U posljednjih je nekoliko godina napravljeno puno posla u pokretanju s mrtve točke na kojoj se hrvatska košarke u jednom trenutku nalazila.

Nakon jedne od najuzbudljivijih završnica ionako dovoljno zanimljivog prvenstva Hrvatske, početkom vrućega ljeta u Zagrebu smo razgovarali s glavnim tajnikom HKS-a, našim trofejnim košarkašem i bivšim izbornikom reprezentacije Josipom Vrankovićem. Dotakli smo se njegove igračke i trenerske karijere, kao i obilnog posla koji je odrađen u posljednjim godinama na administrativnim i organizacijskim sferama, efekata koje je polučila jedinstvena prva hrvatska liga, mlađih i seniorskih reprezentacija te planova za daljnji razvoj hrvatske košarke. Zbog opširnosti teme intervju vam donosimo u dva dijela.

Za početak jedno jednostavno i logično pitanje. Zašto košarka?

- Počne se u kvartu. Kad svi počnu igrati, ponese te igra s loptom. U tom momentu je ondašnja Jugoplastika bila atraktivna. Kao mali sam išao na utakmice, a to te povuče. U osnovnoj školi sam više preferirao nogomet jer sam bio manji, ali kako sam u pubertetu naglo izrastao košarka je bila ta koja je prevagnula. Sama afirmativnost košarke u gradu Splitu je bila velika i nije mi se bilo teško odlučiti – otvara razgovor glavni tajnik HKS-a.

Kakav je to bio period za odrastati u njemu? Košarka kao priča broj jedan, ili makar jako blizu tome. Tribine pune, šušur u gradu. I na koncu – rezultati.

- Ja kad pričam o svojim počecima pričam o 75./76. godini. To je vrijeme trostruke krune – kup Jugoslavije, prvenstvo Jugoslavije i Kup Radivoja Koraća. To su ti počeci. A vezano za trostruku uzastopnu krunu prvaka Europe, tada sam bio mladi igrač, prvo u omladinskom pogonu Jugoplastike, pa u Dalvinu na dvojnoj licenci. Bio sam sudionik na treninzima u momentima kada je Split pisao svoje najljepše trenutke. To su momenti koji ostave dosta jak pečat.

Samim time što sam bio u trenažnim procesima s najjačom generacijom, dobio sam određenu igračku kulturu, taktiku i tehniku. Takve stvari ostave utisak i jednostavno te profiliraju kao igrača.

Ipak, bila su to neka drugačija vremena. Hrvatski klubovi su bili snažni, a reprezentacija je osvajala medalje. No, postoji jedna bazična razlika. Tijekom 90-ih, kada je umjesto polo majice nosio dres, bila su dozvoljena samo dva stranca u nacionalnim ligama. Samo je elita odlazila vani, dok je koncentracija kvalitete ostajala unutar državnih granica. A i stranci koji su dolazili su bili osjetno kvalitetniji. Čista ponuda i potražnja. Danas preko 200 hrvatskih košarkaša igra izvan granica Lijepe naše.

- Definitivno su domaće lige bile jače i definitivno je bilo teže prodati se vani kao stranac jer su bila dozvoljena samo njih dvojica. Kvaliteta je bila koncentrirana unutar granica, a kako su se polako micale granice polako se događao i veći odliv igrača i pad kvalitete lige. Ali, ako pričamo još o 90-ima… hrvatska liga je tada bila izuzetno jaka. Doći u jedan Zadar… To je ono što bi nama danas trebalo. Doći u Jazine. Pa makar igrao i protiv Zadra. Ako si zabio 20-25 koševa, imao si nekakvu potvrdu da si igrač. Trebalo je proći grotlo Jazina. Ista stvar, ako si igrao za Zadar trebao si ga dovesti do trofeja i biti njegova perjanica da bi mogao biti priznat u Zadru kao gradu košarke.

Takve stvari grade karakter. Iz igračke perspektive, koliko to pomaže mladom igraču da se izgradi?

- Apsolutno [pomaže]. Mi sada pričamo kroz prizmu [prošlosti] ali to može biti i poveznica sa sadašnjim vremenima. Mladi igrači moraju osjetiti vruće terene. I kada odigraš deset takvih utakmica, to sigurno na tebi ostavi traga. Zašto? Jer automatizmom stječeš određena iskustva. Znaš kako ćeš se pripremati. Zato je dobar taj ulazni sustav gdje kroz hrvatsko prvenstvo imaš testove koje kao igrač moraš položiti da se pripremiš za neke jače, veće izazove.

