Intervjui
FOTO/VIDEO Slavko Trninić: Igrači poput Kukoča čine trenera, klub i reprezentaciju velikima

FOTO/VIDEO Slavko Trninić: Igrači poput Kukoča čine trenera, klub i reprezentaciju velikima

Autor: Saša Ćirić Photo: Privatna arhiva Slavka Trninića

Košarkaška praksa pokazuje kako igrači izražene natjecateljske veličine npr. Giuseppe Gjergja, Krešimir Ćosić, Dražen Petrović, Toni Kukoč, Dino Rađa donose uspjeh taktike, da čine trenera, klub i reprezentaciju velikima.

Prošla su nepuna dva mjeseca od velikog intervjua s jednim od najvećih stručnjaka u povijesti hrvatske košarke, prof. dr. sc. Slavkom Trninićem. Razgovor je bio posveta i priznanje jednoj velikoj akademskoj i trenerskoj karijeri, ali i čestitka povodom 70. rođendana ovog velikog čovjeka. No, ako mislite da je to bilo sve i da ćemo na njega zaboraviti do sljedećeg rođendana, prevarili ste se. U međuvremenu shvatio sam, često i opširno razgovarajući s Profesorom o brojnim košarkaškim temama, da za njega ne postoje pojmovi “odmor”, “mirovina”, “ljenčarenje”. Isto tako, priznat ću da sam u startu bio malo skeptičan prema njegovom poimanju suvremene košarke. Pretpostavljao sam da će, poput nekih drugih (nerijetko poprilično mlađih!) ljudi iz košarke a priori započeti raspravu s tezom “nekad je bilo bolje”.

A onda mi je sinulo.

Čitajući Profesorove tekstove od prije više od dva i pol desetljeća shvatio sam da je on tada, govorimo o sredini devedesetih, ispisao riječi koje danas izgledaju gotovo proročanske. Shvaćanje razvoja igre u smjeru obrambene i napadačke polivalentnosti većine (ako ne i svih) igrača na terenu tada je djelovalo gotovo blasfemično. No, set promjena košarkaških pravila koje je FIBA prihvatila na prijelazu tisućljeća ukazivala je na neminovnost takvog scenarija. Danas najbolje vidimo kako neki koncepti i tipovi igrača u suvremenoj košarci jednostavno ne mogu o(p)stati na terenu.

Profesor Trninić dao je veliki doprinos, ne samo u stvaranju vrhunskih igrača i rezultata, već je oblikovao znanstveno – nastavnu literaturu (sveučilišne udžbenike), znanstvene i stručne radove što predstavlja trajnu vrijednost za edukaciju budućih stručnjaka, ne samo u košarci, već i u timskim sportovima. U ovom razgovoru pokušali smo postaviti pitanja koja obuhvaćaju njegovo „kretanje“ u struci, u nastavnoj i znanstvenoj aktivnosti, ali dohvatiti i rješavanje problema rada u hrvatskoj košarci.


Domišljatost trenera i sportskog znastvenika u različitim situacijama treninga i 

natjecanja je važnija od njihove razine znanja


O POVEZANOSTI TRENERSKE I SVEUČILIŠNE KARIJERE

Prof. dr. sc. Slavko Trninić je, kako on to najbolje zna opisati, znanstvenik – praktičar košarke koji je, osim sportskog dostignuća, uspio duboko ući u probleme struke i sportske znanosti te postići iznimno znanstveno, stručno i pedagoško ostvarenje. S tim u vezi, moguće je izdvojiti neka mišljenja sportskih znanstvenika o njegovom nastavnom, znanstvenom i stručnom djelovanju - umirovljeni voditelj katedre iz teorije i metodike košarke na Fakultetu za šport u Ljubljani prof.dr.sc. Brane Dežman navodi da se radi o jednom od vodećih europskih i svjetskih stručnjaka i znanstvenika na području košarke. Nadalje, umirovljeni prof. dr. sc. Predrag Zarevski s Odsjeka za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu tvrdi da udžbenik Selekcija, priprema i vođenje košarkaša i momčadi svojim sadržajem i strukturom premošćuje jaz između znanstvenog istraživanja i stručnog djelovanja u stručnoj praksi. Voditelj katedre iz Kvantitativnih metoda na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu prof. dr. sc. Dražan Dizdar navodi da je kao istraživač surađivao sa prof. dr. sc. Slavkom Trninićem u nizu znanstvenih istraživanja koja su otvorila novi pristup analizi košarkaške igre, upravljanju procesom cjelovite sportske pripreme, te u procjeni potencijalne i ukupne stvarne kvalitete igrača (trenutačna razina izvedbe).

Profesore, predavali ste brojne predmete na Kineziološkom fakultetu Sveučilišta u Splitu i bili gostujući profesor na drugim sveučilištima. Možete li malo približiti našim čitateljima kako je zapravo izgledao vaš akademski put, koje ste sve predmete predavali?

Na prijedlog bivšeg učenika iz škole košarke KK Zadar prof.dr.sc. Maria Jeličića prihvatio sam poziv da se kandidiram za voditelja kolegija „Teorija i metodika košarke“. Izabran sam za predavača na Kineziološkom fakultetu Sveučilišta u Splitu na preddiplomskom i diplomskom studiju. Održavao sam predavanja iz kolegija: Teorija i metodika košarke, Metodika tehničko-taktičke pripreme 1 i 2, Planiranje i programiranje treninga, Kineziološka i antropološka analiza košarke, Teorija i metodika treninga i Teorija sportskih igara. Na doktorskom studiju poučavao sam predmete: Znanstvena istraživanja u sportu, Transformacijska učinkovitost sadržaja treninga i Situacijska učinkovitost (pokazatelji izvedbe u individualnom i timskom sportu).

Bio sam gostujući profesor na Fakultetu za šport u Ljubljani, kao i na Sveučilištu u Sarajevu i Mostaru.

Bili ste u obje uloge, sveučilišnog profesora odnosno teoretičara, kao i trenera odnosno praktičara. Kakav utjecaj su na vas imale te dvije, naoko različite, ali vrlo slične uloge?

Na treningu i natjecanju ste u prilici da „izoštrite“ profesionalnu intuiciju i lidersku ulogu, ali i da ostvarite funkciju učitelja u radu s različitim igračima i ekipama. Kao učitelj i/li trener košarkaške igre temeljna uloga je poticanje poželjnih osobina ličnosti i motivacije sportaša, racionalno upravljanje procesom sportske pripreme, adekvatno selektiranje sustava igre u odnosu na potencijal momčadi, stvaranje vrhunskih igrača i igre te prikladno vođenje momčadi. Sveučilišna uloga omogućava iskazivanje stručnog i osobnog iskustva studentima koji imaju potrebu da usvajaju nova znanja i vještine. Uloga sveučilišnog profesora dovodi u kontakt s velikim brojem studenata i kolega koji se bave različitim problemima u području sportske znanosti. Pritom upoznajete studente koji imaju različite ličnosti, ciljeve, interese i potrebe. Na prvom i najvažnijem mjestu bili su interesi i potrebe studenata za novim spoznajama.

