatno. A ovo što je KK Zadar napravio prošle sezone je nestvarno. Trenera Danijela Jusupa jako cijenim. Generacijski smo tu, istina malo sam stariji, ali želim reći da pratim njegov rad desetljećima. Ovo što je on napravio je nevjerojatno, revolucionarno. Igrao je i bez playmakera, s puno energije…Dobio je Crvenu zvezdu u Beogradu, to je znanstvena fantastika, Njegova radna košarka koja je iznjedrila jednu ekstra zvijezdu je putokaz. Posložio je to savršeno, dečki su mu pružili ruku, ostavljali su srce na terenu i na kraju stigne nagrada. Trening im je podignuo kvalitetu izvedbe, a sve je rezultiralo i trofejom, rekao bih i podignutom cijenom na tržištu. To je ono što dolazi nakon, a dečki su shvatili da je važno ono prije i dali su 100 posto sebe u trenažni sustav. Svaka im čast!

Za kraj smo ostavili pitanja na koje smo unaprijed znali odgovor jer Dado živi košarku i za nju. Kad bi mu zazvonio telefon i kad bi s druge strane dobio prijedlog da se uključi u rad u hrvatskoj košarci, u bilo kojem obliku i na bilo kojoj razini Dado bi rekao…

Za košarku - Dado je uvijek tu!

- Želja je tu, volja je tu. S Dadom nikad problema nije bilo kad je košarka u pitanju  jer volim ju iznad svega.  Uvijek sam za akciju i ideju. Tko god ima prijedlog, tu sam… Tu sam i za savjet, nikakav problem nije. Dugo sam opstao u košarci i nikad nisam odustajao. To je najvažnije u sportu. Upornost, srčanost i ljubav prema košarci te gura cijeli život. Više od svega sam  volio trenirati. Obožavao sam ja utakmice, ali trening mi je bio sve. Bez toga nema ništa. Treneri to moraju usaditi mladim ljudima. Još ako prepoznaju da su prave osobe, da imaju ono nešto, e to je prava stvar! Evo ja sam krenuo s nogometom, a završio u košarci. Važan je odnos prema sportu, ako je pozitivan, vratit će ti se u životu, u sportu ili izvan njega.  U to možete biti sigurni, zaključio je Dado Voloder.  

Nadamo se da mu nakon ovog razgovora već zvoni trelefon…