Otužna slika u hrvatskim dvoranama

Na stranu friziranje broja gledatelja od strane klubova i saveza. Na stranu i lokalpatriotsko gledanje kroz prste i odokativno zaokruživanje na veću brojku. Sinj, Zabok, Baldekin, Jazine, Gripe i Mavrinci neće zakazati...Male su to dvorane u kojima se lako stvara košarkaška atmosfera. 

Cedevita u Sinju - Antonio Mirko Macan Photography

Ali, gdje su navijači na utakmici Zadra i Zagreba? Tko je to pravio društvo gospođi Elzi, rodbini i zaljubljenim djevojkama na susretu Cibone i Splita? Kojih je to stotinjak Zagrepčana uz desetke zadarskih studenata gledalo susret Cedevite i Zadra? 

Cedevita u Zagrebu - Foto KK Cedevita 

Nije zamjeriti navijačima koji ne pohode dvorane, a njih, budite sigurni, ima.

Prevareni, umorni i razočarani ostaju kod kuće. Nema ih na tribinama jer izumiru škole košarke. Nisu uz svoj klub jer inozemna roba sumnjive kvalitete uzima prostor hrvatskim talentima ne bi li treneri ostvarili zacrtane rezultatske ciljeve koji se mjere brojem pobjeda i poraza, a ne brojem stvorenih igrača.

Cibona u Jazinama - Foto: Šime Zelić (Basketball.hr)

S druge strane sve je više domaćih igrača koje stručni senzor nije opazio pa trbuhom za kruhom odlaze preko granice od Slovenije i Kosova, preko Poljske, Slovačke, Mađarske ili Češke do njemačkih regionalnih liga i skandinavskih zemalja. Kod kuće su navijači jer hrvatska košarka desetljećima nema rezultat niti jasne smjernice. Nema ih jer se marketing sveo na "evo mi igramo, pa vi dođite" i "tko ne dođe, taj nas ne voli".

Prije će navijač Zadra koji godinama gleda kako se klub bori za opstanak subotu provesti u masliniku nego na Višnjiku. Da nije Tornada u gradu košarke ne bi bilo pisanog traga da se utakmica s Partizanom u ABA ligi uopće igra.Tko je vidio zalijepiti plakat? Lakše je sjediti u klupskim prostorijama i plakat'. Čekati da ideje, realizatori i šoldi padnu s neba.

Cibona u Zagrebu  - Foto KK Cibona

Da se razumijemo, kvaliteta košarke koja se nudi hrvatskim košarkaškim zaljubljenicima je pala. Niti je Olimpija što je nekad bila, niti je to Partizan. Ali, baš protiv tog Partizana na tribinama Krešinog doma je bilo gledatelj. I nisu svi došli vrijeđati Partizan.

Došli su jer se zna tko je i što je Partizan nekada bio, jer je rivalitet Zadra i Partizana veća ješka od trenutačnog stanja obiju momčadi. Pa ako na ničem drugom, hrvatski klubovi poput Zadra, Cibone, Splita ili Šibenika mogu graditi imidž na svojoj povijesti. Jer kada u Veneciju na pripremni turnir dođe Zadar onda je percepcija tamošnjeg navijača da im stiže klub Kreše Ćosića i Pina Giergie. Kada Cibona dolazi u Skoplje, stiže im gigant kojeg je u zlatnim godinama predvodio Dražen Petrović. 

Može se izgubiti i pet puta za redom i to i 30 i 40 razlike, ali se nikada ne smije izgubiti osjećaj da vodiš klub tako zvučnog imena. To navijači kažnjavaju.