Neki od njih su željeli bolje razumjeti košarkašku igru, neki su imali potrebu shvatiti teoriju uravnoteženog razvoja sposobnosti i vještina, razumjeti kako poticati stvarne promjene u učinkovitosti individualne i timske izvedbe pod utjecajem različitih programa treninga, ali i razumjeti utjecaj genetskih i okolinskih faktora na funkcioniranje ličnosti sportaša te na razvoj ukupne stvarne kvalitete igrača u igri.

Foto: Privatna arhiva Slavka Trninića

Vaši udžbenici su odgojili brojne generacije košarkaških trenera, ali i onih ljudi koji su o košarci htjeli znati nešto više. Ako se ne varam, objavili ste šest knjiga, od kojih su dva sveučilišna udžbenika. Je li suvišno konstatirati da ste na to iznimno ponosni?

Knjige su dragocjeno obrazovno sredstvo, ne samo za polaznike dodiplomskog, diplomskog i poslijediplomskog studija kineziologije, već i edukativno sredstvo za trenere, sportske novinare, supervizore i sportske djelatnike. Svih šest knjiga oslikavaju vlastito stručno iskustvo i nalaze istraživanja. U knjigama nema odvajanja teorije od istraživanja i prakse u najznačajnijem području učenja košarkaške igre.

Ponosan sam na oblikovanje dva visokoškolska udžbenika koji zadovoljavaju svjetske standarde: „Analiza i učenje košarkaške igre“ i „Selekcija, priprema i vođenje košarkaša i momčadi“. Znanstvenici i košarkaški stručnjaci, koji su bili recenzenti, smatraju da ne postoje knjige sličnog opsega i sadržaja kao i slojevitosti i svestranosti u našem i širem prostoru koje povećavaju razinu razumijevanja košarkaške igre i cjelovite sportske pripreme.

Profesore, pričali ste mi mnoge anegdote o Kreši Ćosiću i mogu reći da me uopće ne čudi da ste svoj prvi udžbenik posvetili upravo njemu. Približite malo našim čitateljima pozadinu nastanka te knjige.

Knjiga je posvećena Krešimiru Ćosiću koji je poticao moje zanimanje za košarkašku igru i omogućio mi da dijelim s njim kozmopolitska i vizionarska razmišljanja o košarkaškoj igri. Imao sam priliku da s njim surađujem kao trener (KK Brest – Olimpija, reprezentacija Jugoslavije, KK Zadar) što je značilo obvezati se visokim standardima. To mi je omogućilo da neka njegova „znanja u igri i znanja o  igri“ koja nisu objavljena citiram u pojedinim poglavljima knjige. Mislim da je taj sveučilišni udžbenik kvalitetom to u potpunosti opravdao i da je dostojan imena kojem je posvećena. Udžbenik je podijeljen u dva dijela: Teorijske osnove (6 poglavlja) i analiza košarkaške igre (6 većih dijelova i mnoštvo podpoglavlja) u kojem su prikazana znanstvena istraživanja. Veliki zaljubljenik košarke, veliki čovjek, akademik prof.dr.sc. Slavko Perović u svibnju 1997. pri promociji knjige kazao je „da nakon Krešinog i Pinovog gigantskog opusa, knjiga čini još jedan guliverski zahvat, koji gradu Zadru služi na čast“.

Tko odnosno što je bila inspiracija za vaš drugi udžbenik? Govorite o trojstvu trenerskog djelovanja, o čemu se tu radi?

Uvijek sam smatrao da ono što pojedinac „ostavlja“ iza sebe nije samo stvaranje igrača, sportsko postignuće, već i kakvu literaturu ste ostavili za edukaciju učitelja, trenera i znanstvenika koji analiziraju pojedinu sportsku aktivnost, koji istražuju relevantne karakteristike za pojedini sport, koji se bave racionalnim upravljanjem procesom sportske pripreme, te koji nastoje proniknuti u različite stilove vođenja utakmice. S obzirom da se prvi udžbenik pokazao „težak“ za mnoge stručnjake jer je zahtjevao studiranje, a ne čitanje teksta, odlučio sam se za drugi udžbenik angažirati dva lektora. Jednog koji poznaje kolektivne sportske igre, a drugog koji ih ne zna i koji me u svakom trenutku može pitati što mu nije jasno. Zahvaljujući takvom pristupu uspio sam oblikovati tekst koji je bio u potpunosti razumljiv i za one koji ne poznaju materiju. Pritom sam i strukturirao poglavlje tumač pojmova koji je omogućio da se može pratiti obuhvaćena materija. Trojstvo trenerskog djelovanja koje čini sadržaj ovog sveučilišnog udžbenika je: procjenjivanje igrača i selekcioniranje momčadi, pripremanje i vođenje košarkaša i momčadi.

Koje je najveće priznanje koje ste primili u svojoj karijeri? Možete li izdvojiti neko kao malo draže od ostalih? Nije ih bilo malo.

Najdraže priznanje sam dobio tijekom rada na Kineziološkom fakultetu kada mi je dodijeljena plaketa za izuzetan doprinos u razvoju Sveučilišta u Splitu. U košarci sam primio nagradu za životno djelo od Udruge hrvatskih košarkaških trenera.

Jedna od stvari koja vas posebno tišti, osobito u kontekstu razvoja trenerske struke u Hrvatskoj, nedovoljna je izobrazba. Nisam ni bio svjestan problema dok mi niste ukazali na činjenicu da izborni smjer na preddiplomskom studiju traje samo jednu godinu. Je li to dovoljno vremena da jedan student kineziologije, koji danas-sutra planira postati košarkaški trener, usvoji sva potrebna (pred)znanja za stvaranje vrhunskih igrača i momčadi?

