Bila su to vremena kada se ništa nije moglo ispriječiti između vrhunskog sportaša i nastupa za reprezentaciju.

Na današnji dan 2001. godine Goran Ivanišević je osvojio Wimbledon. U zrelim igračkim godinama, bilo mu je 30, Goran se od pozivnice organizatora probio do najvećeg uspjeha karijere.

Deset godina ranije kao dvadesetogodišnjak Ivanišević je na istom turniru skrenuo pažnju međunarodne teniske javnosti na rat u Hrvatskoj kada je oštro osudio agresiju i tražio pomoć međunarodne zajednice.

Na Olimpijskim igrama u Barceloni 1992. godine Hrvatska je po prvi puta samostalno nastupila, a Ivanišević je tom prilikom osvojio dvije medalje za svoju domovinu, što je u času nakon osamostaljenja bio ogroman motiv i poticaj.

Tog 9. srpnja 2001. kada je u netipično uzavreloj atmosferi u finalu nadigrao Patricka Raftera Goran se pred milijunskim auditorijem sjetio svog velikog prijatelja, jednog od najvećih igrača kojeg je Europa ikada dala, košarkaškog Mozarta - Dražena Petrovića.

Bila su to vremena kada se ništa nije moglo ispriječiti između vrhunskog sportaša i nastupa za reprezentaciju, vremena u kojima su sportske vijesti imale više emocije, nego informacija o zaradama, vremena u kojima su zahvaljujući sportašima poput Gorana i Dražena ljudi živjeli sport.