Prizivanje, a ne soljenje pameti.

Nije kriv Dario Šarić što mu je netko stavio 200 kg tereta na leđa i rekao kako će nas povesti do neslućenih visina. Šiši je bio Šiši u utakmica revijalnog tona (Španjolska, Češka), koje su više nalikovale onima koje igra u NBA ligi gdje je spektakl ispred rezultata. Kako je ulog rastao Šarić je padao. To je trebalo detektirati znatno prije samog Eurobasketa i u Cluj i Istanbul dovesti spremnog Darija. Čovjek je to kojem je trebalo skidati kamenje s leđa, a ne stavljati svaki dan po jedan novi.

Nije kriv ni Aco Petrović, kojem se ima što za prigovoriti. Od selekcije, preko taktike (posebice u utakmici s Rusima) do medijskih istupa koji su mjesecima 10. rujna označavali kao dan kada će hrvatska košarka ili uskrsnuti ili zauvijek ostati zakopana u glibu. On je, bez većih stresova kormilario izabranom vrstom do famoznog 10. rujna, 

Nisu krivi niti suci amateri koji su jednako loše sudili svima, nit je kriv sustav natjecanja koji je Rusima donio pet ozbiljnih utakmica prije nokaut faze natjecanja, a nama odrađivanje skupine u trećoj brzini.

Nisu krivi ni igrači koji su otkazali, jer taj problem nezaobilazni nikoga, pa tako ni nas.

Nisu krivi ni veterani na koje se Aco oslonio jer oni su odigrali onoliko koliko su objektivno mogli u ovome trenutku. Nećemo valjda kriviti Marka Tomasa jer je pet godina sporiji od Ivana Ramljaka. 

Nisu krivi ni duhovi prošlosti, ni energija, ni volja, ni znanje, ni novinari, ni navijači, ni duga sezona...

Kriva je kratka pamet koja kažnjava sve dugoročne ideje. Nedostaje strategija, plan, smjernice, ciljevi po etapama i sektorima koji će udruženi polučiti rezultat. Ne ide to preko noći!

Nikad nije kasno krenuti ispočetka. Eurobasket je završio. Što nam je nedostajalo? Razigravač poput Alekseja Shveda uz kojeg bi Dario Šarić na svakoj utakmici imao double-double učinak, Bojan Bogdanović pet otvorenih šuteva više, Marko Popović i Roko Leni Ukić minute u igri o kojima ne bi ovisila sudbina hrvatske košarke, Luka Žorić i Darko Planinić konobara kakvog samo poželjeti mogu.

Taj kotačić je nama nedostajao.

Kako možemo do njega? 

Možemo ga kupiti, s čime se nikad neće složiti Dino Rađa, predsjednik Stručnog savjeta HKS-a za mušku košarku, ili ga stvoriti.

Ako su Finci i Gruzijci omasovljavanjem i popularizacijom stigli do ovoga što sada imaju, a to je razina na kojoj je Hrvatska, zašto se Hrvatska ne bi popela za stepenicu, dvije višlje. Korak po korak. Organizirano, odgovorno i planski. Od škole do škole, od kvarta do kvarta, iz dana u dan...Tada će 10. rujna doći sam od sebe. U kolovozu ili listopadu. Svejedno je.