Razgovarao sam s mnogim studentima i vrhunskim igračima koji nisu bili zadovoljni izobrazbom na sveučilištu jer se edukacija temelji primarno na općem, a sekundarno na specifičnom pristupu, te da izborni smjer traje prekratko. Mislim da specifičan pristup treba obuhvatiti područje stjecanja znanja i vještina u igri, principe razumijevanja igre, model taktike igre, te upravljanje procesom cjelovitog razvoja sportaša (tjelesni, spoznajni, emocionalni i socijalni). Nadalje, poseban pristup poučavanju budućih stručnjaka treba obuhvatiti specifičnosti različitih pozicija i uloga u igri, tehnologije stvaranja vrhunskih igrača i igre, te unaprijeđivanja stabilnosti u učinkovitosti individualne i timske izvedbe na pojedinačnoj ili višestrukim pozicijama u igri. Naši treneri bi trebali biti vrhunski obrazovani, a jedan od nužnih (dakako nedovoljnih uvjeta) za provedbu kvalitetne edukacije stručnjaka su kontinuirana izobrazba usmjerena na upravljanje razvojem vrhunskih igrača i cijele momčadi. Pritom je važno istaknuti da ništa ne može kompenzirati autoedukaciju. Kao sveučilišni profesor s iskustvom učitelja i trenera košarkaške igre sugerirao sam da izborni smjer traje četiri godine, a da završna godina diplomskog studija bude usmjerena na mentorski rad pri oblikovanju magistarskog rada. Bez takvog pristupa nije moguće oblikovati stručno znanje, vještine i umijeće kod trenera u suvremenoj košarci jer je košarka slojevita i kompleksnija od drugih timskih sportskih aktivnosti u domeni strategije, taktike, stanja igre, zadataka u igri, osnova igre i vještina u obrani i napadu. Iz tih razloga nužno je stvoriti trenersku akademiju u sklopu Hrvatskog košarkaškog saveza u kojoj će vrhunski igrači i treneri, te znanstvenici – praktičari imati posebnu ulogu u edukaciji novih učitelja i trenera košarkaške igre. Optimalno je provoditi edukaciju na kampovima za različite dobne skupine u kojima se istodobno educiraju igrači i treneri. Smatram da je to najveća odgovornost Hrvatskog košarkaškog saveza i Udruge hrvatskih košarkaških trenera o kojoj ovisi budućnost hrvatske košarke. Cjeloviti razvoj igrača i trenera je proces koji zahtijeva kontinuirano, postupno i stupnjevito poučavanje košarkaške igre.

Mentorirali ste mnoge studente na preddiplomskom, diplomskom i doktorskom studiju. Koje su najvažnije karakteristike kvalitetnog mentora, na koji način može izvući najbolje iz svojih učenika?

Mentor poučava studente kako istraživati različita područja sportske znanosti, te kako oblikovati nacrt istraživanja i strukturirati stručne i znanstvene radove. Posebno se usmjeravaju studenti na metodologiju istraživanja te interpretaciju dobivenih nalaza istraživanja. Kao mentor pojedinom treneru poučavate ga kako da ne čine pogreške koje ste radili tijekom vlastite trenerske karijere, savjetujete ih što činiti u procesu cjelovite sportske pripreme s različitim dobnim skupinama. Osim toga, važno je poučavati trenere najvažnijem području njihovog djelovanja, a to je selekcija igrača, te kako unaprijediti individualnu i timsku izvedbu i sportsko postignuće. Najvažnije je da kao mentor na početku karijere pojedinog trenera poučite ga što je bitno, a što je manje bitno, što je kontrolabilno, a što je nekontrolabilno u procesu cijelovite sportske pripreme. Percepcija i interpretacija događaja u košarkaškoj igri, kao i reakcija trenera, najvažnije su jer mogu smanjiti frustracije tijekom života i sportske karijere i omogućiti da pozitivno i konstruktivno reagira na problem, da nikada ne dopusti da problem postane izgovor ili opravdavajuća isprika jer je to psihologija neuspješnih trenera i igrača. Na taj način pozitivan i konstruktivan pristup rješavanju problema omogućava svrsishodno i smisleno ponašanje trenera tijekom sportske karijere.  

Foto: Privatna arhiva Slavka Trninića

Profesore, vi i u trećoj životnoj dobi u najdoslovnijem smislu tog izraza živite košarku. U svom životu odricali ste se brojnih svakodnevnih, uobičajenih, da ne kažem svjetovnih stvari, sve u funkciji oznanstvenjenja košarkaške igre. S ove vremenske distance gledajući, što vam je bilo najteže postići?

Nesumnjivo je najteže povezati trenersko i sveučilišno djelovanje, kao i stručni i znanstveni pristup. Uloge trenera i sveučilišnog profesora zahtijevaju svakodnevnu pripremu i napredovanje u stručnim i znanstvenim spoznajama i njihovu brzu primjenu u praksi. Ništa se ne može usporediti s trenerskim poslom i osjećajem vođenja utakmica pred publikom.  

Bez strpljenja i poticanja moje obitelji ne bih mogao ostvariti uspješno obavljanje te dvije složene uloge. Najteže je povezati znanost i praksu i postati znanstvenik – praktičar u bilo kojoj struci jer znanstvenici često nisu skloni praktičnom djelovanju, ali ni stručnjaci nisu skloni oznanstvenjenju vlastitog sustava rada.

Kažete, najteže je povezati trenersko i sveučilišno djelovanje. Kakav je odnos sportske znanosti i stručne prakse? Isključuju li jedno drugo ili je moguće kvalitetno nadopuniti te dvije komponente?

Poznata je postavka u znanstvenim i stručnim krugovima da „ništa nije praktično kao dobra teorija“ te da teorija prethodi praktičnom djelovanju i obrnuto. Teorija može biti koristan vodič u procesu oblikovanja cijelovite sportske pripreme. Dobra teorija za trenere i istraživače se zasniva na organizaciji poznatih empirijskih činjenica te na sustavnim opažanjima stručnjaka. Teorija primjenjena na sportsku praksu ima posebnu važnost jer utječe na oblikovanje programa sportske pripreme, a time na stvarne promjene u stabilnosti i učinkovitosti individualne i timske izvedbe i sportskog postignuća. U suvremenom sportu stručna praksa se temelji na nalazima istraživanja na stručnom znanju i iskustvu. Važno je da treneri posjeduju liderske sposobnosti, multidisciplinarni karakter znanja ali i profesionalnu intuiciju, te fleksibilnost u mišljenju i ponašanju. Trener praktičar ima izravno iskustvo u struci. Formuliranje stručnih tvrdnji temelj su primjerene sportske prakse. Za mene je domišljatost trenera i znanstvernika – praktičara u različitim situacijama treninga i natjecanja važnija od njihove razine znanja. Nalaze istraživanja provjeravamo kroz sportsku praksu i obrnuto, spoznaje koje dobivamo u sportskoj praksi provjeravamo znanstvenim istraživanjima.

Zato sportska praksa ne smije postati rutinski prakticizam. S tim u vezi sportska znanost je primjenjiva i utječe na znanstveno utemeljivanje stručne prakse odnosno na unaprijeđivanje stručnog rada. Trener se u svom djelovanju ne smije izgubiti u prakticizmu. Praksa i znanost u međudjelovanju, tj. postoji između njih obostran utjecaj. Međutim, u trenerskom poslu vjerovanja (npr. da kontrola pozicije u igri igrača čini bržim, da stabilnost u koncentraciji u obavljanju zadataka u igri te u kontroli intenziteta igre proizvodi uspjeh) su često osobno korisna za trenere i igrače te mogu biti od presudne važnosti za način treniranja, te za unaprijeđivanje izvedbe i sportskog postignuća.

Profesore, u najkraćim mogućim crtama, kako stvoriti igrača? Što je potrebno da bi se njegov potencijal u procesu cjelovite sportske pripreme razvio do maksimuma?

