Marko Tomas progovorio o stanju u hrvatskoj košarci: Nisam optimist!

Pozna jesen na Pelješcu. Daleko od očiju javnosti, svoju oazu mira izgradio je bivši hrvatski reprezentativac, Marko Tomas.

“Umoran sam od buke i gužve. Boravak ovdje mi paše. Imam uvjete za svakodnevni trening, odlazim i na ribarenje koje je moja velika ljubav, a iskreno sklon sam i malim ludostima. Vidjeli ste skakavce na ulazu. Ovih dana sam ih snimao kako se hrane, fascinantno je i zabavno” – neposredno i krajnje neformalno započeo je ekskluzivni razgovor za MeridianSportBH bivši igrač Zagreba, Reala, Fuenlabrade, Fenerbahčea, Cibone, Cedevite, Igokee, Zaboka i Gaziantepa.

Je li se ostavio košarke?

S obzirom da je sezona širom Europe uveliko u toku, a da se ovaj 36-godišnji igrač umjesto košarkaške lopte druži sa štapom za pecanje, samo po sebi se nameće prvo pitanje. Je li se Marko Tomas oprostio od košarke?

“Imao sam namjeru krajem prošle sezone oprostiti se od aktivnog igranja. Na to je umnogome utjecala situacija sa virusom korona, jer u mojim godinama nema draži igrati pred praznim tribinama. Svaka utakmica dođe kao trening, čuješ škripu patika po parketu. Ponestalo mi je želje i motivacije jednostavno.

Službeno se još uvijek nisam oprostio i trudim se ostati u treningu u narednih mjesec, dva. Ukoliko nakon tog budem imao dovoljno volje i želje za igru, što je, moram priznati, za mene najvažnije, prihvatit ću se posla i odigrati još neku utakmicu. Na kraju ćemo vidjeti šta će prevladati” –  otkrio  je svoje planove Tomas.

Foto: Šime Zelić

Produženi odmor mu odgovara i kako sam kaže, nikada mu nije dosadno. Pored košarke, tu su još dvije velike ljubavi koje ga održavaju u formi.

“Tenis je moja ljubav od mladih dana. Volim ga pratiti, ali i igrati kada god sam u prilici. Tu je naravno i pecanje kao nešto posebno u mom životu. Nije tajna da preferiram slatkovodni ribolov, prvenstveno na šarana. Ali, kako godine idu, a ja sve više vremena provodim na moru, spontano se prebacujem na morski ribolov. Inače, sve što ima veze sa pecanjem me jako zanima. Nije to samo rekreativno, volim ja i natjecanja u lovu na šarana” –  rekao je Tomas.

Košarka, tenis, ribolov, a tu je i najvažnija sporedna stvar na svijetu. Hrvatsku nogometnu reprezentaciju bodrio je s tribina  Poljuda, u odlučujućoj utakmici za plasman na Svjetsko prvenstvo protiv Rusije.

“Reprezentacije malih zemalja kao što je Hrvatska, obično imaju pad nakon velikog rezultata. ‘Vatreni’ su ipak pokazali sjajan karakter i napravili veliki uspjeh. Nije to bio najbolji nogomet, bilo je evidentno da se igra pod velikim pritiskom i imperativom pobjede, a vremenske prilike i teren bili su očajni. Na kraju su imali i sreće i zaista im svaka čast za to što su uraditi” –  kazao je Tomas i istakao da je Hrvatsku, kada god je bio u prilici, bodrio s tribina na Europskim i Svjetskim prvenstvima.

Foto: Fiba.basketball

Tri etape hrvatske reprezentativne košarke

Dok hrvatski nogomet održava kontinuitet sudjelovanja na velikim natjecanjima i postiže sjajne rezultate, košarka u ovoj zemlji stagnira. Kada će “Kockasti” ponovo igrati zapaženu ulogu na košarkaškoj europskoj i svjetskoj sceni?

“Zanimljivo pitanje, ali je jako teško pronaći odgovor na njega. Ja bih podijelio hrvatsku reprezentativnu košarku na tri etape. Ranih 90-tih bili smo košarkaška velesila, s igračima poniklim u bivšem sustavu. Sve je tada odlično funkcioniralo, napravilo se puno odličnih rezultata, osvajale su se medalje. Onda, kako je vrijeme odmicalo, a ta generacija se polako opraštala od košarke, nastala je jedna velika rupa. Mogu reći da je moja generacija još uvijek imala kvalitetu i s pravom smo na natjecanja odlazili s velikim ambicijama. Nažalost, uvijek nam je nedostajao onaj jedan korak do medalje” – kazao je bivši hrvatski reprezentativac i nastavio:

“Danas moramo biti realni pa priznati da je košarka u velikom problemu i da tu više nema kvalitete. Još uvijek se nađe neki pojedinac vrhunskog kalibra, ali to nije dovoljno za ozbiljan rezultat. Mala je baza igrača, iz godine u godinu sve je slabije. Jedan primjer – solidan poznavatelj sporta i košarke u Hrvatskoj, kada pogleda popis igrača za kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo, možda je čuo za pola igrača. Za onu drugu polovinu nikada nije čuo, što je vrlo ozbiljan znak da je ovaj sport u strahovitom padu. Volio bih da sam u krivu, ali mislim da još dugo nećemo moći računati na ozbiljan rezultat”.

