Intervjui
Kolumne
FOTO: Posljednji pozdrav sezoni koju ćemo teško zaboraviti: Ne ponovilo se!

FOTO: Posljednji pozdrav sezoni koju ćemo teško zaboraviti: Ne ponovilo se!

Autor: Saša Ćirić Photo: Basketball.hr - ilustracija (Saša Ćirić)

Prva puna sezona s "novim normalnim", i, nadajmo se - posljednja.

Od prvog spomena sad već predobro znanog nam virusa prošlo je više od 18 mjeseci. Za to vrijeme svijet se promijenio ne za 180, niti za (kako bi rekle wannabe influenserske individue) 360, već za dobrih 540 stupnjeva. Sve je postalo naopako, ono što je do jučer bilo nepojmljivo se preko noći pretvorilo u takozvano novo normalno. Nova društvena pravila, pitanja ljudskih prava, situacija s (pre)brzo razvijenim cjepivima koja je mnoge ljude ostavila u stanju dubokog preispitivanja, straha i skepse, međusobne optužbe, rast netolerancije prema drugačijima u bilo kojem obliku - sve to je jednim (dobrim) dijelom proizašlo iz razdoblja u kojem smo, da se ne lažemo, još uvijek zarobljeni. Kuga modernog doba je malo koju obitelj zaobišla na ovaj ili onaj način, i svatko od nas se može na neki način poistovjetiti s ovom pričom.

Koronavirus je imao pogubni učinak na gotovo sve sfere ljudske djelatnosti i interesa, pa tako i na sport. Premda je i dio prošle sezone bio zahvaćen ovim problemom, veći dio sezone 19/20 se odvijao u uvjetima kakvih se još uvijek rado sjećamo i kakve smo, možemo sad slobodno reći, uzimali zdravo za gotovo.

Košarka u svoj toj zbrci nije ostala iznimka. Zapravo, možemo reći i da je dobrim dijelom bila njen okidač. Premda su prvi slučajevi koronavirusa u vrhunskom sportu bili povezani uz neke utakmice nogometne Lige prvaka, svijet se dignuo na noge tek nakon slučaja Rudya Goberta, koji je polovicom ožujka prošle godine dobio crno na bijelo pozitivan rezultat testa. Proaktivni povjerenik NBA lige Adam Silver nije dvojio niti trenutka, te je na snagu stupila promptna odluka o obustavi svih sportskih aktivnosti unutar NBA lige. Uslijedilo je mučno razdoblje širom svijeta, bolest se raširila brzinom svjetlosti, a najveća žarišta bile su upravo SAD i neke zapadnoeuropske zemlje, poput Italije, Španjolske itd. Hrvatska u cijeloj priči nije ostala pošteđena, te su čelni ljudi naše košarke u koordinaciji s izvršnom vlasti i ljudima iz struke donijeli logičnu i najsigurniju odluku da se sva natjecanja obustave do daljnjeg. Vrijeme je prolazilo, a ljudska vrsta je na teži način dolazila do sve više spoznaja o ovoj bolesti. Nakon ljeta je odlučeno da će nova sezona započeti u predviđenim vremenskim okvirima, pa će se u skladu sa situacijom donositi odluke u realnom vremenu. Ova priča donosi svjedočanstva iz pet kuteva odnosno petorice košarkaških djelatnika (hajde, četiri i jedan aktivan igrač), te njihovo viđenje sezone koja je sada iza nas. Svjedočanstva su to koja će u obliku ove priče ostati podsjetnik na teško razdoblje koje smo svi zajedno morali proći i jed(i)ne sezone za koju se svi skupa nadamo da se neće ponoviti.


Sesar: Rezultatski smo postigli što smo htjeli

Jedan od najpogođenijih ne samo košarkaških kolektiva u Hrvatskoj, već i vjerojatno sportskih općenito, bio je KK Gorica. Čak pet puta u sezoni imali su kreni-stani probleme s odlaskom u samoizolacije, gubeći formu, ali i (ABA 2) utakmice. Trener Josip Sesar je u retrovizoru ipak prvo vidio pozitivne stvari. 

