Kolumne
Još Hrvatska ni propala...

Još Hrvatska ni propala...

Autor: Slavko Cvitković Photo: fiba.basketball

Slažem se da je varijanata Larkin bila nerealna, ali ako očekujemo da i u Tokiju Ukić loptama traži Bogdanovića - malo je previše.

Prije tri godine odrekao sam se prenošenja utakmica Hrvatske reprezentacije želeći si produžiti život. Jer stresovi što sam ih preživo u četvrt stoljeća loptanja pod obručima

vjerojatno su gori od onih preživljenih u ratu. Ako bi i preživio prijenose postojala je realna opasnost da preko malih ekrana sve pošaljem u...

Naravno da bi takav gaf u drugi plan bacio i 14 Olimpijada u nogama i 52 godine novinarstva. Ali vic je što više nisam u stanju ni odgledati utakmicu, a da ne izbjegnem vrtnju kanalima, šetnju po stanu, razmišljanju o ponovnom pušenju ili pepeljari u sredini TV ekrana...

Nadu koja umire posljednja dalo mi je, a vjerujem i mnogima, ovogodišnje finale Krešinog kupa u Zadru i silna želja da se nakon 13 godina pokal vrati u grad.

Priželjkivao sam da se bar dio tog ugođaja preseli u Zagreb gdje je također iskazana silna želja i potreba za vrhunskim sportskim doživljajem, premda Zagreb još mora naučiti kako se glasno navija.

Novi kormilar Veljko Mršić, svjestan činjenice koliko nam je kvaliteta u ovom sastavu tanka, uveo je ono što mu je jedino preostalo - borbenost do posljednjeg daha, zajedništvo, htijenje i zaborav straha koji nas je toliko sputavao u prethodno ciklusu.

Najveći promašaj prethodnog neigranja na svjetskoj smotri bilo je olako “čišćenje “ iskustva. Nisu nam trebali ni Ukić, ni Tomas ni Žorić (nije nam trebalo ni Svjetsko prvenstvo).

Za to su vrijeme puno jače reprezentacije iz “naftalina” izvlačile koga su mogle ne bi li spasile stvar dok im ne dođu “veliki dečki”. Već je vraćanje Ukića, a Roko je dao ruku drugom Roku (Rogiću) značajno je smanjilo nemir na parketu.

Zna se koliko Hercegovci imaju srca i zdušno se bore za 'kockice'. Mršić je 'izmislio' Matea Drežnjaka i pronašao Marića koji je pomogao hrabrom Planiniću pod obručima,

Obrana, Ukić i nova poletna mladost donijeli su nam hvalevrijedan 2-0 start kakkvog nema puno reprezentacija. Od 32 još samo njih šest: Izrael, Italija, Belgija, Gruzija, Mađarska i Grčka,

Vjerojatno će još samo jedna pobjeda od četiri utakmice biti dostatna za prolaz na Europsku smotru. Atipično za igru Mršićeve “škvadre” je i činjenica da se nisu predali kod -7 pri kraju treće trećine te četvrtu dobili 22:8. Neću mudrovati o mu...,  ali imaju borbenost, a onda te i lopta hoće,  a suparnik se toliko izbezumi da ne zabija ni slobodna bacanja.

Ova je vrsta napravila najbolju moguću najavu lipanjskih kvalifikacija za Olimpijske igre, a Mršićev će problem biti “ uglazbiti” ovu i onu NBA vrstu koja će u različitim fazama pristizati pod barjak.

Vratili su nam smiješak na lica, a taj uspjeh bitniji je i uočljiviji znamo li kakva su se sve čuda, koja nemaju veze sa ošarkaškim rankingom događala.  Samo u nedjelju na sedam utakmica je pet gostiju uzelo bodove. Olimpijski viceprvak Srbija je doma izgubio od Gruzije, a vodi je prvak Europe sa Slovenijom Kokoškov. Aktualni svjetski prvaci Španjolci bili su doma 11 poena prekratki od Poljaka. Mogući nam suparnici u Splitu Njemačka izgubila je od  “grupe građana” iz Velike Britanije.

U ratu FIBA-e i ULEB-a Europska se federacija hvali velikim posjetama što znači da igre reprezentacija zanimaju gledatelje. Još da im je i  valitetnijih igrača bilo bi sjajno. Devet mjeseci mira pod europskim obručima dočekujemo s ugodnih 2-0.

Vrag mi ne da mira da se ne dotaknem još jednog – stranaca. Svi su nemilice dijelili putovnice pa je

izvjesni Amerikanac Thad McFadden koji se loptao i po Češkoj i Makedoniji, a sada je u španjolskom Burgosu popio gruzijski konjak i torpedirao Srbiju s 33 poena i to   usred Beograda.

Slažem se da je varijanata Larkin bila nerealna, ali ako očekujemo da i u Tokiju Ukić loptama traži Bogdanovića - malo je previše.