Među mnogobrojnim mladim hrvatskim košarkaškim trenerima zanimljiv put imao je Marijan Bagarić, aktualni trener Širokog

Njegov uzlet u seniorskoj košarci počeo je prošle godine kad je posrnulog prvoligaša KK Dubrava, nakon smjene Jeronima Šarina, nizom od osam pobjeda u devet utakmica uveo u doigravanje za prvaka.

No, taj niz i serija pobjeda nije se nastavila u novoj sezoni pa je tako Marijan Bagarić nedavno napustio klupu Dubrave s kojom je na 18 službenih utakmica ostvario sedam pobjeda.

No, na novi angažman nije čekao dugo i igrom slučaja vratio se nedaleko rodnog kraja, kad je početkom ožujka postao novi trener HKK Široki. Poziv predsjednika Širokog Ante Sutona stigao mu je u pravi tren jer klub ima ambicije preko ABA 2 lige izboriti elitno društvo.

„U Dubravi sam jedno vrijeme bio pomoćnik Jeronimu Šarinu i nakon što se klub razišao s njim, klub mi je dao šansu da pokušam kao prvi trener. Iznimno sam im zahvalan na tome jer sam napokon dobi pravu šansu. U mojoj karijeri sve je nekako išlo po pravilima službe, onako kako treba ići.“

Je li vam žao što ta epizoda u Dubravi nije ipak malo duže potrajala jer riječ je o stabilnom i ambicioznom prvoligašu?

„U ovom poslu nema smisla puno žaliti za nečim što je bilo. Kako se jedna vrata zatvore, neka druga se otvore. OK, da je potrajalo duže, možda se ne bi otvorila ova prilika u Širokom. Ja sam stvarno imao izvrsnu suradnju s ljudima iz Dubrave i kad god se osvrnem u svom životu na početak svoje samostalne trenerske karijere u seniorskom pogonu, posebno mjesto imat će Dubrava. Kažem, stvarno sam zahvalan svim ljudima iz kluba što su mi pružili šansu, a taj završetak prošle sezone dugo ćemo pamtiti kad smo upisali osam pobjeda u devet utakmica uz dodatak kako smo poraženi samo od Dinama – koji je tad vodio izbornik Josip Sesar - i to nakon produžetka. Ukratko, uspjeli smo od grčevite borbe za ostanak doći do play-offa gdje smo pružili dobar otpor kasnijem prvaku Zadru. Tu svakako treba spomenuti i plasman među četiri ekipe u Kupu Krešimira Ćosića i zaista mogu biti ponosan na tu sezonu. “

 Foto: KK Dubrava

Što se dogodilo ove sezone kad je stalno bježi doigravanje za prvaka?

„Teško je to objasniti. No, došlo je do rastanka jer su tako odlučili ljudi iz kluba. Jednostavno su odlučili da treba doći do promjene. Naravno, u tom trenutku mi je bilo malo žao, ali sam prihvatio tu odluku i moram se naviknuti na to u budućnosti. Znate kako kažu: postoji dvije vrste trenera, onaj koji je dobio i koji će dobiti otkaz.“

Niste dugo čekali na novi angažman. Početkom ožujka ove godine postali ste novi trener HKK Široki?

„Da nije bilo otkaza u Dubravi ne bi se otvorila ova situacija u Širokom. No, kad govorim o Dubravi nema puno takvih zdravih sredina jer su primanja redovita. Žalosno je kad to navodim kao dobar primjer jer u nekim klubovima treneri za svoj posao nisu adekvatno plaćeni. Ukratko, u nekim klubovima situacija je baš teška. Međutim, Dubrava se isprofilirala kao stabilan klub u srednjem rangu u hrvatskoj košarci. U Dubravi se sve logistički prati odlično, a samim time da klub ima stacionar za mlade igrače i gospođu koja im sprema hranu te je uz to puna ljubavi, dovoljno govori. Zadnjih godina klub se digao na jednu višu razinu. No, nažalost i Dubravi postoje problemi s terminima za dvoranu jer se stalno mora prilagođavati sa školskim rasporedom. Ali što je tu je.“

Bez adekvatnih uvjeta nema uspjeha

Nije tajna da u Zagrebu nedostaje dvorana i bazena, a da ne govorimo o nekim drugim gradovima u Hrvatskoj?

