Svetislav Pešić dao je ekskluzivni intervju za portal Basketball.hr.

Jedan od najvećih i najtrofejnijih košarkaških trenera današnjice Svetislav Pešić u ekskluzivnom intervju za Basketball.hr progovara o svojoj ljubavi prema Zadru, finalu Šibenke i Bosne 1983, empatiji prema ljudima, uspjesima materijalnim i nematerijalnim, operativnim zahvatima kojima je bio podvrgnut, spletu okolnosti zbog kojih je slučajno postao trener, trendu otkazivanja nastupa u reprezentaciji, favoritima na Eurobasketu...

Varajić i Radovanović su glavni krivci što sam postao trener

U filmu „Svetislav Pešić - više od trenera“ izjavili ste kako vam uopće nije bio plan postati košarkaški trener. Srećom, nije išlo sve po planu. Kako ste u konačnici ipak sjeli na trenersku klupu?- Završio sam ekonomiju i još kao aktivni igrač sam radio ekonomist. Po završetku igračke karijere bio sam sekretar SOFKA-e, član predsjedništva KK Bosna i potom i generalni menadžer,odnosno direktor KK Bosna. Po odlasku Bogdana Boše Tanjevića iz kluba moj zadatak kao sportskog direktora, prvog u Jugoslaviji, je bio pronaći trenera. Tražio sam ga, ali nisu to bila vremena kao ova današnja. Malo se ljudi bavilo sportom profesionalno, rješenja nikako nisam pronalazio. Tada su Žarko Varajić i Ratko Radovanović otišli kod predsjednika Ferida Bešlagića i zatražili da ja budem trener. Bešlagić mi je nakon sastanka s njima i pitao jesam li našao zamjenu za Bošu. Nakon negativnog odgovora rekao mi je: 'E dok ga ne nađeš, ti ćeš biti trener!'. I tako je sve počelo, a krivci su Varaja i Raša.

Bosna 1979 - generacija Delibašić, Varajić, Vučević, Benaček, Đogić, Bosiočić, Izić, Radovanović, Hadžić, Pešić - foto Pinterest

Ilija Matijević je nakon označenog kraja, promijenio odluku i dosudio faul na Draženu

Trenersku karijeru započeli ste u sarajevskoj Bosni, odmah na početku povijesni trenutak - finale prvenstva Jugoslavije protiv Šibenke. Na kraju ste osvojili naslov za zelenim stolom. Kako gledate na tu utakmicu i sve ono što se događalo nakon toga s odmakom od 34 godine?

- Nitko nije sretan kada se utakmica završi na takav način. Niti ja, niti Vlada Đurović koji je tada trenirao Šibenku, niti navijači jednog i drugog kluba. Međutim, što se tog dana dogodilo u Šibeniku? Utakmica je završena, sudac Ilija Matijević je označio kraj i to pokazao kod zapisničkog stola. I to vrlo autoritativno. Tu je na njega izvršen pritisak da je bio faul na Draženu. No, nije poanta je li bio prekršaj ili ne, već je li isteklo vrijeme. Dobro, recimo da je prekršaj Sabita Hadžića i bio, ali ako i jest, bio je nakon isteka vremena. Nikada se do tada nije dogodilo da se odsvira kraj utakmice, a onda promijeni odluka i donese nova koja je izravno utjecala na rezultat i ime prvaka.

  Finale Prvenstva Jugoslavije 1983. - Šibenka-Bosna 

Formula uspjeha: podrška obitelji, empatija prema ljudima, ljubav prema košarci  

Naslov ste osvojili nakon što je Šibenka odbila igrati ponovljenu utakmicu. Nakon toga trofeji su se samo slagali. Gdje god ste radili ostavljali ste neizbrisiv trag. S reprezentacijom Jugoslavije krajem osamdesetih osvojili  ste kadetski i juniorski naslov prvaka Europe, pa ste Njemačku doveli do seniorsko naslova Starog kontinenta. Od ALBA-e ste napravili respektabilna klub u europskim okvirima, uzeli ste četiri naslova prvaka Njemačke i Kup Koraća. S Jugoslavojom ste 2002. osvojili Svjetsko prvenstvo, godinu dana kasnije i Eurobasket. Barceloni ste donijeli prvi naslov prvaka Europe u povijesti. Povrh svega i naslov prvaka Španjolske, što je ponekad teže osvojiti nego Euroligu. Gironu ste odveli do FIBA Europa kupa, a Bayerna ste preuzeli nakon ulaska u Bundesligu i doveli do statusa respektabilnog euroligaša. Moram Vas pitati, imate li vi neki čarobni štapić? 

