Potresna ispovijest supruge Žana Tabaka koja je jedva izvukla živu glavu nako što se zarazila koronavirusom.

Između dva neradna dana, preciznije dana u kojem ne rade veći trgovački centri, građani Hrvatske su se dali u akciju. Mjere se postupno smekšavaju, pri kraju smo prve faze njihova opuštanja, no ponašanje na ulici i u zatvorenim prostorima je kao u vremenima prije korona krize. Kod pojedinaca na trenutke čak i gore.

Razmak se ne poštuje, preskaču se dezinfekscijski punktovi, prebiru se pekarski proizvodi, puše se vrat kupcu ispred sebe, broj kupaca u nekim je trgovinama takav da je nemoguće držati razmak od pola metra, a kamoli dva.

Nije na nama da objašnjavamo kako pandemije nije prošla i kako su ove mjere put prema balansu kojeg moramo postići ne bi li se spasilo gospodarstvo i spriječilo da ljudi ostanu bez osnovnih sredstava za život.  One su kompromis struke i politike i svakog trenutka mogu promijeniti epidemiološku sliku u Hrvatskoj. Na gore! Posebice ako se ovakva nonšalancija nastavi.

Možda se s neradnim nedjeljama i praznicima krenulo prerano i u krivom trenutku, pa su dva neradna dana ovu subotu učinila kritičnom te doveli do povećane koncentracije ljudi na jednom mjestu. No kako god bilo, nije u redu, posebice kada stanje na terenu usporedite s uvjetima pod kojim se smiju održavati sportski treninzi (i to onih srećkovića kojima je to dopušteno, a u manjini su).

Iako smo na Basketball.hr-u do sada izbjegavali sve teme vezane uz koronavirus koje nemaju izravne veze s košarkom ovoga puta napravit ćemo iznimku.

Prenijet ćemo vam iskustva žene koja je indirektno vezana uz košarku, koja je 16 dana bila u induciranoj komi i koja iz prve ruke za Slobodnu Dalmaciju iznosi potresnu priču borbe za život do koje ju dovela zaraza virusom COVID 19.

Riječ je o Gorani Tabak supruzi proslavljeno umirovljenog košarkaša i aktivnog trenera Žana, te kćeri košarkaške legende Jugoplastike Rate Tvrdića. Gorana ima 49 godina i majka je troje djece. Početkom 2018. dala veliki video intervju za naš portal te između ostalog rekla:  

- Moj život je košarka. Velik dio obiteljskih fotografija vezan je upravo uz ovaj sport. Uz oca Ratu Tvrdića, za košarku sam bila vezana od malih nogu. Upravo na jednom od treninga Jugoplastike upoznala sam Žana. Još uvijek se sjećam cijele situacije.

U svojoj potresnoj priči za Slobodnu Dalmaciju između ostalog se prisjeća trenutaka reanimacije.

– Pluća su mi bila sasvim bijela, na RTG snimci uopće se nisu vidjela, i zbog toga liječnici nisu vidjeli u njima krvni ugrušak od šest centimetara. Moja najgora noćna mora bila su buđenja. To je bilo jako teško i izuzetno dramatično. Moram napomenuti da sam u vratu imala jednu centralnu injekciju u koju ih je ulazilo još pet. Istu takvu imala sam i na ruci, na dva mjesta. Imala sam bezbroj cjevčica po tijelu, kroz koje su me hranili, davali mi kisik i takvu su me pokušavali buditi. To je grozno, vjerujte mi – prisjeća se Gorana.

No, najgore dolazi 28. ožujka.

– Do tada sam se još nekako držala, a tog 28. ožujka nazvali su Žana i rekli mu kako sumnjaju da ću se izvući jer da je moje stanje izuzetno teško. Kako sam bila u induciranoj komi, nisam ni znala da mi se stanje pogoršalo. Kako bih mogla bolje disati, okrenuli su me na prsa i tada sam malo bolje disala, ali u tom sam položaju počela oticati zbog svih lijekova koje sam dobivala. Tako bih neko vrijeme ležala na prsima, pa bi me onda okrenuli na leđa ili na bok, pa opet na prsa i tako unedogled – govori Gorana.

To okretanje na prsa, na leđa i na bok bilo je "mila majka" u odnosu na ono što je uslijedilo.

– Znam da sam gubila svijest, toga se sjećam, i znam da su me reanimirali. Bila sam u stanju nekog polusna i sjećam se da sam vidjela desetak osoba oko mojega kreveta koje me reanimiraju. Čula sam ih kako viču "gubimo je", "kako se bori za život", "ona je lav"... Svih se njih sjećam u magli i poslije, kad mi je bilo bolje, rekla sam im sve što sam čula i vidjela. Ti su ljudi moji anđeli, oni su me vratili iz mrtvih i dali mi novi život. Kad više nisu znali što bi sa mnom, otvorili su mi traheostomu na vratu. Čim su napravili tu rupu, unutra su ušli mikrokamerom i našli su mi krvni ugrušak, koji nisu mogli vidjeti na RTG snimci. Odmah su me operirali i izvadili ugrušak. Kad je bila ta operacija, ja to ne znam. Samo znam da mi je odmah bilo bolje – govori Gorana Tabak.

">Cijelu priču možete pročitati ovdje, možda nakon toga ipak shvatite da svako preuranjeno opuštanje može biti kobno.