Za razvoj potencijala igrača najvažnije je osigurati kontinuitet rada na osnovama igre, poticati povećanje stupnja razumijevanja igre, oblikovati zrelu osobnost, pa tek onda poticati razvoj atleticizma. U konačnici, nužno je omogućiti pojedinom igraču provedeno vrijeme u igri na različitim razinama natjecanja bez kojeg nema razvoja natjecateljskog iskustva i stvarne kvalitete igrača. Pritom, potrebno je postupno razvijati jakost i snagu, mobilnost i fleksibilnost, brzinu, eksplozivnu i elastično-reaktivnu snagu i agilnost, te anaerobno-aerobne sustave u svrhu razvoja sportsko-specifičnih sposobnosti koje su u pozadini kontrole intenziteta igre.

Govorili ste mi često o kvalitetnom situacijskom treningu. Zašto je takav trening od iznimne važnosti i što je presudno na njemu ostvariti?

Treneri u suvremenoj košarci trebaju težiti uravnoteženom razvoju svih djelova igre i posvetiti im približno jednaku pozornost. Dva su razloga za ovakav pristup. Prvo, postoji međusobna povezanost i ovisnost napada i obrane. Tako primjerice, pojedina momčad ne može postaviti uspješnu tranzicijsku i pozicijsku obranu ako u fazi napada nema kvalitetnu kontrolu lopte, selekciju dodavanja, selekciju prodora i selekciju šuta, produžetak agresivnosti napada kroz skok u napadu, te ostvarivanje obrambene ravnoteže, te brzo matchiranje protivničkih igrača u tranziciji obrane. Drugo, bez kvalitetne suradnje i sustava pomaganja u otvorenoj ili zatvorenoj geometriji napada nije realno očekivati visoku razinu ulaganja napora u obrani. Napad i obrana čine nedjeljivu cijelinu, a uravnoteženi razvoj različitih faza igre utječe na postizanje veće kvalitete igre te na sportsko postignuće. Treće, što je presudno ostvariti na situacijskom treningu, je postići pravodobno prostorno – vremensko usklađivanje akcija i pravovremenu komunikaciju u svim fazama tijeka igre te stabilnost u preciznosti i brzini šuta. Četvrto, u situacijskom treningu nužno je postići ravnotežu između selektivnih korekcija pogrešaka u izvedbi i intenziteta trenažnog opterećenja jer to je preduvjet poboljšanja individualne i timske izvedbe i razvoja sposobnosti, odnosno kontrole intenziteta igre.

Kako prepoznati vrhunskog igrača? Moraju postojati neki elementi koji ih izdvajaju iz prosjeka...

Prvo, kada procjenjujete igrače, tada nastojite odgovoriti na pitanje koliko pomažu u svim fazama tijeka igre (timski aspekt), te koliko mogu uspješno obaviti niz zadataka unutar svoje pozicije i uloge u igri. Drugo, analizirate koliko pojedini igrač može zadržati koncentraciju i ostvariti visoku kontrolu intenziteta igre, te koliko može uspješno sudjelovati u primjeni različitih taktičkih sustava igre. Osobito je važno procijeniti koliko su pojedini igrači sposobni igrati na višestrukim pozicijama u obrani i napadu te njihovu stabilnost u učinkovitosti izvedbe u nizu natjecanja.

Kako odrediti optimalan program, govoreći o omjerima raznih vrsta treninga? Mladi igrači znaju gubiti kontinuitet treninga i nerijetko im se uspori igrački napredak zbog učestalih putovanja tijekom sezone...

Količina i raspodjela treninga određena je putovanjima i gustoćom utakmica. Primjerice, u Premijer ligi kad imate samo jednu utakmicu tjedno možete imati i razvojne, održavajuće i obnavljajuće treninge tijekom natjecanja u kontinuitetu. Optimalno je provesti tijekom mikrociklusa 5 puta timski trening, 3 puta individualni i grupni trening, te 3 puta trening jakosti i snage zbog većih zahtjeva u kontroli intenziteta igre te spremnosti za kontaktnu igru. Šutiranje ne ulazi u vrijeme rada na treningu i može se provoditi prije i poslije treninga, te na fakultativnom treningu. Većina stručnjaka smatra kako je rad na kolektivnoj i čvrstoj obrani, selekciji dodavanja i prodora, te na stabilnosti u preciznosti i brzini šutiranja presudan u ostvarenju natjecateljskog uspjeha.

I kada zapravo takav mladi igrač, koji je prošao sve faze rada na vlastitom usavršavanju, dolazi do svog vrhunca? Kada je realno očekivati najvišu razinu igre nekog igrača?

U razdoblju od 26. do 30. godine realno je očekivati najvišu razinu vrhunske izvedbe. Prije toga potrebno je poučavati/učiti igrače osnove igre, principe razumijevanja igre, različite sustave igre i komunikacije, poučavati ih kako trenirati i kako dobivati utakmice. Presudno je za igrače da shvate i prihvate važnost i primjenu „malih“ detalja i finesa u unaprijeđivanju izvedbe jer je to preduvjet ostvarenja njihovog potencijala i jednostavnog nadigravanja u igri.

Foto: Privatna arhiva Slavka Trninića

Na koji način sportska znanost može pomoći stručnjacima u dva najvažnija aspekta rada u selekciji igrača i u procesu upravljanja sportskom pripremom? Što je ona u suštini i koliko brzo se razvija?

Prvo, sportska znanost je doživjela novi procvat te se kreće velikim koracima naprijed na temelju integrativnog ili cijelovitog pristupa u istraživanju i interpretaciji dobivenih nalaza istraživanja. Sportska znanost je dinamična znanstvena disciplina koja ima u sebi ugrađen sustav procjenjivanja što omogućuje trenerima da ostvare sportsku dijagnostiku i prognostiku i oblikuju na temelju razine razvijenosti pojedinih karakteristika intervencijske programe te pozitivnu i rigoroznu selekciju. Na temelju novih spoznaja moguće je oblikovati učinkovite sustave sportske pripreme, unaprijediti jake strane individualne i timske igre u obrani i napadu, ispravljati slabe strane, uočiti „potencijalne prijetnje“ za karijeru pojedinog sportaša (npr. niski šuterski rang), te prepoznati „potencijalno jake strane“ izvedbe koje nisu adekvatno poticane u prethodnom procesu sportske pripreme. Tako, primjerice, nedostatan individualni i grupni rad (igra jedan na jedan, dva na dva, tri na tri) te neadekvatno vježbanje stabilnosti u preciznosti i brzini šuta može onemogućiti razvoj sportsko-specifičnih sposobnosti i vještina temeljnih za uspješnu izvedbu u suvremenoj košarci. Treneri su odgovorni da kreiraju odgovarajuće taktičke sustave igre na temelju potencijala momčadi koji će omogućiti pojedinim igračima i cijeloj momčadi da ostvare cjelokupni potencijal. Svaki igrač ima jedinstven genetski potencijal i individualno i specifično razvijanje pod utjecajem okolinskih faktora (npr. način treniranja, trenerovo rukovodstveno ponašanje, stil rukovođenja, motivacijska i emocionalna klima na treningu i slično). Isto tako, unaprijeđivanje individualne i timske izvedbe nikad nije završen proces i traje do kraja sportske karijere.