- Čarobni štapić ne postoji, ali postoji ogromna ljubav i posvećenost prema košarci. Ovaj posao radim i prije i poslije treninga i utakmice. Ta posvećenost prelazi na ljude koji su oko mene. Priča se da sam zahtjevan i strog trener. Istina je, ali moja empatija prema ljudima je uvijek prisutna. To je valjda ta neka kombinacija. Kada se baviš vrhunskim  sportom to podrazumijeva, pobjede, naslove i  vrhunske rezultate. Ja se tim ne opterećujem. Ne razmišljam što će biti, hoću li uspjeti ili ne. Ja razmišljam kako da dođem do cilja tražim način i puteve. I ti su putovi izazovi koji vas tjeraju naprijed. To je to! Tako smo dobili puno utakmica i trofeja. Jedini tko gubi u svemu tome su moja žena i obitelj. Oni su ti koji su mi omogućili da budem trener.  

Prvak Europe s Barcelonom - Foto Euroleague

Bilo je i klubova u kojima su rezultati izostali.

 - Trofeji su važni, ali ima i važnijih stvari. Bilo je sredina u kojima smo igrali košarku baš onakvu kakvu ja volim, ali povremeno i gubili utakmice npr. u Crvenoj zvezdi ili Valenciji. S druge strane smo stvarali i promovirali igrače poput Gasola ili Bjelice. To je ta dodana vrijednost koja se ne vidi kao rezultati i trofeji, ali su jednako značajne u stvaralačkom opusu. 

U 68. godini ste života, trenutačno ne radite kao trener, ali košarku živite svaki dan.
 
- Ja sam prošle godine od lipnja do prosinca u pola godine imao tri operativna zahvata. Prvo sam operirao meniskus koljena, pa sam dobio novo koljeno na desnoj nozi pa novi kuk. Još sam na terapijama, treniram i vježban svaki dan. Došlo je vrijeme da mislim i na sebe, ali sam još uvijek u košarci. Puno radim i putujem. Držim predavanja za FIBA-u. U zadnje vrijeme sam bio u Grčkoj, Bugarskoj, Islandu, Crnoj Gori. Spremam se za Izrael, Sloveniju, Bratislavu…Tu sam, u košarci, ali na jedan drugačiji način. Hoću li se i dalje baviti aktivno trenerskim poslom ne zavisi samo o meni, nego i od toga hoće li se pojaviti projekt koji će me motivirati da sebe iskazujem kao trener, dakle koncept koji me može pratiti.

Lov na olimpijsku medalju kao izazov

Možda izborničko mjesto Italije, oni su najavili nakon Eurobasketa lov na novog trenera?

- To sam i ja čuo. Ne znam. Bio sam trener Jugoslavije i Njemačke. Kako su u pitanju moja zemlja i zemlja u kojoj živim postojala je ogromna motivacija. Mogu li voditi drugu zemlju, ne znam odgovor u ovom trenutku. Ako se pojavi netko tko će postaviti cilj poput medalje na Olimpijskim igrama u Tokiju to bi me s aspekta motivacije zanimalo, ali s reprezentacijom s kojom bi mogao napraviti nekakav rezultat. Odgovaram na pitanje, a ni sam nisam siguran što želim.

Stranac u reprezentaciji je veliki rizik

Prebacimo se malo na aktualne košarkaške teme. Kako gledate na rastući trend kupovine stranaca za potrebe reprezentativnih akcija? Srbija tomu ne pribjegava i ide joj i više nego dobro. 

- Nisam sretan što je ta odluka donesena, posebno kada su u pitanju stranci koji nemaju nikakve dodirne točke s reprezentacijom za koju igraju. Motivacija nastupa za svoju zemlju, za svoju državu bi trebala biti pokretač karijere svakog igrača. Nisam staromodan. Treneri novog vala objašnjavaju to na svoj način, ali pokazalo se da je do sada to donijelo tek sporadični rezultat. Hrvatska je kvalifikacije i Olimpijske igre odigrala fantastično, a nositelji igre nisu bili Amerikanci, već domaći igrači. To je više moda nego što je neophodno. Svi uzimaju, pa hajdemo i mi. Veliki je to rizik. Pokretačka snaga za reprezentaciju je igranje za svoju zemlju. Teško će se stranac brzo uklopiti, nema vremena, pripreme su prekratke. A tek kada se uklopi dobit će motivaciju, tek kada postane dio tima, integrira se, identificira sa zemljom za koju igra može biti koristan. Ne kritiziram, ali takva odluka nije bila neophodna.

Foto: YouTube

Igrači kojima je reprezentacija usputna stanica nisu dobrdošli 

Mladi igrači koji su kročili u NBA svijet sve češće odbijaju nastupe za nacionalnu vrstu. Zašto se to događa, može li se tome stati na kraj i treba li nužno za sve kriviti samo te mladiće?

