Intervjui
Hadžić: Nekada su djeca imala košarkaške snove...

Hadžić: Nekada su djeca imala košarkaške snove...

Autor: Krešimir Galić Photo: Košarkaški savez Zagreb

Razlika treniranja djece prije dvadesetak godina i danas.

Jedan od trenera koji duži niz godina radi s mlađim kategorijama u Zagrebu je svakako Edin Hadžić, posljednje tri sezone trener mlađih kategorija Rudeša. U više od 20 godina rada kao trenera imao je i poneke izlete izvan našeg glavnog grada, kao što su Poreč, ili ruski Enisey. Prenosimo njegova zanimljiva razmišljanja o radu s mlađim kategorijama, trenerskim seminarima, ulozi trenera…

Što te privuklo u trenerski posao?

Počeo sam u Dubravi, trenirao i igrao u mlađim kategorijama Dubrave i imao sportske uzore iz Dubrave, Krunića, Gnjidića, Maloču…U to vrijeme smo svi bili inficirani sportom i bilo je pitanje na koji način ćemo ostati vezani. Za vrijeme studija, sredinom devedesetih, mi se svidio odgojno obrazovni rad s mladima, entuzijazam i energija nije bila upitna i nakon diplome sam ostao u KK Dubravi kao trener u omladinskom pogonu. Naknadno sam usmjerio nutricionizam te uložio u doktorat u toj struci te nastavio surađivati sa sportašima i na tom polju.

Koja je razlika treniranja djece prije dvadesetak godina i danas?

Razlika je u položaju košarke na sportskoj mapi nekada i sada, to se odražava na motivaciju mladih, na radne navike, na kvalitetu selekcije. Nekada bi se nakon animacije u školi košarke javilo 30-50 novih polaznika, sada 3-5. Loš rejting košarke i previše klubova vode maloj bazi igrača i praznim vanjskim igralištima što je rezultiralo i nedostatkom entuzijazma kod djece, nedostatku sanjara. To mislim prvenstveno o košarci a ne o drugim sportovima. Nekada su djeca imala košarkaške snove, pa su ih ostvarivala, danas ih nemaju pa nemaju što ni ostvariti. To je i razlika rada s djecom nekada i sada, trebaju vremena i prostora za široku lepezu dodatnih aktivnosti osim škole i sporta, sve je u realnom svijetu, sve je dostupno odmah, nema žrtve, nemaju samomotivacije a žive na tuđem entuzijazmu. Možda smo i mi krivi jer ih prerano selekcioniramo kroz previsoko postavljene ljestvice vrijednosti, pa idu linijom manjeg otpora, nemaju više očekivanja.

Imaš trenerske uzore, na koji način želiš privući povjerenje igrača da rade ono što tražiš pd njih na treningu?

Nemam klasične uzore u trenerima NBA ili Eurolige, posao koji rade treneri u manjim klubovima ili u NCAA mi se čini zahtjevan i privlačan. Svi treneri koji su se opredjelili za rad i odgoj mladih igrača, svi treneri entuzijasti koji vuku igrače svojom energijom zaslužuju biti nekome uzor a nikad ih se ne apostrofira. Ta energija i znanje su pravi autoritet u radu i igrači to prepoznaju te barem u tih 2 sata treninga daju sve od sebe. I pravednost, igračima jasno dajem do znanja da su svi isti, svi moraju zaslužiti svoju priliku, nema preko reda. Mislim da mi griješimo kad slažemo igrače po pozicijama za koje pretpostavljamo da bi jednom trebali igrati. Ostalima pada motivacija i osjećaju se zapostavljeni, a motivacija je ionako generalno problem. Pravedno bi bilo da se svatko izbori za svoju poziciju, za svoje mjesto i da dobije jasno i jednostavno objašnjenje gdje se trenutno nalazi u ekipi. Onda svatko daje svoj maksimum. Svako dijete koje sam trenirao a ostalo je u sportu kao igrač, trener, sudac, zapisničar, navijač ili budući sponzor gledam kao uspjeh i treba se boriti za svakog osobno.

Što misliš što je najveći problem u radu s djecom?

Previsoka igračka očekivanja od njih, prerana selekcija, pretjerano taktičko nadmudrivanje i pritisak rezultata. To je sve neminovno i teško će se odstraniti. Mislim da bi ih trebalo potpuno opustiti, pojednostaviti, dati više slobode, neka trče i šutiraju ali da to ne počnu zloupotrebljavati. Još jedno zanimljivo pitanje je broj odličnih učenika što se opredjeli za košarku u osnovnoj
školi. Ne znam da li je netko istraživao koliki je, no prema mojim iskustvima najveći broj dolazi na košarku. U srednjoj školi pa poslije na fakultetu veliki broj odustane jer naš sustav ne pruža mogućnost paralelnog uspjeha, to bi trebala biti budućnost, dati im trenažni proces i sustav natjecanja da podržava dobre rezultate u školi a da napreduju u sportu.

Koje utakmice i trofeje u svojoj karijeri najviše pamtiš?

Još imam dobro pamćenje pa se sjećam svih utakmica, Dubrave, Croatije, Feniksa, Eniseya, reprezentacije BiH, Rudeša itd. Trofeji su mi svi dragi, svaka medalja je zaslužena i treba je
cijeniti.