"Prije svega moram naglasiti da smo uspjeli postići zacrtane ciljeve za ovu sezonu, rezultatski gledajući. Važno je bilo odigrati ABA 2 ligu i izbjeći stres borbe za opstanak u tom natjecanju, što automatski za sobom povlači mogućnost sudjelovanja i iduće sezone. U HT Premijer ligi cilj nam je bilo polufinale i to smo postigli. Međutim, imali smo četiri samoizolacije kao momčad i ja sam bio peti van stroja dvadesetak dana, na što su se nadovezale još neke post-covid tegobe. Mislim da je veći problem psihološke prirode, izađeš iz izolacije pa se trebaš vraćati u trenažni proces. Osobito se to odnosi na igrače koji ne bi bili zaraženi, a svejedno bi morali u samoizolaciju. Mora biti doma, ne može trenirati a fizički je potpuno zdrav. To je frustrirajuće, i svaki put bi se taj problem osjetio kod vraćanja u trening. Nakon prve se čovjek nekako i pomiri s tom situacijom, hajde, tako je moralo biti. Nakon druge izolacije je već problem, kod treće (kad smo išli u "balon" ABA 2 lige) je već bila katastrofa. Posljednja situacija je bila uoči posljednja tri kola trećeg kruga, nadoknade utakmica s Osijekom, Splitom i Alkarom morali smo na kraju odigrati u razmaku od četiri dana. Već tu smo imali ozlijeđene Batura i Ljubičića, usput se ozlijedi i Baković i dolaziš u četvrtfinale igrati seriju protiv Sonika, koji je peta momčad lige i koja je imala stvarno dobru sezonu. Istinabog, i su ušli u probleme s koronom u ključnim trenucima sezone, ali ja na dvoboj s njima dođem sa sedam raspoloživih igrača, a oni izađu s dvanaestoricom.
Rezultatski smo "pokrili" sezonu, postigli smo ono što smo htjeli. Ostaje žaljenje za utakmicom protiv Splita jer su oni u tom trenutku tek izašli iz samoizolacije, a mi smo bili u dobrom tonusu. Ipak, nedostajala su nam tri igrača pa smo bili primorani igrati s Mazalinom i Mašićem na petici. Takvi smo odigrali četvrtfinale i polufinale, uspjeli smo odvući Zadar u majstoricu i mislim da momci mogu zbog toga biti ponosni na sebe."

Koliko je igračima bilo zahtjevno vraćanje iz samoizolacije? Jednom je teško, kamoli više puta.

"Profesor Matej Filipi, koji je naš kondicijski trener, još za vrijeme prvog ABA 2 balona igračima u samoizolaciji je organizirao treninge preko platforme Zoom. On je na taj način pokušavao zadržati njihove mišiće u treningu, fokusirajući se na tonus. Međutim, bez podražaja na pluća to je jako teško izvesti. Nakon toga, kad se igrač vrati u dvoranu, prvih nekoliko dana je teško dok pluća ne "probiju". Jednom kad se to dogodi, prvih tjedan dana funkcioniraš na nekakvoj svježini, ali nakon otprilike desetog dana dolazi "zaron". Tu treba kombinirati, složiti treninge u skladu s fizičkim stanjem igrača. Neki igrači nakon bolesti nisu mogli disati, recimo Mazalin, na njemu se to najviše vidjelo. Bilo je igrača koji nakon dvotjednog sjedenja doma dolaze u različitim fizičkim stanjima i tu je trebalo imati puno imaginacije i snalažljivosti kako bi se plan i program mogli provesti u djelo, i opet je bilo teško. Nekoga je pogodilo više, nekog manje, a ja kao trener na kraju svega mogu samo biti zadovoljan kako smo završili sezonu. Nikad nisam sretan s porazom, ali u datim uvjetima ovo je stvarno maksimum što smo izvukli."

Izazov na izazov, ali Goričani su izdržali (Foto: Šime Zelić - KK Zadar)

Pregust raspored, daleka i česta putovanja. I to je jedan element koji je dodatno otežao ionako zahtjevnu sezonu. Istinabog, Gorica je u ABA 2 ligi bila u nešto povoljnijoj situaciji no što su bili Cibona, Split i Zadar u najvišem regionalnom razredu zbog činjenice da je svoje utakmice igrala u "balonu", ali svejedno se radi o velikom broju utakmica u relativno kratkom vremenskom periodu.

"Iz naše perspektive sve je to bilo dosta dobro. Jednom kad dođeš u balon, bilo to na Zlatiboru, u Banjaluci ili u Sarajevu, tjedan dana si u hotelu i igrači se mogu odmoriti, u kontroliranim su uvjetima. To je puno bolja situacija od one u kojoj su ABA 1 ligaši, koji su jedan dan u Čačku, a drugi dan na potpuno suprotnom kraju regije. Usto, ove sezone su se igrala i ta tri kruga domaćeg prvenstva, znalo se igrati po pet utakmica u deset dana. Ono što je sreća za sve, bez obzira na rezultat, i Splitu, i Zadru, i Ciboni, da svi završe sezonu zdravi. Meni to nažalost nije uspjelo ove sezone, Baturu su otišli križni ligamenti, Ljubičiću rame (obojica su završili na operaciji), Baković je dvaput lomio nos... To sve govori o razbijenom ritmu, utakmica, treninga, svega." - zaključuje Sesar.


Dr. Predovan: Trener Mršić nije htio ostaviti momčad na cjedilu, ali svladao ga je stres

Teret na medicinskim službama klubova bio je nevjerojatan. Uz koronavirus, morali su se boriti i s tekućim problemima koji su uobičajeni u sportskim kolektivima - ozljede raznih vrsta i težina. Naravno, najopterećeniji su bili naši abaligaši, pa smo iskoristili priliku da dobijemo uvid u perspektivu klupskog liječnika KK Zadar, dr. Davora Predovana. Po čemu će najviše pamtiti minulu sezonu?