- NBA je nešto što svakog mladog igrača zanima, ali NBA bez iskustva u nacionalnoj reprezentaciji nema smisla. Ne igrati za reprezentaciju svoje zemlje znači propustiti priliku. Igrači kojima je reprezentacija usputna stanica, ti igrači bez obzira na kvalitetu koju posjeduju nisu dobro došli u reprezentaciju. I Divac i Đorđević i mnogi drugi su otkazivali, ali zato što su imali tešku sezonu ili je u pitanju bila ozljeda ili neophodna operacija između dvije sezone koja se ne može napraviti dok sezona traje itd…Ali to su bili otkazi po sili prilika. Vidim da su razlozi sada drugačiji. Sada jedan mladi NBA igrač kaže kako mora trenirati, ojačati i biti spreman za NBA sezonu. To ne mogu prihvatiti jer igrači završavaju sezonu najkasnije krajem svibnja, a tek krajem srpnja im započinju pripreme za Europsko prvenstvo. Mogu mirno odigrati NBA Ljetnu ligu, vratiti se u svoju zemlju, dovesti osobnog trenera i trenirati za sezonu. Istovremeno će igrajući za svoju zemlju zadržati fokus na košarci. Više koristi od nastupa za reprezentaciju ima igrač nego država, posebno ovi mlađi igrači koji se mogu tu iskazati. Oni nemaju internacionalno iskustvo. Kukoč i Rađa, do trenutka kada su se odlučili za odlazak u NBA prošli su sve. Bili su prvaci Jugoslavije, pa Europe, pa su kao najbolji igrači Starog kontinenta otišli u NBA. I nisu se tamo sakrivali. Vremena se mijenjaju, ali držim da se otkazivanje može prihvatiti samo ako igrač ima zdravstvene problema, sve ostalo je trla baba lan. Nikakav izgovor nije da se mora spremiti za novu sezonu i čuvati od ozljede. Pa može se ozlijediti bilo gdje i bilo kada. I u Beograd i u Zagrebu, na individualnom treningu ili na utakmici Europskog prvenstva.  

I Hrvatska i Srbija mogu do medalje na Eurobasketu

Eurobasket je pred vratima. Hrvatska je bez odličja na velikim natjecanjima 22 godine. Srbija ja na postolju gotovo svako veliko natjecanje. Ima li ovog ljeta na postolju mjesta za obje reprezentacije?

 - Nakon duže vremena imamo Europsko prvenstvo koje ne odlučuje ništa osim tko će biti prvak i tko će uzeti medalje. Ovaj Eurobasket ne odlučuje niti tko će na Svjetsko prvenstvo niti tko će na Olimpijske igre. Možda i zbog toga neki igrači traže odmor i zahvaljuju na pozivu reprezentaciji. U svakom slučaju bit će zanimljivo. Po prvi puta ima puno zemalja koje konkuriraju za medalje. Nema apsolutnog favorita. To nije ni Srbija, ali je kao i Hrvatska jedan od favorita za medalju. Hrvatska ima motivaciju i ambiciju. U naletu je. Ima igrače koji hoće, žele. To se vidi. Imaju kvalitetu i kontinuitet. Dobili su sigurnost kroz prošlo ljeto i vidim ih među favoritima. Tu spadaju i Grčka, Španjolska, i Turska koja igra na svom parketu. Francuzi su oslabljeni, ali oni uvijek imaju igrače koji mogu svojim talentom nadoknaditi izostanak nekih NBA igrača. Nijemci su dobri. Ne za medalju, ali nakon dužeg vremena odlučivat će tko će osvojiti medalju. Svoje izglede imaju i Talijani. Ettore Messina sigurno će znati to negativno isustvo iz kvalifikacija za Olimpijske igre kanalizirati u dobar rezultat.  Kvalitetu imaju, to je činjenica.

 Aco Petrović - izbornik reprezentacije Hrvatske - Foto Marin Sušić HKS 

Zadar je u srcu mome

Ljetuje u Hrvatskoj, često vas se viđa u Zadru?

- Malo tko zna da sam svoju prvu profesionalnu košarkašku utakmicu odigrao u Jazinama 1968. godine protiv Pina Gjergje, Krešimira Ćosića, Bruna Marcelića i Zadra. Imao sam 18 godina i bio u prvoj postavi i još uvijek mi je urezana u sjećanje slika legendarnog vođe navijača pokojnog Lea Pincetića kako dirigira s ruba parketa navijačko skandiranje i pjesmu. Emotivno sam vezan za Zadar i volim Zadar, tu imam puno prijatelja poput Mime Sobina. Prije 15 godina sam počeo dolaziti na Silbu kod mog najboljeg prijatelja, nažalost više nije s nama, Bruna Soče koji ima kuće u Zadru i na otoku Silbi. I ove godine dolazim na Zadar Basketball Tournament, zasigurno najjači i organizacijski najbolji pripremni turnir u Europi. Veselim se novom susretu s dragim ljudima i vrhunskoj košarci u gradu košarke.

Leo Pincetić - legendarni dirigent navijača Zadra