Nekada su igrači počinjali karijere s 12 ili 13 godina i znali napraviti karijere, a danas puno ranije. Je li dođe do zasićenja?

Ne vjerujem da dođe do zasićenja zbog godina treninga. Veći je problem što igrači u to vrijeme promjene po 5-6 klubova. Nekada nisu toliko mijenjali klubove, možda niti jednom ili
najviše jednom do seniora. Iz Dubrave naprimjer tada nitko nije otišao, mogli smo osvojiti 13 medalja u deset godina jer smo imali svoje igrače. Puno promjena ruši sliku o klupskoj košarci, djeca postanu nesigurna, nemaju kontinuitet treninga ni razvoja, očekivanja velika, a nigdje ih ne pokažu. Prošlo je vrijeme tolikih promjena klubova, najbolje je držati se jedne sredine i rasti s njom, ako je moguće identificirati se i biti nositelj u svojoj sredini. Najveći klubovi su i najviše dovodili i otpuštali, pa su i najveći krivci za trenutno stanje u naprimjer zagrebačkoj košarci. Velika obećanja, a igrač se na kraju vrati u manji klub pa ih promijeni nekoliko i odustane.

Rudeš je po prvi puta ove sezone igrao jedinstvene lige, kako si vidio nastupe i kako ti se sviđa ovaj način igranja lige?

Rudeš ima sustav koji i dalje napreduje, pokašava zadržati mlade igrače što duže i plasirati ih u Premijer ligu, to i uspijeva. Dobar rad s mladima se pokazao u plasmanu u jedinstvene lige. I predkadetska i kadetska jedinstvena liga su odlični projekti, takav sustav natjera klub da više ulaže u svoje selekcije. Uvijek će biti 2-3 momčadi na nivou Hrvatske što odskaču kvalitetom no ostali su podjednaki a za to treba više ulaganja. Nije dovoljno samo dobivati od Grada. Rudeš će i tu, ja se nadam, napredovati jer bi bilo normalno da sa svojim klupskim sustavom bude stalni član jedinstvenih liga. Ovogodišnji nastupi predkadeta su bolji nego kadeta i bili smo blizu ulaska među četiri.

Je li individualni rad zapostavljen u Hrvatskoj?

Nije zapostavljen, ima dovoljno dobrih trenera koji rade s onima koji traže više. Ne može se s nekim raditi individualno ako on to ne želi, ako nema motivacije. Dalje, klupski sustav individualnog rada ovisi o uvjetima i takav je kakav je pa negdje ne dopušta individualizaciju pristupa pojedinom igraču. Tehnički i taktički možda, kondicijski manje, nutricionizam i psihološki pristup nisu na radaru. Iako je individualna tehnika na generalnom nivou malo ispod prosjeka, igrača bi uz malo više rada, plaćenog rada, moglo biti dovoljno. Vrhunskih talenata opet imamo više nego druge države, to nije problem, problem su igrači srednjeg nivoa, vjerovatno zbog nedostatka prilika za igranjem boljih liga. Nema europskih natjecanja niti smo konkurentni u regionalnim. Ako i jesmo koliko mladih igrača ima priliku za miran i nesmetan razvoj u njima. To je druga tema.

Koliko se u Hrvatskoj vjeruje trenerima, a koliko su bitne neke druge stvari?

Institucija trenera je na prilično niskom nivou za što smo djelomično i sami krivi. Dobro je da je Zakon o sportu natjerao sve trenere da imaju diplome. Sada smo svi kompetentni za svoj
posao i to ne treba više spominjati. Treba imati jasne kriterije za sve strukture i sudionike i trebaju ih svi zadovoljavati i odgovarati za to. Ako dijete završi 8. razred i ne zna kolut naprijed opet je trener kriv, ili ih naprimjer nismo naučili trčati, nitko ne spominje ostatak sudionika u sustavu, prekomjerna tjelesna težina je veliki problem u osnovnoj školi a nitko ne odgovara. Ako je nemoguće pobijediti nogomet ili rukomet u broju djece opet je trener kriv jer nije napravio dobru animaciju, a gdje su drugi sudionici sustava odgovorniji za reklamu sporta? Naši vrhunski treneri bi trebali preuzeti zadatak vraćanja trenera na svoje mjesto vrijednosti u našem sustavu.

10. Kad bi ti mogao organizirati trenerske seminare na koji bi ih način organizirao?

Radionice su najbolji način povezivanja i razmjenjivanja znanja, regionalni seminari trebaju biti vezani za završnice prvenstava itd, tema je zanimljiva i ideja je puno. Najviše institucije bi mogle organizirati neku vrstu znanstvenih istraživanja o problemima košarke, ekonomskim, marketinškim, antropološkim itd. Napraviti kompletnu analizu i dati svoje rješenje.

11. Zašto danas sve manje trenera ima želju voditi seniorske momčadi?

Mislim da su dva razloga. Prvo je pitanje ambicije bilo kakvog plasmana u našim ligama, a drugi razlog je što je nesiguran i potplaćen posao trenera seniorske ekipe u Hrvatskoj podložan utjecajima manje kompetentnih faktora dovodeći u pitanje vlastitu egzistenciju.