"Prezadovoljan sam kako smo izgurali ovu sezonu, u početku je bilo nesigurno, ali s vremenom su naša saznanja o toj bolesti bila sve veća. Jasno, svakodnevno sam bio u kontaktu s kolegama epidemiolozima iz Zavoda za javno zdravstvo. Uspjeli smo se izvući bez većih problema, makar je bilo perioda kad bi nam nedostajalo nekoliko igrača, pa smo morali odgađati utakmice. Član sam COVID komisije ABA lige, unutar kojeg smo jednom tjedno imali online grupni sastanak, na kojem bismo dogovarali korak po korak djelovanje spram pandemije SARS CoV2 virusa. Na kraju smo sve dobro apsolvirali zahvaljujući suradnjama na više razina unutar kluba, s kolegama fizioterapeutima, kondicijskim trenerom i naravno trenerom Veljkom Mršićem. Na kraju je najozbiljnija situacija upravo bila s Mršićem, koji je imao teži oblik COVID infekcije. U nekoliko navrata je morao prekidati djelovanje u klubu, jedno vrijeme je bio i hospitaliziran, ali na kraju se sve, Bogu hvala, završilo na najbolji mogući način. Što se tiče igračkog kadra, mogu biti ponosan da nismo imali ozbiljnijih ozljeda osim Duje Brale, koji je imao operaciju slijepog crijeva i uganuće zgloba."

Kako pobliže izgleda procedura nakon saznanja da je neki igrač (trener, neka druga osoba vezana uz momčad) pozitivan na testu? Koji su potrebni koraci da se sve odradi po pravilima struke?

"Kad igrač dobije pozitivan test, prvi korak je da mora ostati u samoizolaciji četrnaest dana. Održava se svakodnevni kontakt telefonskim putem, te mu se osiguravaju obroci. Naravno, ne smije nigdje izlaziti, a po potrebi daje mu se simptomatska terapija. U početku se mislilo da neki antibiotici ili antivirotici mogu nadjačati tu bolest, međutim, kako je vrijeme odmicalo shvaćali smo da niti jedan antibiotik ne pomaže u potpunosti, kao ni kortikosteroidi. Dakle, uglavnom simptomatska terapija sa snižavanjem temperature, ali moram reći da su dečki mahom imali blage simptome. To su ipak profesionalni sportaši s jako dobrim plućnim kapacitetom."

U modernom sportu uvijek postoji zamka s dozvoljenim i nedozvoljenim sredstvima u lijekovima. Dr. Predovan je sa svojim velikim iskustvom znao izbjeći zamke koje su vrebale sa svih strana.

"Strogo od početka sezone pazimo na to, igrači točno znaju što smiju odnosno ne smiju uzimati, ništa na vlastitu ruku bez mog znanja kao nadležne osobe. Svake godine dobijemo od hrvatskog toksikološkog zavoda popis zabranjenih lijekova odnosno sredstava, tako da su igrači jako dobro upoznati sa svime. Od slučaja Magarity, koji je bez prijave zabunom uzeo nedozvoljeni lijek (da je prijavio, tražili bismo terapijsko izuzeće), nikakvih problema po tom pitanju nismo imali."

Zadrani su morali izdržati NBA ritam igranja utakmica, što nije bilo nimalo lako - tu je na scenu stupala služba predvođena dr. Predovanom (Foto: Šime Zelić - KK Zadar)

Ne možemo se ne osvrnuti na situaciju s trenerom Mršićem. Njegova borba s koronavirusom je bila nešto duža i teža od, recimo to tako, uobičajenog. Što je bio pravi razlog tome, je li se možda prerano vraćao u vatru ili je neki drugi razlog posrijedi?

"Kod trenera Mršića najveći problem bio je stres. Ne bih rekao da se prerano vratio, ali on kao trener nije htio ostaviti momčad na cjedilu, ali generalno govoreći, najveći neprijatelj trenerskog posla je upravo taj stres. Ne možemo reći ni da se u njegovom slučaju radilo o relapsu bolesti, već je jednostavno bio iscrpljen psihički i fizički, imao je velikih problema s kašljem, imunitet mu je pao... Stvarno nije posrijedi stvar o preranom povratku, bio je u svakodnevnom kontaktu s kolegama pulmolozima iz KBC-a Rebro, tako da su mu i oni rekli otprilike koliko bi trebao mirovati. On je ispoštovao sve te savjete, ali na kraju se pokazalo da nije bilo dovoljno. Više nema nikakvih tegoba ni simptoma, kao da nikad nije imao COVID. On je sada top, fit."

Od posebne je važnosti u ovakvim vremenima, ali i inače, imati potrebnu aparaturu na raspolaganju. S velikim brojem utakmica i čestim putovanjima igračima Zadra bio je potreban najbrži mogući oporavak. Dr. Predovan nije krio zadovoljstvo po tom pitanju.

