Dva ispadanja u B diviziju i jedno deveto mjesto. Zašto naša ženska košarka niže loše rezultate?

Ako ste mislili da je u muškoj košarci malo naših trenera traženo u inozemstvu, dobro se pripremite za sljedeći podatak: Vladimir Ivanković je JEDINI hrvatski trener s pedigreom u ženskoj košarci koji za kruh zarađuje vani.

Kolege s portala zenska-kosarka.com su porazgovarale s gospodinom Ivankovićem o minulim uspjesima naših ženskih reprezentacija. Podsjetimo se, najbolje partije su pružile juniorke, koje su nakon nesretnog poraza od Mađarske u osmini finala do kraja nanizale tri uvjerljive pobjede za plasman na deveto mjesto. Kadetkinje (U16) su plesale na rubu ispadanja iz A divizije, koje se naposlijetku i dogodilo nakon poraza u izlučnoj utakmici za 13. mjesto od Belgije. Najzad, dolazimo do selekcije koja je kronološki prva izašla na parket (U20), a koja je bez pobjede i s grotesknom ukupnom koš-razlikom (-185, dakle 26.4 u prosjeku) zauzela posljednje, 16. mjesto na prvenstvu Europe. Pročitajte u nastavku razmišljanja gospodina Ivankovića, pa možda dođete do nekih novi(ji)h spoznaja o uzrocima i posljedicama ovih loših rezultata.

Bez obzira koliko ga tko smatrao kontroverznim, trener Vladimir Ivanković u ovom je trenutku jedini trener iz Hrvatske koji radi u inozemstvu. I ne samo ove godine. Nakon europskih putešestvija s Lupom Promotion, kasnije Novim Zagrebom, a to je bio posljednji nastup nekog ženskog hrvatskog kluba u najelitnijem europskom klupskom natjecanju (EuroLigi), otišao je trenersko kruh zarađivati u Austriju(Flying Foxes), potom u Njemačku (Chemnitz), zatim Rumunjsku (Alba Iulia) i sada je na Islandu(Snaefell). U međuvremenu je s Kvarnerom izborio Prvu žensku ligu, potom zajedno s Jokićem prošle sezone Dubravu igrački spasio od ispadanja iz Prve ženske lige. HKS ga je svojedobno bio imenovao izbornikom seniorske reprezentacije Hrvatske, ali nije vodio niti jednu utakmicu nego je dao otkaz. Kako kaže uopće nema ambicija vratiti se u hrvatsku žensku košarku i kao takav realnije vidi što to ne štima u našim reprezentacijama koje su, izuzevši juniorke, ipak doživje debakl na europskim prvenstvima ovog ljeta i preselile se u “drugu” europsku ligu. Njegova zapažanja prenosimo u cijelosti:

“Dakle, kratka analiza, ne ovog nastupa, nego općenito onog što, zahvaljujući Youtubeu, gledamo zadnjih nekoliko godina od naših mladih reprezentacija. Ja ne znam zašto je toliko teško pogledati mušku ili žensku EuroLigu, pa vidjeti koja su to moderna kretanja u košarci. Naši treneri kao da su slijepi kod zdravih očiju, ili jednostavno ne žele napraviti iskorak izvan nečega što se zove “confort zone”.

Zbilja ne znam od kuda da krenem. Možda od obrane – mi igramo tzv. “alibi obranu”, nemamo pritisak na loptu ni pritisak na linije dodavanja. Danas sve moderne ekipe pritišću loptu i ne dozvoljavaju lagani pas. Dalje, kod nas se ne zna gdje usmjeravamo – da li na čeonu liniju, ili u sredinu. Nastavno na to, naša obrana se svodi na “individualnu odgovornost” – čuvaj svoj igrača. Tako se igralo prije 30 godina. Današnja košarka zahtjeva točna pravila igre u obrani. Na bloku od lopte uvijek kasnimo, jer ne znamo da li pratimo igrača, “varamo” pa idemo preko bloka ili nešto treće – a to je opet dano na izbor igračicama. Komunikacija u obrani ne postoji, a ona je ključ dobre obrane.
Blok na lopti, odnosno pick and roll (pop) branimo na najkonzervativniji mogući način – puštamo prodor u sredinu i postavimo visokog igrača da pomaže. To je toliko konzervativno, da čak niti ekipe koje su lošije od nas tako nešto ne igraju. Malo agresivnije obrane, tipa “iskakanja” ili “udvajanja”, da ne spominjem “stranu” (“side”, “ice” ili “blue”, kako već tko zove, što je danas nešto normalno, od naših se ekipa ne može vidjeti.

Kontranapad igramo samo kad ukrademo loptu i dogodi se situacija 1-0, 2-1 ili 3-2. Tranzicijskog napada, ili tzv. sekundarnog kontranapada, nema. Danas sve ekipe kažnjavaju protivnika ranim napadom na nepostavljenu obranu, ranim blokom na lopti, odnosno kako to Amerikanci zovu “early drag”. Niti jedna naša repka u 21 utakmici nije to napravila. A trebalo je samo otići na youtube i pogledati kako je to lani radio Kokoškov sa reprezentacijom Slovenije kad je osvojio naslov.

Iako imamo korektne visoke igrače u svakoj selekciji, večina se naših pozicionih napada svodi na kretanje lopte na perimetru. Ako i spustimo loptu na centra, nakon toga nema kretanja – niti protrčavanja, niti onog što se zove “split offense” (“razdvojeni napad”), a što je trend već nekoliko godina.

