Nakon deset godina provedenih u narančastom dresu kapetan Šibenke Domagoj Bašić oprašta se od aktivnog igranja košarke.

Povod je to njegovom obraćanja navijačima šibenskog kluba i košarkaškoj javnosti.

‘Nikada neću zaboraviti rečenicu tadašnjeg trenera B reprezentacije Hrvatske s kojim sam se prije deset godina skupa našao na pripremama u Sv. Martinu, Zorana Kalpića, kada je na dobacivanje tadašnjeg U20 izbornika Damira Milačića (sadašnjeg trenera Šibenke) saznao za moje šibenske (mandalinske) korijene, za koje prvih par dana okupljanja, a ni nikada prije nije imao pojma: ”P… ti materina, znao sam da ti nemoš bit normalan!!!.'

'Taj Zoran Kalpić Zoro, kojemu se ovim putem zahvaljujem, je definitivno najzaslužniji što sam ja nakon tog ciklusa reprezentacije, dosta nelogično u tom trenutku, završio u drugoligašu Šibenci. Bilo je puno boljih ponuda, što financijskih, što klubova iz većeg ranga, ali srce je nekako vuklo ovdje.

Foto: Milan Balaban/GKK Šibenka 

Sama mogućnost, da ću možda ostvariti svoj neki dječački san, kada sam tokom nekih školskih praznika ili vikenda, iz Zagreba kao kadet i junior Cibone dolazio u Šibenik i prisustvovao utakmicama Šibenke u Goodyear ligi na A tribini krcatog Baldekina, je prevladala. Taj svoj san sam ja u tih narednih par godina, kroz ulazak u prvu ligu, pa zatim par velikih derbija, ostvario preko nekoliko puta! I na tome veliko hvala svim navijačima, posebno Funcutima! Hvala im također na velikom transparentu kada se rodio moj Roko, trenutku kada sam se morao vratiti nazad u svlačionu jer suze nisu stajale…to ostaje za cijeli život!

Mnogi često pitaju kako sam izdržao deset godina u jednom klubu, ali vjerujte mi proletile su :(.

Tih prvih par godina nakon ulaska u Prvu ligu, vladala je takva sinergija igrača i navijača, to je bilo nešto nevjerojatno. Prije utakmica, tokom utakmica, a pogotovo nakon. Tadašnja ekipa Miško, Ljubo, Teo, Bleky, Fika, ja….i mnogi drugi, je bila jedna velika obitelj, koja je nakon svake pobjede skupa sa navijačima slavila po cijelu noć, često do jutarnjih sati, i to je bila naša snaga.

Kroz ovih predivnih deset godina igranja za Šibenku, života u Šibeniku, stekao sam mnoštvo prijatelja, upoznao predivnih ljudi, rodila su mi se ovdje dva sina, Roko i Luka, te smo supruga Nikolina i ja odlučili ostati ovdje živjeti. I na tome veliko hvala Šibenci!

Hvala svim suigračima i trenerima koji su se izmjenjivali sve ove godine u klubu, jer napravili su me definitivno boljim igračem, a i boljim čovjekom. Hvala svim ljudima koji su bili oko kluba svih prijašnjih godina, posebno Milanu Živkoviću, čovjeku koji je bio na raspolaganju igračima od 0-24 sata.

Hvala kondicijskom treneru Kreši Baljkasu, te fizioterapeutu Slavenu Periši, jer njima ide najveća zasluga što sam do 36. godine igrao bez ikakve ozljede.

Biti kapetan tako velikog kluba, kluba gdje je odrastao i igrao Dražen Petrović, biti kapetan Šibenke sve ove godine je bila velika odgovornost, ali puno više od toga neizmjerna čast i ponos!

Došao je trenutak za neke nove početke. Ostajem u klubu sigurno i u razgovorima sa trenerom Milačićem, te vodstvom kluba, jako ambicioznim i pozitivnim ljudima, čije ideje sigurno vode tome da Šibenka iz godine u godinu raste kao klub, su me definitivno privukle, i nekim svojim iskustvom, i naravno radom sam spreman pomoći!'