Kao član juniorske reprezentacije Hrvatske, koja se 2002. godine okitila evropskim zlatom, Tomas sa određenom dozom gorčine u glasu pričao je koliko su od tog prvenstva druge zemlje košarkaški i igrački profitirale, za razliku od naših zapadnih komšija.

“Imali smo mi kvaliteta. Predvođeni Rokom Ukićem, bio je tu Marko Banić, ja… Iz te generacije bilo je četiri, pet igrača koji su napravili ozbiljne karijere, ali to nije bilo dovoljno da bi se napravio iskorak i rezultat u seniorskoj selekciji. Dobro se sjećam, juniori Španije tada nisu napravili ništa, ostali su bez medalje, ali su dobili igrače kao što su Marc Gasol, Rudi Fernandez, a koji su godinama poslije bili nosioci igre seniorske reprezentacije i osvajali odličja. U finalu smo savladali Sloveniju, koja je to takmičenje igrala na krilima Vujačića, a svi znamo kakvu je NBA karijeru imao, zatim Lorbeka…” – prisjetio se Tomas.

Foto: fiba.basketball

Ne zavaravajmo se! Za ozbiljan rezultat treba deset kvalitetnih igrača, a mi ih nemamo!

Tomas se od reprezentativnog dresa oprostio 2017. godine nakon Europskog prvenstva u Istanbulu. Hrvatska je tada u osmini finala zaustavljeni od selekcije Rusije, što možda i nije tako dobar rezultat, ali su sudjelovalo na velikom natjecanju..

“Ja sam nakon Europskog prvenstva 2015. godine, a koje se igralo i u Hrvatskoj, rekao zbogom reprezentativnoj karijeri. Međutim, na nagovor suigrača, jer sam imao zaista odličnu sezonu u Cedeviti, a i bio sam zdrav, što je za mene pomalo iznenađujuće (smijeh), odlučio sam pomoći ekipi i nastupiti u Istanbulu. Ta reprezentacija je još uvijek imala kvalitetu i osnova na kojima smo gradili određene ambicije. Imali smo Darija Šarića koji je bio na vrhuncu, zamalo je bio i rookie godine u NBA ligi. Bio je tu i Bojan Bogdanović i još nekolicina odličnih igrača, ali nije se dalo da napravimo korak više”.

Mišljenja su oprečna u tome šta je glavni uzrok ovakvog stanja u hrvatskoj košarci. Jedni ističu da je to nedostatak kvalitete dok drugi smatraju da je krivac lošim rezultatima neadekvatan rad.

“Kada je u pitanju seniorska selekcija, ja mislim da tu nema kvalitete. Mi se nismo u stanju kvalificirati na natjecanje s igračima koji igraju u Europi. Ovisimo o dva igrača, a košarka je takav sport da se može dogoditi da jednu utakmicu pobijedite na kvalitetu pojedinca. Ali, ne zavaravajmo se. Za ozbiljan rezultat potrebno je deset kvalitetnih igrača, a mi to nemamo” – kritičan je Tomas.

Foto: Marin Sušić 

Klupska košarka u Hrvatskoj je nestala!

Ni kada je u pitanju klupska košarka u Hrvatskoj, Marko nema puno toga lijepog za reći.

“Klupska košarka je nestala. Tri kluba, koja su u nekom poluprofesionalnom ritmu, najlošiji su u ABA ligi, što samo po sebi sve govori. Bez pronalaženja načina za kontinuirano financiranje i ulaganje u košarku, mislim da ćemo se teško izvući. Da me ne shvate pogrešno, uvijek će biti talenata, pojedinaca koji će odskočiti, visoke djece koja će uz malo znanja doći do NBA lige. Ali za kvalitetne igrače, naročito na vanjskoj liniji, treba stručan rad” – jasan je bio Tomas.

Iz Hrvatske sve češće dolaze oštre izjave protiv ABA lige. Nastupajući za Cedevitu, Cibonu i Igokeu, Tomas je igrao regionalno natjecanje i ističe da je ono izbacilo nemali broj igrača vrhunskog kalibra.

“ABA liga je, po meni, odličan izbor za hrvatske klubove. Ali, tko nam je kriv ako ne možemo naći sredstva za financiranje košarke, koja je bila sport broj jedan, a sada je tek iza nogometa i rukometa. Mada, kada smo već kod toga, rukomet živi na reprezentativnim uspjesima, inače je tužna priča kao i košarka kada su klubovi u pitanju. Teško da će se podići u skorije vrijeme na neki viši nivo bez aktivnog uključivanja države. Nema nitko interesa da ulaže vlastiti novac, mladi igrači potpuno neafirmirani odlaze dalje. Čak i u druge klubove u ABA ligi, dok Zadar, Split i Cibona nemaju igrača. Nisam optimista” – iskreno je analizirao nekadašnji šuter hrvatske reprezentacije.