"Mogu se zahvaliti klubu jer smo sad dobili neke aparate za rehabilitaciju igrača koje prije nismo imali, tako da cjelokupnu rehabilitaciju odrađujemo u klubu. Konkretno, ja propišem potreban program, a dva terapeuta onda odrađuju posao. Nikad nismo bili opremljeni kao ove sezone i ti aparati su u našoj ambulanti, tako da nam to puno pomaže u svakodnevnoj praksi. Ujedno, možemo se i pohvaliti jednim aparatom koji se zove Game Ready, koji je odličan kod akutnih ozljeda poput udaraca, uganuća i tako dalje. Takvih naprava nema ni u bolničkim ustanovama, tako da mogu kao liječnik reći da sam prezadovoljan."

Za kraj, kakva su iskustva u KK Zadar po pitanju borbe s posljedicama koje je koronavirus ostavio na psihu igrača? Kako bi momčad reagirala u situacijama kad bi se doznalo da je netko od igrača pozitivan?

"Bilo je trenutaka kad bi se strah uvukao u svlačionicu, kada bi se doznalo da je neki igrač pozitivan. Svi oni koji su bili u kontaktu s njim bi bili zabrinuti hoće li i oni biti pozitivni, koliko će morati biti "van stroja", hoće li dobiti upalu pluća, ne daj Bože završiti na respiratoru, ali sva sreća je da nismo imali niti jedan teži oblik infekcije unutar momčadi. Uspjeli smo nekako kalibrirati sve to - igrači kojima je propisana samoizolacija bi se pridržavali toga, drugi su trenirali uredno. Igrač koji se vrati iz samoizolacije nakon 14 dana pauze nije onaj koji je bio prije nje, pa bi ga trebalo postupno vraćati u trenažni proces. Ova sezona je uistinu bila veliki izazov, prvo zbog same pandemije, drugo jer smo igrali sedamdesetak utakmica u sezoni, gotovo kao u NBA ligi. Znalo se dogoditi da igrači jednu večer igraju utakmicu u Zadru do deset, a već sutra rano ujutro moraju, primjerice, u Osijek. Stvarno smo dobro prošli što se tiče ozljeda u tako gustom rasporedu."


Baljkas: Ne ponovilo se!

Uz liječničku službu, dobar dio tereta je pao i na stručnjake za kondicionu pripremu. Krešo Baljkas je već godinama zadužen za fizičku spremu GKK Šibenke, premda je tek zakoračio u tridesete. Narančasti su u prošloj sezoni vodili fizičku bitku na dva važna bojišta - uz koronavirus, puno problema stvarale su i one uobičajene košarkaške ozljede. No, vratimo se kronološki na početak pandemije. Sezona 19/20 je naprasno prekinuta u ožujku prošle godine, što će reći da je do početka nove sezone prošlo više od šest mjeseci. Je li duga pauza imala velikog utjecaja na povratak igrača u idealnu formu?

"Prije svega bih naveo psihološki aspekt, odrazilo se na sve sfere društva, pa tako i sport. Bilo je velikih nepoznanica oko početka sezone, igračkih ugovora i općenito statusa igrača, što ih ostavlja u neizvjesnosti i jedino što im je preostalo je da šute, treniraju individualno i čekaju vijest o početku priprema. Međutim, čak i kad su pripreme počele, još uvijek je u zraku postojala neizvjesnost hoće li se sezona odigrati ili ne... Kod nas na Baldekinu je dodatnu nervozu stvarala činjenica da je bilo sigurno da neće biti navijača na utakmicama, ta lijepa priča puno znači igračima, ali i nama u klupskoj administraciji. Uvijek je bilo ljepše i ugodnije igrati u punoj dvorani, ovo slušanje škripe tenisica i razgovora na terenu je bilo prilično loše. No, da se vratim na bit pitanja... Sezona je bila teška za sve nas, osobito za igrače. Međutim, uspjeli su ostati pribrani, radilo se s nekima (osobito s mladim igračima) već od svibnja, pa su se uspjeli dosta podići u fizičkom dijelu. Na parketu su s njima bili trener i pomoćni treneri, koji su s njima radili dodatno na košarkaškim elementima. Kad zaokružimo cijelu priču, nije bilo lako, osobito u situacijama kad nije bilo poznato hoće li se prvenstvo prekinuti nakon neke utakmice, kako će se igrati... U svakom slučaju, najteža sezona dosad za sve nas."

Kako je, jednom kad je prvenstvo krenulo i kad su počeli dolaziti prvi pozitivni testovi, izgledao proces povratka igrača u trenažni proces odnosno na teren?

