Razgovori ugodni s kapetanicom U20 reprezentacije. No, je li to bio samo jedan uobičajeni intervju?

Premda koncipiran tako, ovaj intervju ima elemente priče. O kakvoj se priči radi možda možete naslutiti prema naslovu, ako ste pobliže upoznati s njenim akterima. Ali, nemojte otkrivati ništa onima koji nisu. Svi zajedno sjednite u fotelju, uzmite kokice i uživajte.

Dogovori za ovaj razgovor su trajali mjesecima, toliko puta smo se mimoišli da se u pojedinim trenucima činilo kako je lakše doći do LeBrona Jamesa nego do naše mlade reprezentativke... Josipa, zašto nam je trebalo tako dugo da se nađemo?

Dakle, nakon završetka sezone sam morala otići u Rijeku jer sam bila dvojno registrirana za FSV. Radi se o ekipi koja je nastupala u drugoj ligi, a ja sam na početku sezone dala obećanje da ću im pomoći u doigravanju za ulazak u prvu. Odigrala sam za njih dvije utakmice, obje smo pobijedile, ali zbog slabije koš-razlike nismo uspjele u misiji ulaska u prvu ligu. Nakon toga sam otišla u Kinu s Ragusom, gdje smo bile od 18. svibnja do 1. lipnja i odigrale nekoliko prijateljskih utakmica. Po povratku u Hrvatsku sam se odmorila pet-šest dana, nakon čega sam otišla na okupljanje U20 reprezentacije.  Imale smo dosta pripremnih utakmica, a EP u Sopronu je završilo 15. srpnja, tako da sam doma došla tek 17. srpnja.

Sezona je također bila jako duga...

Da, posljednju utakmicu u doigravanju smo odigrale 21. ili 22. travnja. Sezona se nešto odužila zbog Kupa, tako da nisam imala previše odmora.

Foto: Basketball.hr

Split će od ove sezone nastupati u WABA ligi. Kakva su očekivanja od tog natjecanja?

Iskreno, još ne znam ni kako će nam roster izgledati. Zasad imamo potvrđene dolaske Kristine Ivančević, Tee Perić iz Sarajeva, Monike Vojvodić, vraća se Tea Turić iz Zadra... vidjet ćemo, dosta je nepoznanica.

Vratimo se malo na EP u Sopronu. Nije baš najbolje prošlo, zauzele ste posljednje mjesto. Što je bilo kočnica boljem plasmanu? Gledajući vaše utakmice na YouTube kanalu FIBA-e činilo se kao da imate snage tek za jednu četvrtinu. Protiv svih ekipa je scenarij bio isti, egal u prvoj i pad od druge četvrtine nadalje...

Da, istina je. Čak i protiv Španjolske u osmini finala smo se držale u prvoj četvrtini, ali kada krenu vezane greške, to je jako teško vratiti. U utakmicama za osiguranje opstanka u A diviziji protiv Njemačke i Rusije nismo uspjele ništa napraviti, i nakon toga smo ispražnjene izgubile i posljednju utakmicu protiv Slovačke.

Foto: Basketball.hr

Šteta je tim veća ako se sjetimo radosti s prošlogodišnjeg prvenstva B divizije, na kojem ste zauzele treće mjesto i ulazak u A diviziju.

Da, bilo je veliko slavlje i veselje, ali ne treba očajavati. Generacija koja dolazi nakon nas je jako dobra i vjerujem da će nas uspjeti ekspresno vratiti nazad u A diviziju, gdje i pripadamo. Tu se preklapa generacija 99/00, u kojoj je nekakvih 8-9 igračica iz sadašnje selekcije, a priključit će se nekoliko iznimno talentiranih cura koje trenutno igraju za U18 reprezentaciju (Nika Mühl, Lucija Kostić, Lorena Mihić...) za koje vjerujem da mogu napraviti dobar rezultat.

Što vam je rekla izbornica Linda Antić Borak nakon završenog prvenstva? Kako je ona vidjela vaše ekipne i individualne izvedbe?

Naravno da je tu bilo i razočarenja, vjerovala je dosta u nas i bila uvjerena da možemo napraviti dobar (bolji) rezultat. Bilo je tu i malo nesreće, protiv Poljske izgubimo u triler završnici (Josipa je pucala tricu za produžetak, op. a.), a nakon toga je Matea Tadić pretrpjela ozljedu. Sve je to utjecalo na konačan rezultat, koji na kraju ne odražava stvarno stanje stvari. Radilo se o prvenstvu na kojem svatko svakog može pobijediti, a nas je taj splet nesretnih okolnosti poprilično koštao. Primjerice, brončanu Nizozemsku smo porazile u pripremnoj utakmici u Šibeniku...

Foto: Basketball.hr

Malo ćemo promijeniti temu. Reci nam malo više o sebi, kada si počela trenirati, kako, zašto?

Prve košarkaške korake sam napravila sa šest i pol godina, u prvom razredu osnovne škole. Imam tri godine stariju sestru koja je već neko vrijeme trenirala košarku, pa je tako nekako i mene uvukla u taj svijet. Inače, bila je dobra i perspektivna košarkašica, ali zbog problema sa stopalima je morala odustati od profesionalne karijere. U mlađim kategorijama ŽKK Vodice su me trenirali Bore Vuković i Ante Roca, sve do moje 18. godine. Mogu slobodno reći da su oni moja životna podrška, ne samo treneri. Toliko toga su napravili za mene i bili mi na raspolaganju u svako doba dana i noći... oni su pravi košarkaški fanatici, ali i sjajni ljudi. Smatram ih članovima svoje obitelji, zbilja smo bliski.