„Apsolutno se slažem, mislim da bez adekvatnih uvjeta, nema uspjeha. Ne samo da nedostaje dvorana nego je problem veći. Ukratko, sportska infrastruktura je problem broj 1, a nakon toga dolaze treneri koji moraju biti adekvatno plaćeni, cijenjeni i zaštićeni. Ako se omogući ulaz investitorima uz neke olakšice ja sam uvjeren kako bi hrvatska košarka od toga puno profitirala.“

Na svojoj ste koži osjetili koliko je trenerski posao težak, no u Hrvatskoj je uz to i nesiguran?

„Danas se mladi ljudi ne odlučuju na taj posao jer je jednostavno nesiguran. Riskantno je pa tako nakon tzv. prisilne selekcije trenera – a mnogi odustaju  - imamo ljude koji svjesno ulaze u neki rizik. Dakle, umjesto da se selekcija radi tako da ostanu oni koji se žele baviti tim, koji imaju talenta, događa se suprotno. Sve što govorim su primarne stvari koje bi trebalo promijeniti.“

Foto: Marin Sušić/HKS 

"Široki je jako dobro organiziran klub, a sve je započeo pokojni Josip Kožul"

Nakon Dubrave skrasili ste se u Širokom, nedaleko vašeg rodnom Tomislavgrada?

„U Širokom sam malo više od mjesec dana i lijep je osjećaj vratiti se kući u rodni kraj. Do Tomislavgrada imam 40-ak minuta vožnje autom, tako da stvarno mogu u svakom slobodnom trenutku otići kući. Moram reći kako su me ljudi jako dobro prihvatili, a imamo i odlične uvjete za rad. Praktički imamo dvoranu na raspolaganju od 0 do 24 što je velika prednost. Široki je jako dobro organiziran klub vođen jednim entuzijazmom ljudi, a sve je započeo pokojni Josip Kožul. Klub dobro funkcionira i ljudi koji su nastavili nakon Kožula to odlično vode.“

Koje su uopće ambicije kluba?

„Ambicije kluba su, a tako je bilo i prije mog dolaska, da se napadne plasman u ABA ligu. No, sad nam je fokus prvenstvo BiH i brusimo forumu za Ligu 6 koja uskoro kreće te dogurati što je dalje moguće. Pred mene nije postavljen određeni cilj ili ultimatum, ali cilj je da budemo u top formi nakon Uskrsa na čemu radimo.“

Rat ga je usmjerio prema Zagrebu 

Dotakli ste se rodnog Tomislavgrada, no zapravo ste odrasli u Zagrebu?

„Zbog ratnog stanja kao klinac od četiri godine došao sam u Zagreb gdje je majka - uz veliku pomoć bake, strica i strine - podizala mene i sestru. U Zagrebu sam išao u osnovnu školu i prije košarke moja velika ljubav bio je tenis. Trenirao sam kao klinac tenis 4, 5 godina i onda sam paralelno počeo, kad sam imao nekih 13, 14 godina trenirati košarku. Eto, sve se dogodilo slučajno. I tijekom tih godina imao sam sreću da su me vodili treneri koji su mi usadili osnove i gledao sam ih kao velike autoritete. Već kao klincu trenerski posao bio mi je izuzetno zanimljiv.“

Foto: Milan Balaban/GKK Šibenka

Od Vučića preko Amerike do Širokog 

Nekoliko riječi o vašoj igračkoj karijeri?