"Bilo je teško, jer je svima to bilo nešto novo i nepoznato. Inače, kad se neki igrač ozlijedi, zna se vremenski rok oporavka pa ga u skladu s tim postupno vraćamo na razinu na kojoj je bio prije ozljede, ne ide se odmah u igru. Kod koronavirusa se događa da završiš u samoizolaciji i nakon izlaska igraš utakmicu za dva dana. To se kosilo sa svim pravilima sportskih natjecanja, ali moram istaknuti da su igrači bili maksimalno savjesni i odgovorni. Odrađivali su sve zadatke koje su mogli odraditi, toliko da ostanu u nekakvom tonusu, koliko je to moguće s treningom "u četiri zida". Ne kažem da je to bilo najbolje rješenje, ali drugog jednostavno nije bilo. Nakon nekog vremena smo se priviknuli na situaciju, nitko se nije žalio. Znali smo što moramo i jednostavno ideš dalje i moliš Boga da ne dođe do neke ozbiljnije ozljede. Napravili smo sve moguće da smanjimo rizik od takvih stvari, ali još jednom ističem, ovo je bila situacija koja se kosi sa svim pravilima profesionalnog sporta."

Kako izvući maksimum u skromnim uvjetima? Šibenčani vrlo dobro znaju (Foto: GKK Šibenka / privatni album Krešo Baljkas)

S kratkom rotacijom svaki izostanak ostavljao je one koji su na terenu u sve težoj situaciji. Udarni trojac Narančastih (Henrik Širko, Trey Freeman i Milija Miković) nerijetko je znao na terenu provoditi i po punih četrdeset minuta, a minutažom nije puno zaostajao ni Domagoj Šarić. Imajući u vidu stalne promjene rasporeda, u situaciji kad s jedne strane imaš dvoznamenkast broj dana pauze zbog samoizolacije, s druge strane imaš raspored koji je pregust zbog nadoknada utakmica. Kako kroz sezonu održati formu u takvoj situaciji, koliko su česta putovanja i puno vremena provedenog u autobusu utjecali na fizičku spremu igrača?

"Raspored je uistinu bio gust i to je bila zahtjevna situacija za nas. Ipak, u suradnji s glavnim trenerom i stručnim stožerom našli smo modul kako što bezbolnije pronaći rješenja. Na kraju se pokazalo da smo napravili dobar posao, ali, mogu reći jednu stvar - ne ponovilo se. U redu, nek je raspored gušći s više utakmica, ali da si bar u dvorani u međuvremenu i da možeš odraditi primjeren trening. Ovako, zarobljen si u četiri zida i ne možeš trčati, uzeti loptu, odraditi kvalitetnu teretanu, doslovno ništa što inače radiš u dvorani. Morali smo se snaći."

Josip Sesar je u svom dijelu ove priče spomenuo takozvani zid do kojeg se dođe nakon desetak dana od povratka iz samoizolacije.

"To je ono što se kod nas kaže "na svježinu". Prva 2-3 dana to nekako funkcionira, ali rekuperacija nakon utakmica bi bila puno teža no inače. Igrači bi iz sebe izvukli maksimum, ali nakon toga bi bili puno umorniji no što bi bili u normalnim uvjetima. Najbitnije je u tim trenucima bilo takoreć vratiti ih u život."

O zdravlju Narančastih brine se uigrani tim kojeg uz Baljkasa čine njegov dobar prijatelj i kum Slaven Periša (fizioterapeut, drugi s lijeva) te liječnik (prvi s lijeva) dr. Bartol Petković (Foto: GKK Šibenka - Milan Balaban)

Koliko su one uobičajene košarkaške ozljede dolazile do izražaja zbog svih tih problema s konstantnim prekidima u treningu?

"Tih ozljeda je uistinu bilo više no što je uobičajeno, i one su redom bile mehaničke prirode. Na njih je jako teško utjecati, to su situacije kad igrač krivo doskoči nakon guranja u skoku recimo, tu nema nikakvog treninga koji bi bio ikakva prevencija. Ali, moram reći, bez obzira na sve te probleme s koronom, samoizolacijama i gustim rasporedom, da je ova godina stvarno bila nesretna po pitanju takvih ozljeda."

Kako se pripremiti za iduću sezonu, imajući iskustvo s ovom koja je iza nas?

"Nadajmo se da je ova bila prva i jedina takva. Svi mi smo bili pokusni kunići, moglo bi se reći. Ako iduća sezona (ne daj Bože) bude slična, u jednu ruku će nam biti puno lakše jer se znamo nositi s tim. Ali još jednom ponavljam, nadajmo se da se neće ponoviti ovakva sezona, jer ovo nisu uvjeti za pravilan rad u profesionalnom sportu. 

Svi smo bili nervozniji, slabijih živaca zbog te cjelokupne situacije. Strah od nepoznatog, ne znaš što te čeka sutra. Jedan dan naporno radiš u dvorani, sutradan završiš zatvoren u sobi. Ta neizvjesnost je puno utjecala na psihičko zdravlje igrača, osobito nakon prve samoizolacije, a nakon druge nam je već bila "puna kapa" svega. Da se razumijemo, nije to najveće zlo koje nam se moglo dogoditi, igralo se i za vrijeme rata i oni koji se sjećaju tog razdoblja su često znali bacati usporedbe s ovim stanjem. Ja sam mlad pa se tog vremena i ne sjećam baš, ali da je bilo teško - jest." - zaključuje Baljkas.


