On je jednostavno - jednostavan!

Jan Palokaj, gimnazijalac i kapetan KK Zagreb u razgovor za Basketball.hr progovara o Zagrebu, osobnim ambicijama, radnom ljetu i nastupu na Europskom juniorskom prvenstvu, svojim počecima, uzorima, trenerima, roditeljima, bratu i životu izvan košarke.

Sezona je bila teška za klub i prvu momčad, s druge strane ohrabrujuća za vas kao mladog igrača. Kako biste je ocijenili s oba aspekta?

- Rezultatski sigurno da nisam zadovoljan jer nismo ostvarili ono što smo svi priželjkivali, a to je ostanak u ligi. Individualno smatram da mi je ova sezona jako dobro došla da vidim koliko još zapravo moram raditi na sebi da bih mogao ozbiljno participirati na ovom nivou igre.

Najmlađi ste kapetan lige, vjerojatno i KK Zagreb u povijesti. Kako ste se snašli u toj ulozi? Je li ostatak ekipe slušao upute kapetana srednjoškolca?

- Budući da sam već u omladinskim kategorijama i kluba i reprezentacije bio kapetan, na terenu mi se nije bilo teško naviknuti na tu ulogu. Van terena malo je bilo teško držati momčad skupa, što zbog poraza što zbog drugih stvari koje su se događale,, ali tu su mi pomogla tri, četiri starija igrača kojima se zahvaljujem što su me uopće prihvatili kao tako mladog kapetana.

Foto: Šime Zelić (Basketball.hr)

Zagreb je otišao u razred niže, Vi pokazali kvalitetu više. Znači li to da je došlo vrijeme rastanka?

- To što je klub otišao razinu niže ne znači da je vrijeme da odem. Vjerujem da je za mene sljedeće sezone bitno da kao i ove puno igram. Ako će to biti moguće u nekom od Premijerligaša sigurno da ću razmotriti tu opciju, međutim ne vidim zašto se još ne bih čeličio i skupljao iskustvo u mom klubu. Konkretnih pregovora još uvijek nema.

Pred Vama je radno i natjecateljsko ljeto. Još jedno. Nakon što ste prošle godine izborili nastup u A diviziji, čekaju vas novi izazovi. S kakvim ambicijama dočekujete europsku smotru u Latviji?

- Na tragu pretprošlog ljeta, kada smo bili 4. u Europi. Svi očekujemo dobar rezultat. Bilo bi lijepo da ostvarimo plasman na Svjetsko prvenstvo, ali za to ili možda nešto više morat ćemo cijelo ljeto ozbiljno raditi.

Foto: fiba.basketball

Vratimo sa malo na Vaše sportske početke. Je li košarka bila prvi izbor, kada je sve počelo, a kada postalo ozbiljno?

- U prvom razredu osnovne škole morao sam odabrati neki sport. Košarka mi se svidjela i sve do negdje sedmog razreda sam trenirao jednom dnevno i zabavljao se. Od tada pa do danas treniram dvaput dnevno i postavio sam si neke ciljeve. Prvi od njih je da se i dalje zabavljam.

Foto: Šime Zelić (Basketball.hr)

Koliko je obitelj važna u vašem sportskom životu?

- Iako nikada nisu trenirali niti se bavili košarkom, moji roditelji, mama Dubravka i tata Vandolin, su veliki zaljubljenici u taj sport. Svaku moju utakmicu koju mogu pogledaju i bez obzira na ishod uvijek su mi podrška. Često volim čuti tatina razmišljanja jer on gleda to s neke neprofesionalne strane. Moj mlađi brat Noa je također lud za košarkom i vjerujem da će, nažalost, (ha, ha, ha) biti bolji od mene jednog dana.

Tko vas je uvodio u svijet košarke, a tko dalje usavršavao? Po čemu ćete pamtiti svoje dosadašnje košarkaške učitelje?

- Trener Krešimir Bilić je čovjek koji me naučio osnovama, ne samo košarke već trčanja, hvatanja lopte i sličnih stvari. Kroz sljedećih par godina tu je bilo mnogo trenera, a zadnjih pet godina radim s trenerima Andrejem Teslom i Tomislavom Milkovićem. Vjerujem da su oni najviše utjecali na moj košarkaški razvoj, ali od svakog drugog trenera sam ponešto naučio. 

Košarkaški uzor?

U početku moje košarkaške priče to je bio Kobe Bryant, a sada pokušavam od svakog igrača vidjeti po nešto, naučiti što više.

Klub u kojem biste voljeli jednog dana zaigrati?

- Sigal Prishtina.

Škola i vrhunski sport istovremeno su veliki izazov. Kako ih uspijevate pomiriti?

- Ništa ne silim. Godina je dugačka i uvijek imam vremena za riješiti sve školske obaveze. Kada nađem vremena da učim to iskoristim. Do sada nisam imao većih problema u školi.

Uz sve te obveze nađe li se vremena za izlaske ili hobije?

- Rijetko izlazim, ne zato što ne stignem već zato što ne želim. Više volim ostati doma i pogledati utakmicu, film ili odigrati malo Playstationa.

Što vas u životu čini sretnim?

- Pozitiva ljudi oko mene, obitelj i prijatelji.

Prvi sport iza košarke?

- Američki nogomet.

Knjiga ili kino?

- Kino.

Znanstvena fantastika ili komedija?

- Znanstvena fantastika.

Pjesma zbog koje ćete pojačati radio prijamnik?

- Empire State of Mind.