Zar je već toliko godina prošlo?

Ako vam je osjećaj vlastite vremešnosti sve jači, preskočite uvod ovog teksta. Ne želimo vas deprimirati ili na bilo koji način uzrujati, pa samo zažmirite dok skrolate preko ovih nekoliko redaka. Ako se vratimo 21 godinu unatrag, u 11. lipnja 1997., doći ćemo do sljedećih podataka:

• u nadolazećem tjednu će na vrh Billboardove top-liste zasjesti legendarna posveta prerano preminulom repreu poznatom pod nadimkom Notorius B. I. G., koju su mu otpjevali njegovi najmiliji: prijatelj Sean Puff Daddy Combs i udovica Faith Evans – „I`ll be missing you“, pjesmu sastavljenu od sampleova megahita grupe Police „Every breath you take“ i teksta posvete pokojniku
• djeca iz tog vremena, ona sretnija, su dobila najsuvremeniju igračku na svijetu – legendarnog Tamagochija
• na vrhu box office ljestvica je bilo remek-djelo Simona Westa „Con Air“ s glumačkom megapostavom – Nicolas Cage, John Malkovich, John Cusack, Steve Buscemi, a bilo je tu i likova poput Dannya Treja, Davea Chappellea, Vinga Rhamesa i sličnih; topla preporuka za one koji nisu gledali
• stanovnici Hong Konga su bančili već dva dana povodom oslobođenja od britanske čizme
• najvjerojatnije se u tom razdoblju nije trijeznio ni Roberto Carlos, koji je osam dana ranije postigao jedan od najspektakularnijih golova iz slobodnog udarca svih vremena
• mladić po imenu Kobe Bryant je po završetku svoje rookie sezone u ovo vrijeme krvavo trenirao da postane što bolji igrač, po uzoru na svog idola – junaka ovog teksta
• Iva Majoli se netom vratila iz Pariza s peharom za pobjednicu Roland Garrosa

Mogli bismo još nabrajati, ali ne želimo izgubiti i vas koji ste zainteresirani u ostatak ovog teksta. Teksta o jednoj od onih all-time izvedbi jednog košarkaša koja će, godinama kasnije, biti sve cjenjenija. Teksta o legendarnoj – The Flu Game, za jezične ćudorednike Utakmica pod temperaturom*.

*primamo prijedloge za službeni hrvatski prijevod, zauzvrat ćemo vas nominirati za nagradu Dr. Ivana Šretera

NBA finale se već dobrano zahuktalo, nakon dvije uvodne pobjede Chicaga na domaćem terenu (uz neizostavni povijesni pobjednički koš našeg junaka u prvoj utakmici), Utah Jazz je prve dvije utakmice na domaćem terenu pobijedio na dijametralno suprotne načine – treću je odlučila napadačka inspiracija, a četvrtu obrana krvavih koljena. U takvom raspoloženju, ušlo se u petu utakmicu finala. Salt Lake City je tih dana nekako preživljavao između dviju utakmica, sve je bilo posvećeno jedinoj profesionalnoj sportskoj momčadi u državi (nogometaši će ući u MLS tek 2005). Karl Malone je, kao netom izabrani MVP regularne sezone, s maksimalnim samopouzdanjem ušao u seriju, a John Stockton je igrao možda i najbolje postsezonske utakmice u karijeri.

S druge strane, Chicago Bullsi su imali mnogo razloga za optimizam, premda nisu uspjeli oboriti vlastiti rekord po broju pobjeda u regularnoj sezoni, kojeg su postavili sezonu ranije, ipak su ostvarili megaimpresivnih 69 pobjeda. Vjerujemo da je Dennis Rodman jako navijao za ovu brojku, s obzirom da su Bullsi izgubili dvije finalne utakmice regularne sezone. Naš Toni Kukoč je statistički imao vrlo sličnu sezonu prethodnoj, u kojoj je osvojio nagradu za najboljeg šestog igrača lige, ali je zbog ozljede morao propustiti čak 25 utakmica. Scottie Pippen je igrao jednu od najboljih sezona u karijeri, bivajući izabran u drugu petorku lige, kao i prvu obrambenu.

A Michael Jordan... je bio sve. Lice franšize, ma ne franšize, već lige. Zapravo, kad bolje razmislim, košarke kao sporta.*

*za detaljne statistike iskoristite novotariju nazvanu google

Jordan je u petu utakmicu finala ušao nešto drugačijeg govora tijela no inače. Izašao je na teren izmožden, umoran, bez onog ubilačkog pogleda tako karakterističnog za njega. Na svakom time-outu je tražio načine kako da se rashladi ledom, oporavi, smogne snage za nastavak. Jalen Rose će u jednoj od svojih emisija desetljećima kasnije postaviti teoriju o tome da je Jordan zapravo bio mamuran, a ne bolestan u toj utakmici. Postojale su i teorije da ga je netko od navijača Jazzera pokušao onesposobiti nekakvim sredstvima otopljenim u piću i/li hrani. Teško da ćemo ikada doznati istinu, pa ovisno o preferencama, možemo i ne moramo vjerovati u neki scenarij. 

U početku su Jazzeri uništavali Bullse. Jordan, kao i njegovi suigrači, su upali u žrvanj domaće momčadi i publike. No, kako je utakmica odmicala, tako se dizao i najbolji košarkaš na svijetu. Već do poluvremena su Bullsi vratili utakmicu u egal, a u nastavku je Jordan bio još umorniji, ali i gladniji pobjede. Teške i prosječnom čovjeku nesavladive prepreke njemu su predstavljale izazov, priliku da dokaže da je najbolji. I jednom kada ih je prvi put savladao, više nikad nije gledao nikome u leđa. Nakon što su u posljednjim sekundama utakmice u neizvjesnoj završnici Bullsi izvojevali važnu pobjedu, Pippen je primio Jordana pod ruku i odveo ga s parketa. Tu fotografiju možete vidjeti u vrhu ovog teksta.

Bilo je u povijesti velikih igrača, velikih utakmica. Kako zaboraviti Willisa Reeda i njegovo utrčavanje u prepuni Madison Square Garden? Ili junačku predstavu golobradog Magica Johnsona, koji je u odlučujućoj utakmici finala 1980. godine kao rookie odmijenio velikog Kareema Abdul-Jabbara na centarskoj poziciji i odigrao jednu od najimpresivnijih utakmica u povijesti NBA finala? Isiaha Thomasa koji je s jednom nogom uspio pobijediti Magicove Lakerse u šestoj utakmici finala 1988.? Ipak, teško se oteti dojmu da je ova utakmica ipak za koplje iznad navedenih. Reed je postigao početna dva koša na utakmici i zapalio publiku i svoje suigrače, ali i sjeo na klupu. Magic je pored sebe imao nevjerojatnog Jamaala Wilkesa, koji je odigrao utakmicu karijere - čovjek je postigao 37 poena, od čega 25 u drugom poluvremenu. Thomas je vodio Pistonse do pobjede u toj utakmici, ali ne i u seriji.

Ipak, ova utakmica je nešto drugo. Ova utakmica je, ako ne najljepši, onda jedan od bitnijih kamenčića u kruni njegove karijere, jedan od ultimativnih dokaza veličine Air Jordana. Veličine koja ni danas ne blijedi, dapače.