Razvoj ličnosti sportaša, individualne i timske izvedbe i sportskog postignuća određen je primarno načinom treniranja (npr. optimalnim omjerom između tehničko – taktičkih, kondicijskih i intervencijskih programa psihološke pripreme koji utječu na višestruke promjene u učinkovitosti individualne i timske izvedbe). Bit sportske znanosti je u tome što je ona "samoispravljiva" na temelju novih nalaza istraživanja.

Vi ste znanstvenik, što znači da se najviše oslanjate na racionalna promišljanja i egzaktne rezultate istraživanja. Ipak, kao trener ponekad morate poslušati i onaj manje racionalan dio svog bića, u narodu poznat kao intuicija. Koliko je ona važna u životu jednog (košarkaškog) trenera?

U trenerskom djelovanju nužno je koristiti i intuiciju koja omogućava treneru bliski odnos s onim što se događa u praksi te s onim što se može dogoditi, te omogućava preventivne intervencijske akcije. Ne možete kao trener sve rješavati na temelju objektivnog iskustva (npr. pokazatelja individidualne i timske izvedbe, mjerenja sportsko – specifičnih sposobnosti) već treba koristiti subjektivno iskustvo i subjektivne procjene i mudrost, te profesionalnu intuiciju u donošenju odluka.

Koje kolege u znanstvenom radu možete istaknuti kao najkvalitetnije suradnike, ljude s kojima ste dolazili do novih spoznaja i rješenja niza istraživačkih problema?

U znanosti i struci potrebno je djelovati u multidisciplinarnim stručnim timovima. Uvijek sam surađivao sa stručnjacima koji su primarno bili zainteresirani za nedovoljno znanstveno istražena ili zapostavljena područja s ciljem da predložimo nove modele za empirijsku provjeru. Uvijek me motivirao istraživački nacrt koji zahtjeva nov pristup u razmatranju istraživačkih problema koji imaju praktičnu vrijednost, jer nalazi istraživanja trebaju poslužiti racionalnom upravljanju procesom cijelovite sportske pripreme. To je bio izazov za mene i kolege s kojima sam najviše surađivao, a to su: mr.sc. Leo Pavičić, dr.sc. Ante Perica, prof.dr.sc. Dražan Dizdar, prof.dr.sc.Goran Marković i prof.dr.sc. Vladan Papić. Ponašali smo se kao multidisciplinarni tim i primjenjivali različite analize i metode u rješavanju različitih problema istraživanja. Posebno bih istaknuo produktivan rad sa kolegom dr.sc. Antom Pericom, vrsnim košarkaškim stručnjakom i znanstvenikom – praktičarom i prof.dr.sc. Dražanom Dizdarom više od dva desetljeća.

Foto: Privatna arhiva Slavka Trninića

Profesore, iskreno govoreći, smatrate li da možemo vratiti košarkašku igru u Hrvatskoj na razinu na kojoj je nekad bila? Ako možemo, koji su preduvjeti da se to ostvari?

Mislim da nije moguće ostvariti razvoj košarkaške igre, niti ostvariti natjecateljski uspjeh bez igrača koji mogu garantirati rezultat, igrača koji su kreatori igre na unutarnjim i vanjskim pozicijama, koji imaju stabilnost u učinkovitosti u individualnoj i timskoj izvedbi na razlličitim razinama natjecanja. Isto tako ne možete razvijati individualnu i timsku izvedbu kod pojedinog igrača bez stjecanja pojedinačnih i kombiniranih vještina do razine prenaučenosti, koja omogućava uspješno obavljanje zadataka u igri, bez visokog stupnja sportsko – specifičnih motoričko – funkcionalnih sposobnosti, prikladne tjelesne građe (gdje dominiraju brza mišićna vlakna) te bez poticanja kreativnosti, maštovitosti i spontaniteta u izvedbi. Takav pristup osobito je važan kod djece i adolescenata kada su mogućnosti razvoja najveće. Isto tako, bez sustava poučavanja košarkaške igre, cjelovitog procesa sportske pripreme koji potiče uravnotežen tjelesni, spoznajni, emocionalni i socijalni razvoj od U-9 do kraja sportske karijere nije moguće razvijati nove profile izvedbe niti višedimenzionalne igrače koji posjeduju polivalentnu tehniku, taktiku i igru koja je imperativ suvremene košarke. Nadalje, u seniorskoj košarci treba pametnije koristiti prijelazno razdoblje jer tada smo u mogućnosti u većoj mjeri programirati razvojni i održavajući trening kombiniran s aktivnim odmorom. U prijelaznom razdoblju su najveće mogućnosti u ispravljanju tehničko – taktičkih pogrešaka učinjenih u natjecateljskom razdoblju, u usvajanju novih psiholoških vještina koje vode do unapređivanja stabilnosti u učinkovitosti izvedbe, u ponavljanju najučinkovitijih akcija za pojedinog igrača na unutarnjim i vanjskim pozicijama, te u usvajanju novih kondicijskih tehnologija treninga usmjerenih na razvoj brzine, eksplozivne i elastično-reaktivne snage i agilnosti koje određuju intenzitet igre.

Kako bi izgledala vizija nekakve idealne domaće košarke u budućnosti, na koje elemente bi valjalo staviti naglasak?

Mislim da tamo gdje nema vizije unutar klubova, gdje ne postoji „kostur“ momčadi u određenom vremenskom razdoblju, nije moguće ostvariti natjecateljski uspjeh. Bez kontinuiranog razvojnog treninga igrači ne mogu razviti cjelokupni potencijal i značajno napredovati tijekom sportske karijere. U procesu cjelovite sportske pripreme uvijek je bio cilj razvoj igrača koji mogu uspješno obavljati individualnu i timsku igru, ostvariti individualnu i kolektivnu odgovornost u svim fazama igre, te velik broj zadataka unutar pozicije i uloge u igri, kao i sudjelovati u različitim sustavima pomaganja u tranzicijskoj i pozicijskoj obrani i napadu. U knjizi „Analiza i učenje košarkaške igre“ u dvanaestom poglavlju „Košarka u budućnosti“ objašnjene su tendencije u razvoju košarkaške igre kada je predviđeno kako će usavršavanje košarkaške igre biti usmjereno na zadržavanje ravnoteže između svih faza tijeka igre, na razvoju višedimenzionalnih igrača koje obilježava polivalentna tehnika, taktika i igra. Pretpostavljeno je kako će se zadržati kontinuitet unaprijeđivanja otvorene geometrije napada te usavršavanje "mješovitih obrana" koje se temelje na povezivanju principa različitih sustava i stilova obrane.

