Emocije jednog navijača: Krešimir Butić - idejni začetnik Muzeja zadarske košarke. Samo se prepustite...

Baš sinoć, na šetnici premorenoga grada, zastadoh pod bedemom. I zateknem se kako pogledom tražim žuta svijetla iz davnine. Valjda na valovima sjećanja… zatreperila su svijetla i začuo se odjek lopte i škripa patika. Drugi dom. Jazine. Morao sam ga pohoditi. I kanda u polusnu potražio sam stare svlačionice - katakombe zadarske košarke; i svratište i sklonište. Vrata škripe, svijetla dolje nema, niz stropne se cijevi cijedi voda, propuh svira svoj sablasni poj kazujući dovoljno o vremenu koje nikoga ne štedi. Strancima bi iskustvo bilo jezivo. Za nekog tko sa zadarskom košarkom veze nema, Hitchcocka, Polanskoga, Scorsesea jamačno bi nadahnuli tuneli koji o propasti zvižde. Moj dolazak na ovo mjesto broja nema. 

A osjećaj poput prvoga je. Ponos i zanos. Ušao sam neznajući ni što tražim, možda sjenke pobjednika ili tragove najboljih zadarskih košarkaških režisera, gromke glasove njihovih pobjedničkih govora; govora punih vica, beštimje, spontanosti, kontra svake šablone, ("jer kako se protivnik mogao spremit na našu igru kad ni mi nismo znali što ćemo odigrati") .. 

Možda naiđem na kakav požutjeli zapisnik koji ovjekovječuje slavu zadarske košarke; ovjekovječuje i prkosno ratu, poplavi, prašini i svakojakim beštijama opstaje i UPOZORAVA DANAŠNJICU! Zaista, osjeti se dolje miris slavne povijesti, u maloj prostoriji miris čaja, narančaste šalice, šahovska ploča, da, stari barba Mario Mihić.. , a plavi mantili opet sjećaju na Antu Batura, dobrog našeg majstora, tetu Anicu. Propuh onaj opet čini osjećaj kao da netko protrčava pokraj mene, kao onda Zdene, gdje kroz tunel na parket istrčava, šjor Pero ga prati, a dvorana se "ruši". I strunjače iste tamo stoje, poput pognutih spomenika, strunjače koje je još trener Đurović kao golove postavio pred treću utakmicu. Osjeti se tamo sve. 

Odjek lopte onaj podsjeti i na Stojka kad bi je u svoj svojoj ljutnji u strop nedužni nabio. Djeca paraju mrežice, a meni na pameti onih rekordnih 144 paranja, 144 prkosa, 144 dokaza koja je legendarni Zdenko Babić postavio, u prkos moćnijem, a za Zadar ostavio. 

Polako na odlasku, naslonim se još na plavu ogradu kraj gostujuće klupe, baš tamo gdje je stigao poziv koji sam uz mnoge dječake i ja dočekao, "ajde mali, hoćeš mi dodavati lopte" viknuo je Darko Pahlić, kakva je to sreća bila. Možda tek malo manja nego kad mi je "Sveti Ante" dao svoj dres, a kojeg nikad u gaće nisam uvlaćio, jer tako je to moj idol Veljo Grizli nosio. 

Odlazim. Jedino ona škripa patika me na ništa ne podsjeća. Odlazim i ne bih htio reći Zbogom. Odlazim s osjećajem ponosa, radosti i tuge. "Rekao sam kad poći sam morao Spalite mi i kuću i njivu Samo trešnju ostavite staru Kad navratim da je vidim živu."