Lopta je stala, ali košarke ne smij!

Lopta je stala, ali košarka nije. I ne smije! Stoga ćemo sve vas zaražene košarkaškim virusom svakodnevno hraniti pričama koje nas čine jedinstvenom košarkaškom obitelji. Dok je lopta u igri poželjno je rivalstvo, razmimoilaženje u razmišljanjima koji je trener dobar, čiji su dresovi ljepši, a koji komentator najobjektivniji...

Sada je vrijeme da sjednemo za isti stol i činimo košarku jaku, jačom nego ikada.

Današnja priča ispričana je u knjizi Zorana Kovačevića 'Pola stoljeća Vukova iz Tuškanca' objavljenoj 1996. godine. 

U njoj poznati i priznati hrvatski sportski publicist od samih aktera događaja opisuje kako je zagrebački dečko Damir Šolman iz Mladosti otišao u Split, iako se stavio na raspolaganje Lokomotivi.

Tadašnjem predsjedniku Lokomotive Branku Lentiću prijatelj je prenio Šolmanovu želju sa Save preseli u redove Lokosa. Ubrzo je dogovoren sastanak na glavnom zagrebačkom kolodvoru. Bilo je to sredinom ljeta 1966. godine. Damir je imao 18 godina. 

 - Ja bih k vama! Lokomotiva je jači klub, igra u prvoj ligi. To bi za moj košarkaški razvoj bilo najbolje rješenje - odrješito je nastupio odlikaš Tehničke škole, lijep stasit i ozbiljan mladić, piše u svojoj knjizi Kovačević.

- I ja tako mislim. Vidim dobro si promislio. Nećeš pogriješiti...Dobro Damire, nema problema, objeručke, i sam zapanjen da sve ide kao po loju, prihvatio je tada 28-godišnji Lentić.

- Ima problema, ima, zabrinuto je zaustio Šolman.

- Mladost me neće pustiti. Neće mi dati ispisnicu tek tako. Odbit će bez pardona. Osim...Osim ako ne nagovorite i Plećaša. Njegove pozicije su znatno čvršće, on u klubu stoji bolje. Ima veću cijenu. Mene još nitko nije zvao, a s njim su, navodno, već kontaktirali Jugoplastika i Partizan. Njega ne bi uspjeli zadržati. Sredite li sve s Nikolom i ja se mogu postaviti na drugi način. Kao, što ću vam ja, kad vam ne treba ni on. Tako bih, na mala vrata, ipak uspio otići...

I Lenkić se uhvatio posla i uz pomoć Jure Naglića visokopozicioniranog člana Dinama i društveno-sportskog djelatnika, bez potrošenog novčića, doveo Plećaša na Tuškanac.

Šolman je trebao biti lakši dio posla, ali ispostavilo se da...

- Jedan klub mi je ponudio mjesečnu stipendiju od 140 tisuća. To očekujem i od vas, savršeno mirnim tonom otvorio je karte Šolman.

Lentić, nepripremljen na ovakav zaplet, primio je to kao udarac mokrom krpom. No, u času se pribrao i odmah pokušao s tezom koja je upalila kod Plećaša.

- Slušaj, ti ideš iz malog u veliki klub. Uz to sam smatraš da je Nikola bolji igrač. A on niti je što tražio, niti što dobio. Kako da sad, čak i da imamo novaca, nešto damo tebi?

- Razumijem ja vas. Ali, shvatite i vi mene. Stipendija je velika stvar. Rasteretio bi roditelje, osigurao uvjete za studij. Htio bih na fakultet, a to košta. Kad mi već nude..., iskreno je istupio Šolman.

- Znaš, godišnji budžet Lokomotive je deset milijuna. Kako onda da više od milijun i pol odvojimo za tvoje stipendiju? Kako - sad je već zavapio Branko.

- Dobro, dobro. Još ćemo se čuti i vidjeti -  tko zna da li iz uljudnosti, nelagode ili zbog toga što je odista želio i mislio, Šolman nipošto nije dao ubiti i posljednju nadu.

Ali, Branko Lentić, je izgubio. Suočen s besparicom, nije ni pokušavao primamiti Šolmana kulama od karata i lažnim obećanjima. Tek kasnije je saznao da mu ništa, ni brda ni doline, vjerojatno ne bi pomogli. Splićani su jako zagrizli, a kad je Plećaš obznanio odluku da seli u suparnički gradski tabor, pa prestao igrati i otpočeo rok čekanja od devet mjeseci, do Lentića je doprla informacija da je predsjedništvo Mladosti, u znak svojevrsne 'odmazde', zaključili da će Šolmanu potpisati ispisnicu samo ukoliko ne ode u Lokomotivu.

Lokomotiva je i poslije u nekim sličnim akcijama ostajala praznih ruku, ali Tuškanac nikad ništa nije zapeklo kao gubitak Šolmana, prvog i posljednjeg košarkaškog majstora rođenog u gradu podno Sljemena kojeg su drugi 'Lokosima oteli ispred nosa, pa onda i s njim osvajali Europu, napisao je Zoran Kovačević u svojoj knjizi 'pola stoljeće Vukova iz Tuškanca'