Zato je potrebno načinom treniranja osigurati već u mlađim dobnim skupinama pravilnu ravnotežu u razvoju vještina na unutarnjim i vanjskim pozicijama u obrani i napadu te omogućiti na situacijskom treningu istodobni razvoj agresivne obrane i napada koji će utjecati na unapređivanje uspješnosti i inteziteta igre. Iskustvo nas upućuje da agresivne obrane potiču razvoj vještina koje omogućavaju razvoj agresivnog napada, te utječu na ubrzanje igre, kao i na razvoj sportsko – specifičnih sposobnosti koje su relevantne za izvođenje tehnike u natjecateljskom intezitetu. U procesu cijelovite sportske pripreme nastavit će se smanjivati vrijeme reakcije u izvedbi, unaprijeđivati kontinuitet brzine prijelaza iz obrane u napad i obrnuto s ciljem razvoja sposobnosti povećanja tempa igre.

I dalje će za igrače biti važno što i koliko zadataka mogu uspješno obaviti unutar faza i modela taktike igre, te koliko pomažu u igri, a ne na kojoj poziciji igraju. Principi "raširi igru" (otvorena geometrija u fazi tranzicijskog i pozicijskog napada) i "ubrzaj igru" najvažniji ostat će osnovnom smjernicom za razvoj igrača i igre.

U mirovini ste, ali niste besposleni. Poslovica kaže da je dokon um đavolje igralište, ali to se niti u kojem slučaju ne odnosi na vas. Kako sada provodite vrijeme?

Umirovljenje može dovesti do pozitivnih promjena ako zadržite produktivno spoznajno funkcioniranje i tjelesnu aktivnost, te kvalitetne odnose unutar i izvan obitelji. Pritom kad odete u mirovinu možete podvući crtu i vjerodostojno preispitati vlastiti život. Tada započinjete intenzivnije razmišljati o činiteljima koji su oblikovali i preoblikovali vlastiti životni put.

Isto tako imate izraženu potrebu da vlastitom aktivnošću stvarate pozitivne događaje u životu. Osjećaj izgubljenih društvenih uloga nestaje nakon određenog vremena, a izazov predstavlja kako učiniti najviše u preostalom vremenu. Kada prosuđujete život u miru, u odmoru od stresa, možete primjerenije promišljati ono što ste dali u struci i znanosti, kao i poštovati utjecaj koji su na vas imali obitelj, prijatelji, kolege, igrači, studenti i istraživači s kojima ste surađivali. Ova vrsta predaha daje vam mogućnost da se oslobodite prethodnih iluzija, da napredujete do više razine vjere i duhovnosti te da pokušate oblikovati zdravi životni stil.

Foto: Privatna arhiva Slavka Trninića

Sama činjenica da ste u mirovini ne povlači automatski za sobom prekid nekih kontakata s ljudima iz svijeta košarke. S kime dan-danas, pet godina nakon umirovljenja, rado i kvalitetno komunicirate o košarci?

U ovih pet godina imao sam mogućnost da razgovaram sa sinom Markom Trninićem, Antom Pericom, zatim Draženom Anzulovićem, Dariom Gjergjom, Predragom Kruščićem, o područjima košarkaške igre kao što su selekcija igrača, o procesu cjelovite sportske pripreme, o psihologiji treniranja novih generacija, o poticanju razvoja grupne povezanosti igrača ili timskog jedinstva momčadi. Razgovori sa stručnjacima na problemskoj razini otvaraju mogućnost za stvaranje novih ideja.

Sa sinom Markom nemate samo klasičnu otac-sin komunikaciju, već je to legitimni razgovor dva vrhunska teoretičara i praktičara košarkaške igre.

Markovo praktično znanje „u području“ razvoja naprednih vještina i taktičke kombinatorike nadilazi moje znanje i zato sam vrlo ponosan. Uvijek trebate imati cilj da vas vaši učenici nadrastaju.

Svi se u životu srećemo s nekakvim preprekama. Koja je najteža situacija u vašem životu, možete li istaknuti neki moment?

Košarka je igra, znanost je igra i život je igra, a način kako odaberemo igrati odredit će koliko ćemo imati lakih i/ili teških trenutaka u životu.

Težak trenutak bio je kad nisam otišao na Olimpijske igre u Moskvu 1980. godine iako sam strukturirao plan priprema (šest mjeseci) i jedini sudjelovao u radu s velikim trenerom i čovjekom Rankom Žeravicom svih 52 dana priprema. Bila je naredba da se uz Žeravicu priključi najiskusniji trener. Međutim, bilo je zadovoljstvo raditi s takvim stručnjakom i s takvom selekcijom igrača koji su posjedovali izraženu natjecateljsku veličinu i sposobnost da treniraju preko praga boli. Bilo je zadovoljstvo doživjeti poruke Ranka Žeravice u kolovozu 2014. godine na seminaru hrvatskih košarkaških trenera u Vodicama da sam pripremio reprezentaciju bivše države za dva turnira a ne za jedan turnir, te da me smatra najboljim metodičarem košarke na svijetu. Nadalje, druga teška situacija bila je odlazak iz KK Zadar 1992. godine nakon tri uspješne natjecateljske sezone u uvjetima u kojima su igrači i stručni tim radili i učinili maksimalno što se u tom trenutku moglo ostvariti. Međutim, nismo imali pravo na kontinuitet rada što je ključ za stvaranje igrača, momčadi i natjecateljskog uspjeha.  

Foto: Privatna arhiva Slavka Trninića

Vjerujemo da će ovaj tekst čitati brojni vaši bivši studenti, kao i treneri koje vi niste podučavali. Sigurno će ih zanimati vaše mišljenje, kako se nositi s teškim situacijama u trenerskom poslu?

Teške situacije za trenera u mnogim klubovima nastaju kao rezultat nespremnosti i neprihvaćanja visokih zahtjeva u načinu treniranja, promjene u sustavu rada, u modelu taktike igre, te u profesionalnim normama i standardima koje trener postavlja u odnosu na igrače i stručni stožer, te na prateće mehanizme u klubu. Međutim, za transformaciju ponašanja i igre, kao i za ostvarenje natjecateljskog uspjeha, neophodni su visoki zahtjevi u načinu treniranja u provedbi odabranih sustava igre, te u poučavanju igrača kako pobjeđivati u nizu natjecanja. Shvaćanje i iskreno prihvaćanje teškog načina treniranja dovodi do razvoja zrele osobnosti pojedinca. Na temelju vlastitog negativnog i pozitivnog iskustva učimo i unaprijeđujemo stručno znanje i iskustvo, oblikujemo pozitivno i konstruktivno ponašanje, te strategije učinkovitog djelovanja u životu i struci. Mislim da suočavanje i savladavanje teškoća potiče unaprijeđivanje funkcioniranja ličnosti igrača i trenera u situacijama natjecateljskog stresa.

U životu ste imali uspona i padova, uspjeha i neuspjeha, lijepih i ružnih trenutaka. Čega ćete se najradije sjećati i što je ostavilo najveći trag na vas kao osobu?