Cedevita, bivši Tomasov klub, imala je viziju, novac ali ne i dovoljno razumijevanja u Zagrebu. Tomas ističe da ga lijepe uspomene vežu za godine provedene u tom sjajno organiziranom kolektivu, gdje je po drugi put u karijeri radio sa trenerom koji je za njega bio i ostao broj jedan.

“Božo Maljković. Najviše sam volio raditi sa njim i čast svima, ali za mene je on broj jedan. Ja sam zbog njega i došao u Cedevitu i iskreno mi je žao što je napustio klub nakon dvije velike euroligaške pobjede nad Panathinaikosom i Žalgirisom. Inače, moram reći da je Cedevita dala jako puno za hrvatsku košarku i od kada su otišli u Ljubljanu, sve se dodatno urušilo. Nikada nisu imali podršku domaće javnosti, a puno toga su uradili” – kazao je Tomas.

O Realu i Americi 

Sa svojih 20 godina i Marko je napustio Zagreb i preselio se u glavni grad Španjolske. Jedan je od rijetkih Hrvata koji su obukli dres kraljevskog kluba.

“Bilo je to drugačije vrijeme. Iz jednog malog,  kvartovskog kluba Zagreba, otišao sam u Real. Sjećam se, već krajem te sezone morao sam se odlučiti kuda ću dalje. Prirodno je bilo da iz Zagreba prvo pređem u Cibonu i onda idem dalje. Ali, u tom trenutku meni se dosta toga pokrenulo i ispalo je da je jedina opcija koju sam imao bila NBA liga. I onda se pojavio Real. Božo Maljković je stupio u kontakt s mojim ocem i agentima i prelomio sam – Madrid prije Amerike” – ispričao je Tomas i dodao:

“Sada kada razmišljam o tom periodu, možda bi bilo bolje da sam otišao u SAD, jer u Europu se nakon NBA uvijek možeš vratiti, ali nije mi žao. Real je najveća sportska institucija u Europi i ponosan sam što sam tri godine proveo tamo i bio dio čitavog tog sistema. Imao sam šansu, minutažu, ali nikako nisam uspio pokazati svoj napadački potencijal”.

Foto: KK Cedevita 

Iako, kako sam kaže, njegova karijera nije išla linijom kojom je on zamišljao da će ići, te da su ga brojne ozljede omele da igrački eksplodira, jedna sezona, zemlja i jedan klub dobili su Marka Tomasa u pravom sjaju.

“Ta sezona 2011. u Fenerbahčeu je ona koju ću sigurno dugo pamtiti i koja je, na neki način, obilježila moju karijeru. Bio sam u pravim, zrelim igračkim godinama i sve mi je polazilo za rukom. Predvođeni  Nevenom Spahijom, osvojili smo domaće prvenstvo, kup, ali još uvijek osjećam žal što smo ostali bez četvrtfinala Eurolige. Sjajnu ekipu smo imali i po mnogima smo bili jedan od favorita za samu završnicu” – rekao je Tomas.

Nakon toga, uslijedila je teška ozljeda i tri godine velike borbe do potpunog oporavka.

“Bio sam u punoj snazi, sjajna sezona iza mene i nakon toga sve nestaje. Tri godine me je bilo jako malo na parketu, u određenim razdobljima nikako” – uz bolan osmijeh komentirao je Marko Tomas teške godine, koje su i okrenule njegovu karijeru u drugom smjeru.

Nakon oporavka, nastupao je za Cedevitu, Cibonu, TED Ankaru, Zabok, Igokeu i Gaziantep, na čijem kormilu je bosanskohercegovački stručnjak, Nenad Marković.

“U dva navrata sam bio u Gaziantepu i uistinu sam uživao raditi sa Nenom. Jedan veliki čovjek, igrač i stručnjak. Čak sam imao priliku igrati protiv njega – on je bio na zalasku karijere, a ja na nekom svom vrhuncu, koliko možeš biti na vrhuncu u dvadesetim godinama u Zagrebu. Nije Neno trener za svakoga, ali ukoliko mu se otvori put za neki veći iskorak, ja sam siguran da će je iskoristiti. Vrhunski je stručnjak” – objasnio je Tomas.

Od ribolova na Jadranu, preko nogometa u Splitu, košarke u Hrvatskoj, Zagrebu, Madridu, Laktašima, Turskoj, putovali smo kroz godine i desetljeća i polako priveli kraju priču s jednim od sigurno najzanimljivijih hrvatskih košarkaša, za kojeg mnogi stručnjaci tvrde da bi bio broj jedan da mu sreća nije okrenula leđa kada su ozljede u pitanju.

Na odlasku, ponovo smo se susreli sa skakavcima i Marka Tomasa ostavili da se priprema za trodnevno ribarenje, sa nekom dječačkom euforijom i srećom što će, kako sam kaže, “guštati” sa svojom ekipom, a potom se vratiti u mirnu obiteljsku luku u Križevcima, gdje sada živi sa suprugom Ružom i troje djece – Anteom, Divom i Zvonimirom.

Maja Kostović/MeridianSportBH