Orešković: Izlazili smo maksimalno u susret svim našim klubovima

Ako mislite da je ljudima iz Saveza bilo lako organizirati HT Premijer ligu, varate se. Koliko je cijela situacija bila delikatna najbolje nam može predočiti čovjek s direktnim zaduženjem za tu problematiku, povjerenik natjecanja Dražen Orešković. Njega smo "uhvatili" netom nakon čuvene pete utakmice finala domaćeg prvenstva između Zadra i Splita. 

"Za početak ću uputiti čestitke svim momčadima HT Premijer lige koje su se natjecale u ovoj sezoni. Sportskim rječnikom govoreć, borili smo se svaki na svoj način, neki klubovi su imali više problema s koronavirusom, neki nešto manje. Uspjeli smo izvući sezonu i doći do pete utakmice finala, a iskoristio bih i prigodu da čestitam novom prvaku Zadru, kao i finalistu Splitu koji se vratio u seriju nakon početna dva poraza. Bio je ovo jako težak period, zbilja se nadam da se neće ponoviti. Prošli smo zbilja težak put u kojem smo na početku, u rujnu, radili na projekcijama mogućih oblika balona kao opcije. Ovo je na kraju završilo lijepo i ugodno, naravno, možda u nekom trenutku nekom nešto nije bilo po volji, ali postojali su uvjeti kojih smo se morali pridržavati. Sad se dogodila ova situacija iz pete utakmice finala s velikom posjetom publike... Mi kao Savez smo uvijek na usluzi, ali ovo je bilo nešto što je iznad naše moći i neke stvari ne možemo kontrolirati, to je ipak stvar organizatora utakmice. Onaj dio koji pokušavamo implementirati od sljedeće sezone je upravo u tijeku i bit će prezentiran klubovima, a ono čemu se nadamo je da će procijepljenost biti sve veća i da se publika može vratiti u dvorane, pa da više ne moramo pričati o nekakvim virusima i bolestima."

Raspored je bio gust, na trenutke je bilo nemoguće kompletirati kolo. Je li nakon drugog kruga HT Premijer lige bilo ikakvih dilema oko odigravanja trećeg, odnosno jesu li u Savezu možda razmišljali o nekakvom drugom modelu?

"Najveći problem je ipak bio epidemiološke prirode. Mi smo nakon svakog kruga imali mogućnost ulaska u nekakav playoff, nekakvo natjecanje zatvorenog oblika. Uoči sezone imali smo sastanak svih premijerligaša i zapravo su klubovi bili ti koji su odlučili da se ide u trokružni sustav natjecanja. Naravno, bilo je ponuđeno nekoliko različitih sustava natjecanja. Slažem se da je u nekim trenucima bilo nespretno i krajnje gusto što se tiče odigravanja pojedinih utakmica, srećom nije bilo više teških ozljeda i zdravstvenih problema jer ovo su bili jako teški uvjeti za sve, nažalost nije bilo vremena za oporavak igrača. Mi u HKS-u zbilja pokušavamo sve to skupa nekako izregulirati, ali ne možemo utjecati na drugu stranu (regionalnu ligu) koja je privatnog karaktera i koja ima svoje sponzore i svoje probleme. Radilo se o situaciji koja nam nimalo nije išla u prilog i nisu bili fleksibilni po tom pitanju. Pokušali smo izaći u susret svakom hrvatskom klubu, mogu samo napomenuti da smo imali više od četrdeset intervencija oko rasporeda naših abaligaša ove sezone. Bilo je sluha za drugu stranu."

Povjerenik HT Premijer lige Dražen Orešković uručuje nagradu za najboljeg trenera po izboru struke sada već bivšem strategu Sonika Hrvoju Vlašiću (Foto: KK Zadar - Šime Zelić)

Pogled prema idućoj sezoni, koji su planovi?

"Prva želja je da svi budu zdravi, naravno da bude gledatelja, da to bude epidemiološki dovedeno na željenu razinu i naravno, da se košarka vrati na velika vrata, posebno nakon splitskog kvalifikacijskog turnira za OI. Svima nam je velika želja da naša reprezentacija ode u Tokyo i mislim da bi to bio veliki poguranac za cijelu našu košarku."

Da ne budemo potpuno u koronaškom tonu, kratki pogled u budućnost, planovi s ligom 12? Koliko je održiva na duži rok, hoće li se možda liga smanjivati, kada, kako?