Život tijekom akademske i sportske karijere bio je dinamičan i složen. Kao učitelj i trener košarkaške igre, kao znanstvenik – praktičar, predavač i mentor uspio sam utjecati na stvaranje superiornih i koncepcijskih igrača kao i kompetentnih studenata. U životu je bilo situacija u kojima su pojedini suradnici pokazali nelojalnost koja vas može razočarati u pojedinom razdoblju života. Važno je istolerirati zavist, insinuacije, sitno lukavstvo i klevete koje možete doživjeti u akademskom i sportskom okruženju i zadržati kontinuitet entuzijazma i napredovanja u struci. Stvarnost je u mnogim situacijama bila nepravedna. Međutim, u životu je najvažnije imati nulta očekivanja od drugih i ne dolaziti u sukob sa vlastitom savješću. To mi se čini najvažnijim u životu. Sve što nam se dogodi pomaže nam da odrastemo i steknemo nova znanja i vještine. Iz negativnog iskustva uvijek se može dobiti nešto pozitivno. Vjerujem da se može rasti i na prividnim neuspjesima ako prepoznamo višestruke uzročne mehanizme koji su u njihovoj pozadini, te ako ih prihvatimo kao putokaz za korekcije u vlastitom dijelovanju.

Jeste li možda razmišljali o objavi nekog novog znanstvenog rada? Radite li uopće na nekakvom sličnom projektu?

U ovom slobodnom razdoblju života pokušavam oblikovati priručnik za košarkaške trenere u nekoliko dijelova. Naslov priručnika je „Kako ostvariti natjecateljski uspjeh u košarci“. Oblikovana su poglavlja i podpoglavlja sa sažecima na kraju svakog poglavlja. Teme koje se obrađuju su: o uspjehu i neuspjehu, o specifičnim sposobnostima i vještinama suvremenog trenera, analiza košarkaške igre, redoslijed poučavanja/učenja i vježbanja osnova igre i principa razumijevanja igre, poučavanje/učenje i vježbanje temeljnih i naprednih individualnih i timskih vještina. Tekst je obuhvatio područje kako poučavati i naučiti igrati košarku, kako procjenjivati igračev potencijal, kako pratiti i vrednovati trenutnu stvarnu kvalitetu igrača, te kako selekcionirati momčad i provesti samopoboljšanje izvedbe. Posebna pozornost usmjerena je na psihološku pripremljenost sportaša i/ili cijele momčadi.

Zanimljivo kad to već spominjete, dojma sam da je rad na toj psihološkoj pripremi sportaša odnosno momčadi poprilično zapostavljen u novijoj povijesti hrvatske košarke. Recite mi, kako doći do uspjeha u timskom sportu?

Postizanje uspjeha u timskom sportu ovisi u prvom redu o razini stvarne kvalitete igrača (jer su oni nositelji igre i natjecateljskog uspjeha), o potencijalu igrača i cijele momčadi, o kvaliteti suradnje, o emocionalnim i funkcionalnim odnosima između igrača, o uigranosti momčadi, o funkcioniranju stručnog stožera, o razini cjelovite pripremljenosti, o stvaranju pobjedničke atmosfere, o organizaciji igre, o vođenju momčadi, te o učinkovitosti pratećih mehanizama kluba bez kojih se ne može ostvariti konačni rezultat u timskom sportu.

Košarkaška praksa pokazuje kako igrači izražene natjecateljske veličine npr. Giuseppe Gjergja, Krešimir Ćosić, Dražen Petrović, Toni Kukoč, Dino Rađa donose uspjeh taktike, da čine trenera, klub i reprezentaciju velikima. Pri tom važno je naglasiti da kao trener možete učiniti vrhunska sportska postignuća samo ako strukturirate veliku ekipu sa superiornim igračima, te s igračima koji mogu obavljati najteže zadatke u obrani i napadu. Tada imate preduvjete za vrhunsku izvedbu i natjecateljski uspjeh. To upućuje da je selekcija momčadi najvažnija, te da su učitelji košarkaške igre oni koji potiču razvoj cijelokupnog igračevog potencijala, stjecanje tehničko-taktičkih i psiholoških vještina do razine prenaučenosti ili automatizma (redovito ponavljanje najvažnijih „malih detalja“ koji omogućuju učinkovitost u izvedbi), te ukupnu stvarnu kvalitetu igrača koja omogućava igranje na višestrukim pozicijama u obrani i napadu. To upućuje kako su najvažniji subjekti razvoja košarke učitelji košarkaške igre. Međutim, u sportu je sve manje učitelja a sve više trenera koji su usmjereni isključivo na iskorištavanje potencijala cijele momčadi i trenutne stvarne kvalitete igrača. Temeljna uloga učitelja je naučiti igrače igrati košarku, naučiti ih pravilno trenirati, poticati njihove poželjne osobine ličnosti, naučiti ih kako pobjeđivati, te ih usmjeravati da vjeruju u uspješne ishode. Treneri košarkaške igre u velikoj mjeri više nisu zainteresirani za proces stvaranja vrhunskih igrača i igre, nego za trenutni natjecateljski rezultat. U prvom redu usmjereni su na kolektivnu taktiku, razvoj preciznosti šuta i fizičku pripremu. Primarna tendecija djelovanja trenera je stvaranje natjecateljskog rezultata jer je to jedan od kriterija preživljanja u vrhunskom sportu. Pri tom poučavanje igrača da „obrana dobiva, a napad gubi utakmice“ je ishodišna za sistem treniranja i ponašanja igrača tijekom utakmice. Poučavanje igrača da je obrana „napadanje napadača“ je temeljni preduvjet kontinuiranog i discipliniranog pritiska na loptu, u kome je znati igrati obranu znači znati kontrolirati poziciju i reakciju obrane u pritisku na loptu, na strani lopte i na strani pomoći. U suvremenoj košarci presudno je znati racionalno upravljati procesom sportske pripreme u kratkom vremenskom razdoblju u kojem je potrebno pojednostaviti organizaciju igre, komunikaciju, te precizno definirati zadatke unutar uloga u igri. Više ne postoje „maratonske“ pripreme u prednatjecanju gdje je moguće uvježbavati različite "detalje i finese" u igri, postići visoku uigranost momčadi koja će omogućiti ostvarivanje potencijala cijele momčadi, te igranje na gornjoj granici sposobnosti i vještina. Kratke pripreme zahtijevaju specifično znanje u racionalnom upravljanju procesom sportske pripreme.

Foto: Privatna arhiva Slavka Trninića

Koji su kriteriji uspješnosti za trenere različitih selekcija? Očekivanja od trenera seniorske momčadi nisu ista kao ona za recimo trenere kadetskog uzrasta...

