Ovo štivo nije za čitanje na prazan želudac, a bilo bi dobro i da ga spremite na sigurno, daleko od dohvata djece. Voljeli bismo da nije tako.

Kako ovog vikenda, osim ABA lige, nije bilo značajnijih košarkaških natjecanja u našem neposrednom okruženju, odlučio sam se počastiti izlaskom u kino. Na repertoaru je bio najnoviji film Vinka Brešana, nimalo suptilnog i sveudilj defetističkog naslova „Koja je ovo država?“. Da vam ne spoilam previše, radi se o crnohumornoj (tragi)komediji koja kroz neke nadrealne i hiperbolizirane situacije i likove dovodi gledatelja do samo jednog (logičnog) pitanja: je li ova Hrvatska zbilja ona država kakvu smo početkom devedesetih zamišljali da će biti trideset godina kasnije?

Foto: direktno.hr

Izašavši iz kina, otišao sam korak dalje u tom razmišljanju. Je li današnja hrvatska košarka onakva kakvom smo je zamišljali kada se se odvojila od skuta KSJ-a?

Projekcija filma, kao i moja ideja o ovom tekstu, koincidirala je s istekom dodatnog roka za licenciranje igrača za klubove HT Premijer lige. U razdoblju od 24. prosinca do 5. siječnja dogodile su se brojne pretumbacije unutar najvišeg stupnja natjecanja u Hrvatskoj, koje možda nisu (značajnije) promijenile odnose snaga između klubova, ali će vjerojatno imati utjecaja na pravac razvoja karijere nekih igrača. Tako je Roko Rogić prepoznat kao statistički najefikasniji igrač premijerligaškog društva, što mu je kao novogodišnji dar donijelo prijelaz u redove Cibone. Njegov dojučerašnji klub je momčad koja je pretrpjela najteže udarce – uz još otprije odbjeglog Domagoja Samca (Island), egzodusu iz Hermes Analitice su se pridružili Ivan Mileković (povratak u Šibenik) i old faithful Jakov Vladović, koji je u neočekivanom transferu završio u maloj Cedeviti. Domino efektom je Karlo Uljarević shvatio da je Rogićevim dolaskom i onaj ograničeni fundus minuta na koje je mogao računati postao još siromašniji, pa je vučju jazbinu zamijenio naftnom platformom Škrljeva. Uljarevićev dobri drug s Cibonine klupe, još uvijek mladi i atletični Nik Slavica, odlučio je pak ispraviti grešku koju je napravio prošlog ljeta, kad je nakon višetjednog treniranja s Narančastima iz rodnog Šibenika u posljednji trenutak odlučio vratiti se u redove kluba koji ga je profilirao u igrača kakav je danas. Cibose su napustili i Amerikanci Brandis Raley-Ross i Johndre Leon Jefferson. Ovaj dvojac ipak nije ispunio očekivanja Ivana Velića, koji će napokon moći bez ikakvog straha držati time-outove na hrvatskom jeziku. Već spomenuti Slavica i Mileković će biti od velike pomoći Nikoli Koraću koji se, sigurni smo, ne snalazi najbolje po Šibeniku. Iskusni Crnogorac će nastojati začepiti rupu nastalu odlaskom Martina Junakovića u litvanski Nevežis. Koraćeve će poene, asistencije i ostale korisne statističke elemente u Boscu pokušati nadomjestiti mladi Vitamin Mateo Vidović, koji je jedinu spomena vrijednu partiju (7 poena, 5 asistencija) u sezoni odigrao upravo protiv novog premijerligaša. Bosco je u polusezoni svoje redove pojačao i momkom koji je izdominirao drugi razred naše košarke, sjajnim Matom Vucićem (21 poen i 11 skokova u prosjeku za Kvarner), kao i ikonskim šuterom Hrvojem Puljkom. Luka Žorić je, s druge strane, napokon ostvario dječački san i obukao dres Zadra. Ostali klubovi su mahom mirovali ili ostvarivali transfere za koje iz ovog ili onog razloga nismo procijenili da su od veće važnosti.

