Međimurje zavijeno u crno.

Ponedjeljak 25. svibnja bio je dan kada se tužna vijest proširila brzinom munje u košarkaškim i sportskim krugovima Međimurja. Potpuno neočekivano i iznenada prestalo je kucati srce Roberta Jambora (47). Bivšeg košarkaša KK “Međimurje“ i KK “Čakovec“.

Robert je bio odličan košarkaš, a pamtimo ga kao izuzetno korektnog i fer sportaša, uvijek nasmijanog i spremnog na šalu. Iza sebe je ostavio sina Karla i suprugu Karmen kojoj je pomagao i bio desna ruka u poznatom Plesnom studiu Vivona iz Čakovca.

Iako košarkaš, Robert je volio i ostale sportove, a bio je veliki simpatizer nogometnih klubova Dinama i Liverpoola.

Društvene mreže međimurskih portala “preplavljene“ su porukama sućuti i podrške njegovoj obitelji, a dirljiv status na svojem Facebook profilu posvetio mu je i Velimir Pleša koji je u 90-ima bio predsjednik KK “Međimurje“ Čakovec, a sada je generalni konzul hrvatskog veleposlanstva u Subotici.  

U SPOMEN ROBERT JAMBOR

-Sjedim tamo negdje na sjeveru neke države druge. Sjedim u blizini nekog košarkaškoga igrališta. Možda i plačem, možda se i smijem. U isto vrijeme. I sjećam se koliko je bio velik i dobar.

Tamo nekih ranih 90-tih prošlog stoljeća nekoliko je glava zaluđenih igrom između dva koša smislilo kako bi bilo lijepo u Čakovcu, u Međimurju imati jedan pravi, dobar, jaki klub. Klub koji bi privlačio mlade, publiku, u ona sumorna i teška vremena pružio dašak radosti i života. Skupili smo sve, ili gotovo sve što je znalo i moglo doprinijeti tome cilju, polako dovodili i igrače sa strane, pa čak i iz SAD. Sve je polako kretalo u najboljem smjeru, svi smo se sve više i više zagrijavali i čekali punu dvoranu GOC-a, ljude koji nas vole gledati, djecu koja će još više ubacivati lopte prema košu…

I bilo je tako, i bilo je puno ljudi, i bilo je lijepo. Ali niti ja, ni vjerujem rijetko tko u klubu tada nije shvaćao da je od samih početaka utrke ka tom cilju jednu od glavnih uloga igrao i „igrao“ plavokosi dečko iz Mačkovca. Robert Jambor. Dečko koji nije bio niti najbolji igrač, niti najviši igrač, niti…. Ali bio je dobar dečko, bio srce čovječje, prepuno dobrote i vedrine, koje je uvijek i u svim segmentima djelovalo pozitivno i izvlačilo „naše“ kad je bilo najteže. Kad je trebalo optimizma, volje za borbenošću, kad je trebao osmijeh. Koji je govorio više i od trenera i od svih nas u vodstvu kluba. 

Danas (kako to obično je, kad netko umre) postajem i svjestan i siguran da je upravo Robi bio onaj dobri duh kluba, spreman uvijek za sve i za svakoga učiniti sve. Svojom dobrotom i svojim optimizmom. 

Dobro dečko odrastao je i ostao dobar čovjek. Širok, skroman…to je danas jedna osobina koja nije popularna. Nikad se nije gurao, bio je sa strane, veliki dobri čovjek, koga su ljudi obožavali.

Bio je i ostao čovjek koji je stvarao život, radost i energiju. Nevjerojatno kako ni u najtežim trenucima, on nije gubio dar duhovitog čovjeka. Robijev osmijeh trebalo je prepisivati kao antidepresiv, njegovu ljubav prema sportu i životu kao terapiju.

Odlaze najbolji. Još jedan biser je na nebu, definitivno.

Ali priča o Robiju, divnom čovjeku živjet će dugo i bit će jedna, neponovljiva, topla i radosna, kao što je bio i on.

Karmen i Karlo budite i ponosni i jaki.

Dirljivim se riječima od Roberta oprostila i njegova supruga Karmen Kovačević Jambor.

-Jednostavno skroman, vedar, dobročudan, nasmijan, sportaš, uvijek i za svakog. Čovjek, otac, muž, brat, sin, šogor, zet, moj oslonac, prijatelj, striček Robi, radnik, sportaš, Liverpoolovac, Dinamovac, mogla bih nabrajati... naš... Vidimo se jednog dana opet! 

Slučajno ili ne, sudbina je htjela da nas Robert napusti na isti datum na koji nas je prije 25 godina napustio najbolji Hrvatski košarkaš u povijesti, Krešimir Ćosić. I po godinama su se skoro poklopili, Krešo je otišao s 46, a Robert s 47.

Počivajte u miru i uživajte u košarci tamo gore!