Talenat u sportu ne garantira ništa. Stvarna promjena igračeva potencijala ne ovisi isključivo o njegovim naslijeđenim karakteristikama, već je određena procesom cjelovite sportske pripreme, igračevom spremnošću i motivacijom za promjenom. Vrhunski učitelji i/ili treneri primarno vjeruju u proces cjelovite sportske pripreme. Za njih je povezivanje procesa stvaranja igrača i igre te stvaranje natjecateljskog uspjeha „trostruki uspjeh“. Prvi kriterij uspješnosti za trenera seniorske selekcije može biti natjecateljski rezultat koji je proizvod stvarne kvalitete igrača i njihove međusobne emocionalne (prijateljstvo) i funkcionalne (kvaliteta suradnje) povezanosti u igri, adekvatne taktičke kombinatorike i pristupa prema pojedinom protivniku, razine cjelovite pripremljenosti ali i kvalitete suprotstavljene momčadi. Drugi kriterij uspješnosti za trenera mogu biti priznanja koje trener može dobiti od vrhunskih igrača koje je trenirao i od trenera s kojima je surađivao. Treći kriterij uspješnosti za trenera može biti koliko iskorištava potencijal igrača i cijele momčadi. Zato je prikladna postavka da je uspjeh biti bolji nego što jesi. Primjerice, ako pojedini igrač i/ili momčad igra na gornjoj granici sposobnosti i vještina, tada je trener učinio sve što je u njegovoj mogućnosti.

Može li se izravno utjecati na pobjeđivanje na utakmici odnosno natjecanju?

Ne možemo izravno kontrolirati pobjeđivanje. Na utakmici, neki faktori mogu ometati uspješnost u igri. Tako primjerice, igrači mogu doživjeti verbalnu i fizičku provokaciju protivnika, neadekvatan kriterij suđenja, agresivne reakcije publike i slično što nije moguće nadzirati tijekom utakmice. Jedna od uloga trenera da u procesu situacijskog treninga, gdje se simuliraju različite vrste situacija u igri, zahtijevaju kolektivnu fizičku agresivnost u obrani da bi na taj način kondicionirali momčad na neregularne kontakte u igri te poticali razvoj spremnosti za kontaktnu igru. Takvim načinom treniranja igrači razvijaju toleranciju na fizičku opstrukciju u igri te zadržavaju samokontrolu nereagiranjem na navedene događaje. Ovakav pristup situacijskom treningu omogućava da igrači razvijaju sposobnost da kontroliraju ritam igre koji se temelji na psihološkoj, tehničko-taktičkoj i kondicijskoj pripremljenosti igrača i momčadi. Natjecateljski uspjeh u nizu natjecanja zahtijeva od igrača da kontrolira ono što je moguće kontrolirati. Potrebno je izravno utjecati na faktore koji omogućavaju pobjedu: ulaganje napora, timsko jedinstvo, pravilne stavove koji utječu na energiziranost i kontrolu ponašanja igrača, borbenost za prostor i poziciju u obrani i napadu i odlučnost u izvedbi (igra bez straha od pogreške). Poticanjem razvoja navedenih faktora na situacijskom treningu utječe na unaprijeđivanje funkcioniranja ličnosti igrača u situacijama trenažnog i natjecateljskog stresa.

Pred kraj ovog iscrpnog razgovora, jedno pitanje o razvoju vrhunskih igrača. Što je ključ tog stvaralačkog procesa, kako da opet dođemo u poziciju da u jednoj generaciji izbacimo nekoliko igrača internacionalne kvalitete?

Poučavanje o razvoju cjelokupnog igračeva potencijala čini presudno znanje za učinkovito upravljanje procesom cjelovite sportske pripreme.

Vrhunski stručnjaci i stvaratelji igrača vjeruju u potencijalnu izvedbu, a ne samo u trenutnu stvarnu kvalitetu igrača. U trenerskom poslu važno je pripremiti adekvatnu taktiku igre u odnosu na potencijal pojedinog igrača i cijele momčadi te pripremiti ekipu za kontrolu visokog intenziteta igre. Presudno je znati oblikovati i voditi pametne treninge i stvarati motivacijsku klimu usmjerenu na savladavanje vještina i principa razumijevanja igre koji omogućavaju razvojni trening. Vrhunski učitelji i/ili treneri su zahtjevni u ponavljanju prethodno usvojenih i novih vještina, kao i novih odabranih sustava igre. Učitelji košarkaške igre trebaju poticati rizičnost u izvedbi jer takav pristup razvija odlučnost i inicijativu, spontanitet, kreativnost, maštovitost i idejnost u igri. Potrebno je postaviti selekciju igre u obrani i napadu koja će omogućiti iskorištavanje potencijala pojedinog igrača i cijele momčadi. Ako igrači treniraju i igraju s velikim ulaganjem napora, tada težak rad potiče razvoj potencijala te mijenja razinu učinkovitosti izvedbe. Prema stvarateljima igre treneri trebaju biti otvoreni, te im omogućiti razvoj autonomije, specifične kompetentnosti u igri, te ih poučavati kako surađivati s različitim profilima igrača. Nadalje, od koncepcijskih igrača potrebno je zahtijevati striktno izvođenje najtežih radnih aspekata igre bez kojih nema natjecateljskog uspjeha u vrhunskoj košarci.

Imate li kakvu završnu misao koju biste voljeli podijeliti s našim čitateljima?

Najveću zahvalnost u stjecanju stručnog znanja dugujem Krešimiru Ćosiću. Imao je najveći utjecaj i doprinos na moja „znanja u igri“, na unaprijeđivanje razumijevanja igre i skrivenih aspekata uspjeha, ali i na moju osobnost. Njegovo poimanje i razumijevanje košarkaške igre sam imao priliku svjedočiti kao dugogodišnji suradnik na različitim ulogama unutar različitih stručnih timova. Kao njegov blizak suradnik i prijatelj bio sam u mogućnosti čuti niz dragocjenih informacija koje su većini trenera bile nedostupne. Njegova idejnost u igri je neusporediva s bilo kim s kojim sam radio tijekom trenerske i sveučilišne karijere. U domeni sportske znanosti prof. dr. sc. Konstantin Momirović je najviše utjecao na mene, kao i na razvoj kineziološke znanosti na zagrebačkom Fakultetu. Bio je sklon cjelovitom pristupu u interpretaciji nalaza istraživanja u području psihologije, kineziologije i antropologije. Posjedovao je multidisciplinarno znanje koje mu je omogućavalo da predaje različita područja kao što su psihologija sporta, kvantitativne metode istraživanja, načela znanstvenog istraživanja, programiranje treninga te borilačke vještine.

Foto: Privatna arhiva Slavka Trninića

Na kraju bih htio reći da u situaciji kada su timski sportovi u stagnaciji košarka ima priliku ponovno postati najveća i najdraža sportska igra. Za stvarnu promjenu razine košarkaške igre nužno je provoditi na razini klubova i osnovnih škola sustav cjelovitog razvoja igrača, povećati socio-ekonomski status trenera na razini subseniorskih i seniorskih selekcija te oblikovati trenersku akademiju u sklopu Hrvatskog košarkaškog saveza koja će omogućiti kontinuitet besplatne edukacije učitelja i trenera košarkaške igre.


Hvala na razgovoru, Profesore.