"O tome se razmišljalo već u par navrata posljednjih godina. Međutim, u nekom trenutku mora se pogledati cijeli spektar klubova u našoj zemlji. Pošto je Hrvatska razvedena i određene regije nisu u košarkaškom vrhu, pokušavamo sve sredine dovesti na najvišu moguću razinu. Sljedeće sezone će i dalje biti dvanaest premijerligaša kako je već dogovoreno, a bit će svakako nešto predočeno i samim klubovima, koji će tada biti u mogućnosti donijeti odluke koje će se odnositi na buduće 2-3 sezone. Ja se usrdno nadam da ćemo jednog dana o ovoj sezoni razgovarati s određenom sjetom i da će težište razgovora biti upravo na ovakvim temama o kojima sad razgovaramo - koliko će klubova sudjelovati u kojem stupnju natjecanja, koji sustav... Takozvani mirnodopski problemi, koji su nas ove godine zaobišli, ostali po strani i zaboravljeni jer je trenutno najbitnije da sudionici ostanu zdravi i da mogu zatvoriti svoje financijske strukture. Postoji niz faktora koji se moraju posložiti da bismo u budućnosti mogli razgovarati o eventualnom smanjenju ili možda čak i proširenju lige. Treba tada vidjeti i što je s Prvom ligom, jer se pitanje povlači cijelim putem dolje, do najnižih rangova natjecanja. Moram spomenuti Prvu ligu, koja se ove sezone pokazala u jako dobrom svjetlu. Nastupalo je pregršt mladih igrača, neki klubovi su se isprofilirali kao ozbiljni faktori, bilo je pet ili šest klubova koji su se borili za ulazak u top 4, zbilja je bilo krasno. To su neke od stvari koje možemo gledati kao pozitivne, isto tako i mlade igrače u HT Premijer ligi koji su dobili svoju priliku i neki čak i došli do reprezentacije. Možda nije najbolji izraz, ali vidimo svjetlo na kraju tunela koje je jako, jako blizu."


Ukić: Povratkom u Split izvukao sam maksimum iz sezone, a obitelj mi je napokon imala koliko-toliko normalnu svakodnevnicu

Posljednji, ali ne i najmanje bitan sugovornik bio nam je kapetan reprezentacije Roko Leni Ukić. Pogled iz igračkog kuta zaokružuje ovu priču u svakom pogledu i daje uvid u cijelu situaciju iz očiju onih koji su jedini u dvoranama (najvećim dijelom sezone) bili bez maski. Ukić je prvi dio odradio u Ljubljani, drugi dio u Splitu, u redovima abaligaša. U dresu Cedevite Olimpije igrao je paralelno Eurocup i ABA ligu, dok je sa Žutima igrao paralelno ABA i HT Premijer ligu. Koliko je traga ostavila ova sezona na njegovom tijelu, ali i na psihi? Koliko naporno je to sve bilo izdržati?

"Sezona je bila specifična, ali ne samo meni, već i bilo kojem profesionalnom sportašu. U početku sezone, dok sam još bio u Ljubljani, vidjelo se da će to biti drugačije od svega što sam igrao do sada u smislu tih problema s koronom, osobito organizacijski. Putovanja su bila, osobito nekome u mojim igračkim godinama, nemoguća misija. Imali smo pet Eurocup gostovanja u periodu dok sam ja bio tamo i svaki put bismo izgubili cijeli tjedan. Morali bismo krenuti u ponedjeljak na utakmicu koja se igra u srijedu, vratili bismo se u petak navečer. Ako bismo, što je bio čest slučaj, imali vezano gostovanje u ABA ligi, događalo bi se da bismo bili po osam dana na putu. Nikako nisam bio zadovoljan takvom situacijom što se tiče obiteljskog života, djeca su mi sad već poprilično velika a ja bih ih viđao malo do ništa. Njima su sve aktivnosti bile otkazane polovicom listopada pa su otišli u Split da bi imali koliko-toliko normalan život, da se mogu baviti sportom i imati pravo djetinjstvo, što u Ljubljani nisu mogli imati. Tada su se i kod mene počele pojavljivati prve ideje o odlasku, kako zbog obiteljske situacije, tako i zbog igračke. Nisam bio zadovoljan sa sporednom ulogom i nekakvih 15 minuta u prosjeku. Nikad nisam završavao utakmice, nije me se puno toga pitalo i nisam bio zadovoljan generalno u toj sredini, unatoč činjenici da se radi o vrhunskom i ambicioznom klubu. Jednostavno, nije bio pravi program za mene u tom trenutku, pa sam kao jedino rješenje za sebe i svoju obitelj vidio u povratku kući i da pokušam izvući maksimum iz sezone, a opet da mi obitelj ima koliko-toliko normalnu svakodnevnicu. Što se tiče napora, ha, je li bilo napornije igrati manju minutažu s dvije utakmice tjedno i dugim putovanjima ili punu minutažu s velikom potrošnjom ali kraćim putovanjima... Ne znam stvarno koji bi bio pravi odgovor što se tiče tijela, ali je bar meni puno lakše psihički izdržati kad imam minutažu bez obzira na godine. Ja igram košarku jer volim igru i ne podnosim marginalnu ulogu u timu. Pogotovo u ovim godinama, onda pomisliš da ti je bolje da ne igraš nego da se siliš na nešto što ti nije od prijeke potrebe u životu. Psihički je definitivno lakše u Splitu, a što se tiče potrošnje tijela, to je manje-više slično."