Vranković je čitave 90-e proveo u Hrvatskoj, u dresovima triju tada najboljih klubova. Tek je 2000. otišao u inozemstvo, u Poljsku, premda je imao kvalitetu da to ostvari i ranije.

- Svi klubovi u kojima sam tada igrao u Hrvatskoj, i Split i Zadar i Cibona, su igrali jaka europska natjecanja. Smatram da je povlastica igrati u Hrvatskoj kada igraš Euroligu. Zašto sam išao u Poljsku? To je bio privatni klub, gazda je jako puno investirao.  Želja mu je bila da otvori prostor prema Euroligi, što je u konačnici poslije i uspio tako da je to isto bilo super iskustvo. Na kraju karijere sam se radi obitelji vratio u Hrvatsku. I dan danas imam konekcije i određeno slobodno vrijeme znam provesti tamo što dovoljno govori koliki je trag ostavio taj period.

Za koji klub su vezane najljepše uspomene?

- Jako je to teško odvagnuti. Sredine su specifične. Od same klime, pa do određenih ljudi. Na kraju krajeva i kako je sam klub pozicioniran. U Poljskoj sam bio plaćeni profesionalac, ali klub je bio u nastajanju pa je to bila jedna izuzetno zgodna situacija. Grad, mentalitet i klima su mi izuzetno odgovarali. Nadalje, samim time što danas ovdje živim govori koliko sam bio zadovoljan sa Zagreb. Ako ćemo poveznicu prema Zadru… Ono što ja ljudima pričam i što bih volio da mlađi igrači osjete je sljedeće. Ti kada dođeš na utakmicu, a kao igrač si dužan doći minimalno sat vremena prije početka, i vidiš pune Jazine da više nitko ne može ući. To su momenti koji ostavljaju pečat na karijeri i nakon toga košarku definitivno drugačije doživljavaš. To je golemo iskustvo.

foto:HKS

Nakon igračke karijere uslijedila je ona trenerska. Put je započeo u Hercegovini, a, makar zasad, završio u Turskoj prije nekoliko godina. Zašto ste prekinuli s trenerskim poslom?

- Prvenstveno iz obiteljskih razloga. Došlo je treće dijete. Adaptacija. Odvojeni je život bio posebno težak. U danom momentu, u Turskoj, sam to presjekao i sada su stvari kakve jesu. Široki je jedna ugodna epizoda. Tada je obitelj živjela u Splitu što mi je bilo zgodno. Tada sam već planirao kraj karijere te sam neplanirano ušao u trenerske vode. Ljudi iz Širokoga su inzistirali na svemu tome pa sam polako počeo s trenerskim poslom. Meni je kao igraču najteže bilo dobiti šansu. To me privuklo trenerskom poslu. Gdje god sam došao kao trener stavljao sam mlade igrače. Inzistirao sam na mladim igračima. Reprezentacija je možda dva puta u svome postojanju, u ovih 25 godina, kada pričamo o Litvi u 2011., imala sedam ili osam debitanata. Ono što je meni u tom trenerskom pozivu bilo najintrigantnije, a što možda i nije nužno bilo najpametnije, bilo je otvarati prostor mlađim igračima.

Nedostaje li vam igrački ili možda trenerski dio karijere, sada kada dana provodite u uredu?

- Igrački dio je najljepši. To je nešto što se rodi iz ljubavi, to je nešto što te provuče. To su i najbolje godine. Mlad si. Trenerski dio je izuzetno zahtjevan, izuzetno puno traži. No, s druge strane kada vidiš da mladim igračima pomažeš, da im otvaraš prostor i kada oni naprave karijere onda imaš određenu satisfakciju.

Nakon završetka uskog dijela karijere vezanog za samu igru na parketu, bivši hrvatski reprezentativac i izbornik reprezentacije prihvatio se administrativnog posla. S golemim iskustvom iz dvije prethodne uloge zasigurno može detektirati nedostatke koji su postojali u našoj košarci i ponuditi jednu viziju razvoja.