„Kao klinac sam počeo trenirati u Školi košarke Vučići, nakon toga sam trenirao u KK Gornje Vrapče, nakon toga sam igrao za KK Dubrava, zatim KK Cibona da bi juniorski staž odradio u KK Zagreb kod trenera Andreja Tesle. Nakon toga odlazim u Ameriku na studij gdje sam i igrao košarku, ali sam se zadržao samo jednu godinu. No, to je bila izvrsna životna škola zbog jezika, obrazovanja te na kraju krajeva, zbog košarke. Kad sam se vratio iz SAD-a, na poziv Mateja Mamića, igrao sam u drugoj momčadi Cedevite, u Mladosti. U tom klubu trener mi je bio pokojni Srećko Medvedec i to je bilo predivno vrijeme jer sam imao priliku igrati s nadarenom generacijom u kojoj su bili Junaković, Rogić, Mustapić, Buva, Bundović, Kraljević i drugi. Igrao sam s njima u upijao znanje od Medvedeca… Nakon toga vraćam se u KK Zagreb kod Tesle gdje sam sve više sudjelovao u treninzima i upijao sam znanje od njega po raznim turnirima i slijedi prijelaz u Cedevitu u omladinski pogon. Prvu pravu priliku kao glavni trener dobio sam u HAKK Mladost. Tad sam se maksimalno zaljubio u ovaj posao i osjećao sam se kao da sam dobio u ruke Real Madrid. Uživao sam u svakom treningu, svakoj utakmici, svakom razgovoru s igračima, s roditeljima i tako je krenula ta neka moja priča.“

Spomenuli ste svoje mentore Andriju Teslu i Srećka Medvedeca, koliko su oni utjecali na vas kao trenera?

„Tijekom stasanja radio sam s mnogim poznatim trenerima, a od kojih su mi posebno ostali u sjećanju Marin Sedlar, Edin Hadžić, Damira Kršić, Ino Tompak te naravno Mladen Miki Starčević na čije sam inzistiranje došao u Dubravu. S njim sam surađivao ranije u omladinskom pogonu Cedevite gdje sam bio punih pet godina. No, od svih njih Andrej Tesla je bio taj neki okidač i moj prvi mentor. No, svi svaki od njih na svoj način mi je dao nešto iz te ljudske i košarkaške strane. Spomenuo bih kako sam radio još u KK Bosco gdje sam radio s juniorima te uz to bio pomoćni trener u seniorskoj ekipi Matiji Brkljačiću. Nakon toga sam kratko surađivao s Ivicom Burićem te ubrzo nakon toga prelazim u Cibonu gdje sam prvo radio u omladinskom pogonu. Na inicijativu Ivana Velića, priključen sam u seniorsku momčad kao pomoćnik gdje pravu suradnju nakon razgovora sa sportskim direktorom Marinom Rozićem, igrom slučaja, započinjem s trenerom Vladom Jovanovićem. Nakon toga sam u seniorskoj momčadi Cibone bio pomoćnik Gašperu Okornu te mi je posebno drago što sam bio u stožeru U20 hrvatske reprezentacije kod Ivana Tomasa kojeg smatram stvarno jako dobrim trenerom.“

Foto: KK Dubarava

Olakšice za investitore, infrastruktura, redovite plaće za trenere 

Hrvatska košarka nikad nije bila u težoj situaciji; seniora nema na Eurobasketu, a sve tri mlade selekcije su u B divizji?

„Puno je toga rečeno na tu temu i uvjeren sam da imamo svi puno prostora za napredak. No, dok se ne omogući tvrtkama da ulože novac s olakšicama neće biti niti nove infrastrukture niti redovite plaće za trenere. Dakle, bez ulaganja i kontinuiteta nema rezultata! Kad se sve to posloži onda treba napraviti sustav koji savršeno funkcionira. Meni je posebno žao što Trenerska udruga praktički ne postoji i to je problem nas trenera. Apeliram na starije kolege, naše iskusne trenere koji bi trebali biti pokretači toga. Oni mogu svojim imenom, iskustvom, znanjem jako puno pomoći nama mladima. To je i njihova odgovornost. Ponavljam, bez pravih trenera ne možemo napraviti igrače isto kao što se ne mogu napraviti znanstvenici bez profesora na sveučilištu.“