Jedan je od rijetkih košarkaša koji je u ovoj sezoni imenom i prezimenom prijavljen kao pozitivan na koronavirus. Kako je izgledala njegova borba s opakim protivnikom? Premda gledajući generalni prosjek starosti populacije još uvijek spada u mlade ljude, kao košarkaš je u skupini veterana. Je li povratak na parket bio težak?

"Bili smo u delikatnom dijelu sezone u kojem smo morali odigrati neke ključne utakmice i smatrao sam da nije dobro da se ne zna pravi razlog mog neigranja u tim trenucima. Nije me brinula ni mogućnost stigmatiziranja zbog zaraze jer milijuni ljudi su oboljeli od tog virusa. Nije mi bilo problem reći da sam "pokupio" virus i da je to razlog zbog kojeg ne mogu igrati. Htio sam izbjeći polemike, nagađanja, priče kako mi se ne ide na neka vezana gostovanja... Nisam htio da ima ikakvih nejasnoća po pitanju mog statusa i odsustva u ključnom dijelu sezone. Što se samog virusa tiče... Ma, ne volim preveliku priču oko toga, posljednjih godinu dana smo toliko bombardirani sa svih strana pričama o njemu. Bilo pa prošlo, sve je prošlo u najboljem redu. Imao sam, jasno, kao i svaki sportaš, određene probleme pri povratku i trebalo mi je neko vrijeme da dođem na svoje. Sad je sve, Bogu hvala, dobro, odigrao sam nakon virusa deset utakmica u 25 dana, sve važniju od važnije. Sve sam izdržao bez ozljede i po tom pitanju priča je imala sretan kraj."

Ukić je bio jedan od najboljih igrača Splita u finalnoj seriji, slijede izazovi s nacionalnom vrstom (Foto: KK Zadar - Šime Zelić)

Osjeća li još uvijek posljedice i planira li se cijepiti, jednom kad za to dođe vrijeme?

"Ne osjećam više posljedice, iako sam igrao dva tjedna s popriličnim tegobama. Nisam ni prvi ni zadnji sportaš koji je prošao kroz to, ne bih tome pridavao veliku pažnju. Planiram se cijepiti jednom kad mi antitijela više ne budu prisutna u organizmu."

Kad podvučemo crtu i rekapituliramo cijelu sezonu, bi li volio ponoviti ovo iskustvo?

"Sezona bez publike, s konstantnim odgodama utakmica i neizvjesnošću kako će se sve skupa završiti, ne, to iskustvo ne bih htio ponoviti. Ali, po prirodi sam optimist i smatram da su bolji dani pred nama.
No, moram istaknuti s čistog sportskog aspekta da sam sve u svemu jako zadovoljan. To je moja 21. profesionalna sezona i završio sam je bez ikakve ozljede. S klubom sam napravio dosta dobrih stvari, ostvarili smo praktički sve svoje ciljeve i napravili kvalitetnu podlogu za dodatni iskorak splitske košarke sljedeće sezone. To će, doduše, ovisiti o puno faktora, a najviše o ljudima iz gradske uprave koji će procijeniti treba li im klub na visokoj kvalitativnoj razini ili ne, odnosno koliko žele biti ambiciozni. Ako netko misli da se može kao nekad dovesti kvalitetnog stranca za male novce, to je jako teško danas. Postoje igrači s tržišnom cijenom i onaj klub koji može dovesti bolje igrače će biti u prednosti, a za to su potrebni novci. Grad je vlasnik KK Split i oni sami moraju odlučiti u kojem će smjeru iduće sezone. Mi smo dali kvalitetnu podlogu i poslali dobru poruku koliko ljudi u Splitu vole košarku i koliko je ona važna. Uvjeren sam da je bilo prilike da se popuni dvorana da bi do toga stvarno i došlo u najmanje desetak utakmica ove sezone. Evo, moj sin je u petom razredu osnovne škole i trenira košarku od malih nogu. Kad je došao ovdje u školu, svi su u početku igrali rukomet. Posljednjih mjesec dana svi klinci igraju košarku i to je za mene najveća pobjeda ove sezone." 
- u optimističnom tonu završava kapetan naše reprezentacije.

Kvalifikacijski turnir za OI u Tokyu je pred našom reprezentacijom, za koju se nadamo da će pred domaćom publikom u Splitu uspjeti izboriti plasman na završni turnir. Nažalost, koronavirus je još uvijek nešto što nije u potpunosti izbačeno iz naše svakodnevnice, ali se nadamo da će vrlo brzo biti. Ovaj tekst bi u tom slučaju, možda već nakon iduće sezone, bio tek podsjetnik na sezonu koju bismo rado zaboravili. Virus je u ovih godinu i pol dana odnio previše živaca, zdravlja, radnih mjesta i, nažalost, života. Zbilja se nadamo da se nešto slično neće ponoviti.