Incident koji je šokirao javnost trebao bi biti povod za konstruktivnu raspravu, a ne za konstrukciju krivnje.

U dvorani Zamet u Rijeci samo pukom srećom izbjegnuta je tragedija. Igrač Splita Demajeo Wiggins atraktivno je zakucao loptu u obruč, a konstrukcija koša sručila se na njega.

Srećom, imao je dobar položaj tijela, sjajnu obrambenu reakciju te uz sebe suigrači, igrače protivničke ekipe, suce i ostale službene osobe koje su odmah pohitale u pomoć.

Još dok je utakmica trajala video nemile scene proširio se medijskim prostorom, društvene mreže su eksplodirale, svi su željeli vidjeti šokantni video.

A video je pokazao nevjerojatnu ljudskost svih aktera utakmice, ono humano što svi nosimo u sebi. Igrači dvaju klubova su se iz ratničkog moda u djeliću sekunde transformirali u solidarne i empatične ljude koji u kaosu reagiraju složno i mudro, staloženo i inteligentno. To je ta vijest, to je taj video, to je taj „šok“ koji nam svima treba.

Vrlo brzo povuklo se pitanje sigurnosti dvorana u kojima se igraju sportske utakmice, odgovornosti za događaj, mjerama koje treba poduzeti da se ovakvo što ne ponovi, ulaganju u sportsku infrastrukturu. Rasprave su bile konstruktivne i dobro utemeljene, za razliku od konstrukcije koša u dvorani Zamet.

I onda se iznad ljudske reakcije aktera utakmice i razuma koji poziva na strožu kontrolu uvjeta u kojima se održavaju sportske priredbe, inspekcijske obilaske svih dvorana i stavljanje izvan uporabe svih onih koje imaju nedostatke dok ih ne uklone, od nekud pojavi direktor Rijeka sporta, institucije koja upravlja dvoranom Zamet.

Gospodin direktor Igor Butorac je u razgovoru za Novi list za sve okrivio, ni manje ni više, nego Wigginsa i njegovu tjelesnu masu.

„U osam godina, koliko sam direktor, nisam imao takav slučaj. To se dogodilo zbog neprimjerenog korištenja koša. Ako se čovjek vješa po košu na taj način, vrlo je moguće da se takva stvar dogodi s obzirom na njegovu kilažu. Aktivno provjeravamo svu opremu.“

Otišao je i korak dalje, tražit će pravnu satisfakciju.

„Isključujem bilo kakvu mogućnost da je došlo do našeg propusta. U tom smislu ćemo vidjeti koji su nam pravni koraci, odnosno zatražit ćemo odštetu od KK Split za nanesenu štetu na našoj opremi. Idući tjedan ćemo to sve skupa testirati i vidjeti o čemu se radi.“

Demajeo Wiggins će u lipnju napuniti 29 godina, profesionalnom košarkom bavi se točno toliko godina koliko je i Butorac direktor Rijeka sporta, a prije toga četiri godine igrao je vrlo ozbiljnu sveučilišnu košarku u SAD-u. U tih 12 sezona odigrao je bezbroj utakmica i baš na svakoj barem jednom ovako zakucao. I nikad ga konstrukcija koša nije poklopila.

Obruč je izdržao silinu njegova zakucavanja, a konstrukcija nije? Za obruč ima taman kilograma, za konstrukciju poneku kilu viška? Budimo ozbiljni, razmišljajmo razumno.

Košarka nam je u slobodnom padu, posljedica je to brojnih okolnosti, ali i neoboriva činjenica. Očajnički nam treba jedan veliki rezultat reprezentacije da se publika vrati na tribine, djeca umjesto rukometa i nogometa izaberu košarku, bilo kao igrači, suci, zapisničari, novinari.

Trebaju nam zvijezde čiji ćemo dres kupiti u fan shopu. Svaki klub treba barem jednog takvog igrača. Trebaju nam atraktivni potezi koji će podignuti navijače na noge i povisiti decibele komentatora TV prijenosa, a mi čitamo da je za ovaj nemili slučaj krivac igrač koji je presnažno zakucao.

Zamet je skrenuo pozornost javnosti na košarku iz potpuno krivog razloga. Za nas koji živimo košarku neprihvatljivog. Dogodio se incident koji je usplahirio urednike diljem Hrvatske, a i šire. Većina će se na „užasu“, „šoku“ i „stravičnim scenama“ zaustaviti.

Fokus ipak treba biti na tome da osiguramo sigurnije uvjete za igrače, trenere, suce, novinare i publiku.

Nedavno je u zadarskim Jazinama igrač Splita Vito Kučić ostao zaglavljen u ogradi koja dijeli teren od tribina. Nastao je muk, a kada se pridigao na noge prolomio se pljesak s tribina – pljesak za „ljutog neprijatelja“.

U KC Dražen Petrović školske klupe koje predstavljaju radno mjesto novinara postavljene su iza koša. Između aut linije i stolova nema zaštite. Rubovi stola, posebno u vremenima kada nedostatak kvalitete pojedine ekipe kompenziraju čvršćom igrom i oštrim prekršajima, nekad nezamislivim u košarci, djeluju vrlo opasno. Može li se nešto napraviti po tom pitanju?

Dobar primjer je SD Dubrava u kojoj se između igrališta i novinarskih stolova nalaze prenosive reklame, koje su baš na utakmici Dubrava – Cibona, odigranoj u subotu 14. ožujka, od ozljede spasile domaćeg igrača Jeana-Francoisa Rajaoferu kad je iz prodora u samoj završnici zabio za vodstvo svoje momčadi.

To je bio napad koji se ne smije promašiti, prodor u kojem se bespoštedno ide na glavu, trenutak kada adrenalin udara na najjače. I sve je dobro prošlo.

Premda, najbolje bi bilo da su novinari uz aut linije koje prate igralište po dužini, a ne iza koša, kako bi se igračima ostavio prostor za bezbolna ateriranja.

Pad konstrukcije u Zametu neka bude povod za konstruktivnu raspravu i djelovanje, jer mi ovdje pričamo o ljudskim životima.

Klikovi i pranje ruku teško da će spriječiti tragediju, koja je pukom srećom u petak navečer izbjegnuta u Rijeci.