U pozicijskom napadu igramo puno blokova na lopti, tražeči rješenja iz igre 2 na 2. Naši igrači jedino što znaju je nakon bloka napraviti jedan dribling i tražiti centra. To je pogrešno, jer loše ekipe u igri bloka koriste samo dva igrača, prosječne tri, dobre četiri a vrlodobre i vrhunske ekipe nakon “picka” koriste svih 5 igrača. Mi to igramo uvijek na isti način, bez obzira na to kako protivnik brani naš blok – preuzimanjem, iskakanjem, pomaganjem, usmjeravanjem… uvijek isto. To nije problem igrača, to je problem trenera koji ih to ne uče. A imaju cijelu sezonu(e). Pa i nekoliko njih, jer se kod nas treneri ne smjenjuju.

Sve ovo navedeno je poslijedica nedostatka sistema u radu sa mlađim uzrastima. Stručni savjet, na velika zvona slavljen jer se u njemu nalaze velika igračka imena naše ženske košarke, nije napravio ništa. Tj. napravio je samo kozmetičke promjene, a nije uveo ono što nama najviše treba – sistem rada. Jer, kad nemaš sistem, onda će ti se “zlatna generacija” dogoditi jednom u deset ili dvadeset godina. Kad imaš sistem, kao npr. Španjolska, Francuska, Rusija, Njemačka – onda će ti se dogoditi da poneki put ostaneš van postolja, ali to će biti više iznimka nego pravilo.

Stručni savjet je imenovao tzv. instruktore po regijama. Koje su njihove ovlasti? Kakav košarkaški “background” imaju neki od tih instruktora da su zaslužili biti instruktorima? I šta su oni napravili za napredak ženske košarke u svojim “regijama”?

Na isti način na koji se imenovalo instruktore, imenuju se i izbornici. Naprosto nije moguće da nitko ne želi raditi sa reprezentacijama. Nitko ne želi raditi sa reprezentacijama pod ovim uvjetima, gubiti 45 dana i dobiti za to 2000 kn (ako i toliko). I umjesto da promjenimo sistem, da najboljim trenerima damo najbolje uvjete, ne, mi za trenere reprezentacija postavljamo trenere drugoligaških klubova. Niti naši prvoligaški treneri nemaju doticaj sa europskom košarkom, jer ne igraju europska natjecanja, a kamoli drugoligaški treneri.

Donesena su pravila za klubove. Klubove se tjera da imaju mlađe uzrastne kategorije od U11 do U17 (U19 je ionako u sastavu seniorki). Koliko klubova u Hrvatskoj zaista može ispunit sve ove zahtjeve? Klubovi bi sami trebali odlučiti da li žele ili ne imati mlađe uzraste. Neki koji imaju novca će igrati sa seniorkama. Oni koji nemaju, ti će raditi, proizvoditi i od toga živjeti – ali za to bi trebalo donijeti dobar pravilnik o odštetama. Dalje, prvenstva više nisu U12, U14, U16, U18, već je sve pomaknuto za jednu godinu. U11, U13, U15, U17, U19… valjda da se pripremimo za svjetska prvenstva, koja se igraju U17 i U19… na kojima mi ionako ne sudjelujemo. Ima li ikakve logike u tome?

Evo primjera dobrog sistema, koji je Njemačku u četiri godine iz skupine ekipa koje smo lako pobjeđivali, doveo do vrha Europe. Tamo također postoji nešto slično našim instruktorima, zovu se “landes trainer”. Zadužen je za rad sa određenim dijelom zemlje, istok, zapad, sjever, jug. Obilazi trenere, daje instrukcije i član je stručnog savjeta. Plaćen je za to i nije trener niti u jednom klubu. Sastaje se sa glavnim trenerima reprezentacija, i prenosi njihove zahtjeve klupskim trenerima. Primjerice, trener u 16 reprezentacije odredio je da će se u obrani protiv bloka igrati obrana “iskakanjem”. I svi klubovi igraju istu obranu. Druge godine to promijeni, pa igraju “ice defense”. I svi igraju tako. Kad sam radeći u Njemačkoj pitao našeg trenera mlađih uzrasta zašto igra “hedge out” – “iskakanje”, kad je evidentno da njegov centar ima problema sa time jer se “lateralno” slabo kreće, odgovorio je: “Takva je naša obaveza, to je u cilju pripremanja reprezentacije za Europsko prvenstvo.” Te godine je Njemačka uvjerljivo osvojila B diviziju U16 i plasirala se u A diviziju. Danas su prvakinje Europe. To je sistem, sistem koji ima glavu i rep.

Netko mora snositi odgovornost za to što su nam U20 i U16 ekipe ispale iz Divizije A, sa kombinirano 1 pobjedom i 13 poraza. To nije odgovornost trenera, jer oni uče djecu onome što znaju. To je odgovornost Stručnog savjeta, koji nije na mjesta trenera postavio najbolje što imamo, i nije se za to izborio, da imaju kvalitetnu plaću za igubljeno ljeto. Mi tih trenera imamo – Turić, Dželalija, Amanović, Bralić… Samo, lakše je manipulirati mladim i neafirmiranim trenerima, nego onima koji imaju košarkaški background. Uz te trenere bi jedna evidentno talentirana trenerica, kakva je Marija Kovač Mijač svakako imala šta naučiti, primjeniti u svom klubu, i postati bolja trenerica. Mi smo svi učili od pokojnog Marjana Pasarića, od koga da uče ove danas? Marjan se prevće u grobu kad vidi ovo…

Moralno bi bilo staviti svoje mandate na raspolaganje, nakon debakla ovog ljeta. Dvije reprezentacije ispale u B diviziju, jedna izuzetno talentirana tek 9. u Europi…