Za one koji ne znaju, riječ je o ljudima koji su vlastitim rukama izgradili jednu od najpoznatijih školi košarke za djevojčice u Dalmaciji, a možda i Hrvatskoj.

Da nije njih dvojice, ne bi bilo ovih sjajnih rezultata koji su stavili klub bez vlastite dvorane na kartu Hrvatske i svijeta. Pristupaju svakom treningu s jednakom dozom strasti, nisam nikad vidjela da netko toliko voli ono što radi. Ništa im nije teško, vožnja starog kombija (VW Transporter iz druge polovice devedesetih, op. a.) po nekoliko stotina ili tisuća kilometara bi za njih bila dječja igra. Nekada bi im bilo žao da neka od curica ne ode na utakmicu, pa bi nas potrpali u taj kombi kako god bi znali (smijeh). Jednom se u Podgorici ugasio, pa smo ga gurale, srećom uspješno (smijeh).

Foto: Basketball.hr

Čak i u takvim uvjetima, osvojile ste svu silu medalja. Možeš li se sjetiti svih?

Meni najdraža titula je ona iz 2014., kada smo postale prvakinje države u kadetskom uzrastu. Ja sam prešla u juniorke, ali su cure branile naslov sljedeće dvije godine. Generacija nakon moje (1999.) je osvojila i prvenstvo za mlađe kadetkinje. Moja generacija juniorki je osvojila 3. mjesto, nakon toga je bilo još medalja...

Dakle, sada tu nabrajamo medalje iz ovog desetljeća, i imamo popriličan problem sjetiti se svih. Naši čitatelji će imati prilike vidjeti u kakvim uvjetima radite, kako trenirate, s kojim se problemima susrećete... Koliko bi klubu pomoglo da ima pristojnu dvoranu u kojoj bi djevojke mogle trenirati, za početak?

Uh, to bi bi nevjerojatno. Školska dvorana je mala, skučena, ima lošu izolaciju... a jedno vrijeme smo trenirale i u ovom čuvenom balonu. Tek tu smo imale priliku osjetiti što su loši uvjeti. Vjetar se probija kroz pukotine pa je hladno unutra, skuplja se vlaga, prokišnjava... Jedina dvorana s odgovarajućim uvjetima je ona u Čistoj Velikoj, a ona je udaljena desetak kilometara.

Kako si se snašla nakon odlaska iz ŽKK Vodice? Ostvarila si pomalo iznenađujuć transfer u Italiju, da bi nakon toga završila u Splitu.

U Italiji sam završila uz pomoć gospodina Ive Šćepanovića iz Splita, koji ima dosta kontakata po Italiji, pa je tako pronašao klub koji je zainteresiran za mene. Bilo mi je predivno u početku, trebala sam igrati u njihovoj U20 ekipi, ali su me odmah prebacili u seniorke. Tu je nastao problem kada su doveli tri Amerikanke, a propis je takav da sam ja kao četvrta netalijanska igračica postala prekobrojna, pa su me vratili u mlađu selekciju. Nakon nekog vremena situacija nije bila nimalo dobra, osjećala sam da stagniram i tako sam se vratila u Hrvatsku, ovaj put u Split.

Foto: Basketball.hr

Jesi li zadovoljna u Splitu?

U početku je bilo teško. Polusezonu sam odradila na relaciji Vodice – Split, morala sam putovati na treninge odnosno utakmice, pa je to imalo utjecaja i na moje izvedbe na terenu. Od početka prošle sezone sam se preselila u Split i to je automatski imalo pozitivan utjecaj na mene i moj učinak u dresu Splita.

Koji su ti hobiji van terena, ako ih imaš?

Studiram kineziologiju, vanredno. Smjer, naravno, košarka (smijeh).

Uz nas je i čovjek za kojeg smo već izrekli puno lijepih riječi, a sad ćemo njemu dati priliku da kaže poneku riječ o tebi. Gospodin Bore Vuković.

Josipa je u ranoj dobi pokazala određene sposobnosti koje su je izdvajale od svojih vršnjakinja, a istovremeno su se okolnosti posložile na način da nismo imali dovoljan broj cura, pogotovo ne kvalitetnih. U takvoj situaciji djevojčica s takvim talentom je morala brzo iskočiti, a mi kao treneri smo joj dali dodatnu pomoć u tome. Već sa 13 godina bila je, recimo to tako, važan dio seniorskog sastava. Tada su se počele pojavljivati neke ozbiljnije naznake vrhunske igračice. Ono što je za Josipu specifično, za razliku od većine ostalih djevojaka, je nevjerojatno snalaženje u prostoru i mentalna energija. To su, možemo slobodno reći, glavni razlozi zašto je ona trenutno tu gdje jest. Dugo sam u košarci i odgojio sam mnogo generacija djevojaka, ali nešto poput Josipe se rijetko rađa. Djevojka s takvom glavom, takvim mentalitetom, upornošću kakvu ona ima je predodređena za uspjeh.

Što je potrebno u ovoj fazi karijere da ode na višu razinu?

Sada mora strahovito puno raditi na fizičkom aspektu, a osobito na agilnosti. Noge, osobito kratke brze radnje, sprint... današnja košarka je takva da zahtijeva najbržu moguću reakciju, jer ako kasniš u nečemu, nećeš uspjeti. Dakle, brzina je sve, u istrčavanju, čitanju obrane, šutu koji jest njeno najjače oružje, ali još nisam zadovoljan s razinom na kojoj je. Mada, vraćamo se opet na njenu mentalnu snagu, i ne sumnjam da će uspjeti napredovati u svim segmentima.

U tim trenucima smo svi nekako shvatili da je prvom dijelu naše priče došao kraj. Uzeli smo mali predah i započeli drugi dio. O čemu će biti riječi? Vidjet ćete uskoro.