Nova akvizicija Cedevite, Jakov Vladović (Foto: Šime Zelić - basketball.hr)

Ovo je trenutak u kojem dolazimo do pitanja – a što sad? U ligi u kojoj je pitanje pobjednika bilo riješeno prije početka sezone u valjda 95% odigranih sezona, jedine spomena vrijedne borbe su one za opstanak u premijerligaškom društvu, kao i one u domaćem Kupu. Klubovi koji osiguraju opstanak shvate da je to maksimum koji im je na raspolaganju, pa do kraja sezone (nažalost, opravdano) pokušavaju smanjiti troškove hladnog pogona na minimum. Klubovi koji to još nisu uspjeli počinju posljednji ples, u kojem onaj s najviše sreće, pameti i(li) novaca uspijeva u tom velebnom cilju. Oni koji su neposredni pratitelji Cedevite (Cibona, Zadar, Split) bore se za ulazak u finale doigravanja da bi sutra mogli reći sponzorima – ha čujte, dali smo sve od sebe, ali nije išlo. Vidite da smo na dobrom putu, pa je jasno da bismo uz Vašu dodatnu pomoć iduće sezone mogli napraviti velike stvari!

Sjećate li se ovog čovjeka? (Foto: Šime Zelić - basketball.hr)

Naravno, sve je to velika laž, jer novci koje bi ti i takvi sponzori i mogli namaknuti su smiješni u odnosu na ambicije. Davno su prošla vremena u kojima su se s dresova naših najboljih klubova kočoperili logotipovi monumentalnih državnih kompanija. Privatni vlasnici, ako nisu veliki zaljubljenici u košarku poput do jučer Josipa Stojanovića i još uvijek Emila Tedeschija, također bježe od domaćih klubova kao vrag od tamjana, a kako i ne bi kad je povrat na uloženo minimalan do nikakav. Navijači rijetko (po)pune dvorane, ali ni njima nije za zamjeriti. Česte promjene u rosterima, ako ne paze budno na satu, mogu ih u datom trenutku poprilično zbuniti – u toj mjeri da više nisu sigurni je li to ona ista momčad koju je njihov klub okupio na početku sezone. Kako onda da se privuče nova publika, stvori lijepa košarkaška priča, ako navijači i simpatizeri ne mogu popamtiti sve te prolaznike? Otvoreni ugovori, igranje na žeton, dovođenje američkih mačaka u vreći, sve to ima za posljedicu lutanje u strategiji i spašavanje sezone u tek započetoj (kalendarskoj) zimi. Nedostatak financija i adekvatnog višegodišnjeg plana znače da su višegodišnji ugovori igračima rezervirani tek za nekolicinu odabranih, dok su ostali osuđeni na životarenje od danas do sutra. Naravno, ako se ne mire s tom sudbinom, uvijek mogu slijediti put Domagoja Samca i otići na Island.

Jučer Cibona, danas Škrljevo, sutra Island? (Foto: Marin Sušić)

Segment na koji se olako zaboravlja je i odgovornost ljudi na čelu klubova. Postoje situacije na koje čovjek teško može utjecati, poput teških ozljeda ili delikatnih obiteljskih odnosa u kojima se igrači (koji su, nećete vjerovati, također samo ljudi) znaju izgubiti, ali je valjda jasno da to nije problematičan dio. Problemi nastaju kad se (mnogima) skromna financijska sredstva rasipaju na islužene strance upitne kvalitete, a to je osobito izraženo sredinom sezone, kada čelnici klubova pokušavaju spasiti što se spasiti da. Prezentirano je to kao pokušaj ostvarivanja rezultata, ali kakav je to točno rezultat ako s primjerice šestog skočiš na treće mjesto? U hrvatskoj košarkaškoj ligi? Budimo ozbiljni.

Da se za kraj vratimo na Brešanov film, kao zaključak ovog teksta ćemo parafrazirati jednu od najsnažnijih njegovih rečenica. Kakva je ovo liga? Osvojiš naslov, a nikog nije briga...