- Ja sam se ugodnije osjećao u ulozi stručnoj tajnika jer je taj dio usko vezan za prva dva dijela koja sam radio, za igrački i trenerski dio. Aktualni predsjednik HKS-a me zamolio i tražio da preuzmem tu funkciju. Imali smo jedan sustav koji je po meni bio izuzetno loš. Imali smo ligu od dva i pol mjeseca, a ta je liga u danom momentu bila opterećena i zaštićenim godištem. A sam osobno ističem da volim davati priliku mladim igračima. Mladim ljudima treba davati šansu i puštati ih. No, ne na takav način. Treba ih pustiti da oni sami sebi otvaraju prostor, da se izbore za njega, a ne im ga darovati. Imali smo koncept drugih liga s 60 i nešto drugoligaških klubova koji nije služio razvoju ni igrača niti trenera. Po mojoj viziji košarke, mi bismo u budućnosti trebali imati 20-22 kluba, što u prvoj hrvatskoj ligi, što u Premijer ligi. Bilo bi idealno da prva hrvatska liga bude odskočna daska tim mlađim juniorima koji će poslije nastaviti u Premijer ligi. Morate shvatiti, ja ne pričam o ekstra talentima. Oni će otići prema Euroligi, prema NBA ligi. Mi moramo napraviti fond igrača koji će puniti prvu ligu, Premijer ligu – predstavlja svoju viziju Josip Vranković.

Brojni planovi iz vizije razvoja hrvatske košarke su već ostvareni. Lani smo imali jedinstvenu završnicu pretkadetskog, kadetskog i juniorskog prvenstva koja se održala u Slavonskom Brodu. A s planovima se ne staje.

- Ono što se prošle godine pokazalo dobrim bila je ta završnica mlađih dobnih kategorija koja je organizirana na jednom mjestu. To je bio vikend košarke za vrijeme kojega smo na jednoj lokaciji imali sve mlađe dobne uzraste. Mislimo tu situaciju još oplemenjivati. Cilj je da se kadetska liga odigra do kraja i da četiri ekipe odigraju final four na završnom turniru sa pretkadetima i kadetima. Tijekom razdoblja u kojemu djeca imaju praznike, za Božić i Uskrs, pojačat ćemo kampove. Prošle smo godine u božićnom razdoblju radili kadetsku selekciju. Skupili smo 60 momaka u Sv. Martinu. Povukli smo i 15 trenera iz čitave hrvatske i iz toga radili selekciju. Već za Uskrs su bili izdvojeni igrači i treneri, njih 16. Takvih akcija u budućnosti će biti još i više.

Jedan od najvećih projekata koji je implementiran bio je onaj jedinstvene A1 lige u kojoj su od samoga početka morala nastupati i tri hrvatska regionalna ligaša. Prvi put nakon dugog niza godina. Neki od njih na početku su se bunili radi dodatnog opterećenja, no hrvatska košarka je ipak puno više od ta tri kluba. Koliko god oni, makar prema vani, bili iznad ostalih.

- Možemo to gledati kroz dva primjera. I Real Madrid i Barcelona kroz španjolsku ligu dobivaju svoje protivnike s većom razlikom. Svugdje postoji gradacija u smislu kvalitete igrača i financijske moći. Liga kao takva je imala 130-140 000 ljudi koji su je došli posjetiti. Što se tiče dvoranskih sportova, nitko nam nije niti blizu. Skočila je s 40 000, što je izuzetan skok. Na našim stranicama je posjet skočio za 100 posto. Imali smo preko 60 prijenosa na televizijama. Svaku, ili makar veliku većinu utakmica, smo imali live stream. Sve utakmice su poslije stavljene na YouTube kanal. Dosta se radi na afirmaciji. Ligi treba vremena. Ona će imati svoje uspone i padove – govori Vranković i upućuje na logični smjer razvoja u budućnosti.

- Problem koji smo mi zatekli, a koji traži više vremena, jest taj da određene sredine imaju potencijala u sebi da budu premijerligaši, a sad se nalaze u prvoj hrvatskoj ligi ili čak nažalost u trećoj hrvatskoj ligi. Treba nam sistem koji ih može prepoznati i pomoći klubovima da u danom momentu preko svojih sportskih kvaliteta dođu do Premijer lige. To je restrukturiranje lige za koje je potrebno puno vremena – zaokružuje svoju misao i viziju srednjoročnog razvoja hrvatske košarke glavni tajnik Hrvatskog košarkaškog saveza Josip Vranković.

U nastavku čitajte o financijskim aspektima budućnosti hrvatske košarke, ali o odgovore i stavove jednog od čelnih ljudi HKS-a o kritikama koje su se tijekom prošle godine pojavile na način implementacije i realiteta kojim je rezultirala jedinstvena A1 liga. Dotaknut ćemo se sudbine KK Zagreb i KK Jolly, te naravno reprezentativnih kategorija, od onih najmlađih, pa do većini ljudi najzanimljivije – muške seniorske reprezentacije.