Dok je danas jedan LeBron James bio superzvijezda od tinejdžerske dobi, Russell je imao mnogo, mnogo teži put, uključujući uvrede kojima je bio izložen posebice u gradovima američkog Juga

Na današnji dan prije točno 85 godina u gradiću Monroe u Louisiani rođen je najveći pobjednik u povijesti američkog profesionalnog sporta, William Felton Russell, poznatiji kao Bill.

Kako vrijeme nosi svoje i sve je manje ljudi koji su imali privilegiju uživo gledati Billa Russella, tako se i njegovo ime nezasluženo sve češće izostavlja u diskusijama o najvećem košarkašu u povijesti. Nezasluženo, jer riječ je o istinskoj legendi. Prvom igraču koji je svoje brojke u potpunosti podredio kolektivu.

„Na kraju utakmice nije bitno koliko si zabio koševa ili koliko si imao skokova. Jedine bitne brojke su one konačnog rezultatata – da li si pobijedio ili izgubio“ – govorio je veliki Bill.

Kao i mnogi tamnoputi sportaši imao je teško djetinjstvo. Rođen je na američkom jugu u kojem je rasizam izvirao iz svih pora društva. Kad je njegov otac kasnije obitelj preselio u Kaliforniju dotakli su dno i mladi je Bill živio u raznim državnim stanovima. Majka mu je umrla kad je imao 12 godina i u sportu je pronašao utjehu. Bio je vrhunski atletičar i natjecao se u skoku u vis i utrkama na 400 metara. Volio je i košarku, iako u početku nije bio posebno dobar. No nevjerojatni instinkti, fizičke predispozicije i želja za pobjedom bili su dovoljni da ga jedan skaut primijeti i ponudi stipendiju za Univerzitet San Francisco. Bill je znao da mu je to jedina šansa da pobjegne iz bijede i siromaštva, i objeručke je prihvatio tu priliku. Na SFU je i postao jedan od najboljih sveučilišnih igrača u povijesti.

Osvojio je dva uzastopna naslova NCAA prvaka, a u jednom trenutku njegova momčad je imala 55 uzastopnih pobjeda. Za vrijeme njegove sveučilišne karijere dogodila se i jedna stvar koja ga je oblikovala kao igrača koji ne mari za individualne nagrade.

„U to doba nije bilo prihvatljivo da crni igrač bude najbolji u nečemu. Odigrao sam jednu od najboljih sezona ikada. Dobili smo 28 od 29 utakmica i postali smo prvaci. Bio sam MVP NCAA Final Foura. Imao sam preko 20 koševa i 20 skokova u prosjeku te bio daleko najbolji bloker u zemlji. No za Igrača godine su izabrali jednog bijelog centra. Da sam prihvatio njihov sud, i dan danas bi bio ogorčen starac. Stoga sam odlučio uvijek staviti momčad na prvo mjesto i ne brinuti o individualnim nagradama. Nagradu ti netko može uzeti, no pobjedu ne“ – riječi su Billa Russella.

Nakon dvije NCAA naslova u briljantnom manevru genijalni Red Auerbach je doveo Russella u Boston Celticse poslavši u St. Louis Hawkse Eda Macauleya i Cliffa Hagana. Prije debija za Zelene Russella je čekala Olimpijada 1956. u Melbournu. Tu je bio najbolji igrač, strijelac i skakač reprezentacije SAD-a koja je lakoćom uzela zlato. Razbijali su protivnike sa prosječnih 53,5 koševa razlike, što znači da su bili uvjerljiviji i od Barcelonskog Dream Teama. Kad se priključio Celticsima postalo je jasno da je NBA dobila igrača kakvog još nije imala.

„Bill Russell je donio novi zvuk u košarku. Zvuk njegovih koraka. Nakon što je par puta blokirao igrača, taj igrač bi već čuo zvuk Russellovih korako i kad njega nije bilo tu“ – riječi su ponajboljeg trenera u povijesti Reda Auerbacha.

Već u svojoj rookie sezoni Russell je osvojio NBA naslov. U velikom finalu protiv Hawksa u sedmoj utakmici igrala su se dva produžetka. Celticsi su pobijedili 125-123, a Russell je imao 19 koševa i 32 skoka. Iduće godine Celticsi su bili veliki favoriti za obranu titule, no u finalu Russell izokreće gležanj i Hawksi stižu do naslova. Nakon toga slijedi velika dominacija Celticsa koji osvajaju 8 naslova u nizu, nešto što nitko ni prije ni kasnije nije napravio. Russell u tom periodu osvaja pet MVP naslova. Njegove bitke protiv devet cm višeg i 25 kg težeg Wilta Chamberlaina postaju legendarne. Dok je Wilt obarao sve moguće rekorde, između ostalog i postigavši 100 koševa na utakmici, Bill se zadovoljio naslovima prvaka. Russell je 1964. nastupio i u Hrvatskoj o čemo smo pisali ovdje.

Nakon osmog naslova u nizu 1966. Red Auerbach odlazi u mirovinu i na mjesto glavnog trenera Celticsa postavlja Russella. Bill tako postaje prvi tamnoputi centar u povijesti američkog profesionalnog sporta. Trebalo mu je malo da se navikne na dvostruku ulogu igrača i trenera i 1967. Chamberlainovi Sixersi prekidaju njihovu vladavinu. No samo nakratko, jer u svoje posljednje dvije sezone Russell kao igrač/trener Celticsa osvaja svoj 10. i 11. NBA prsten. Posljednji mu je bio i najdraži jer je osvojen u Los Angelesu u 7. odlučujućoj utakmici finala protiv Lakersa i njihovog velikog trija Chamberlain/Jerry West/Elgin Baylor.

Dakle, od 1955. do 1969. Bill Russell je osvojio dva NCAA naslova, Olimpijsko zlato, devet NBA naslova kao igrač i dva NBA naslova kao trener/igrač. Igrao je 11 odlučujućih 5. Ili 7.

I sve to napravio u drugačije doba. Dok je danas jedan LeBron James bio superzvijezda od tinejdžerske dobi čije je srednješkolske utakmice prenosio ESPN, Russell je imao mnogo, mnogo teži put. Od nevjerojatnih uvreda kojima su on i ostali crni suigrači bili izloženi na gostovanjima, pogotovo u gradovima američkog Juga. Dok LeBron od prvih dana uživa u luksuzu privatnih aviona i najluksuznijih hotela Russell je na utakmice putovao vlakom i često nailazio na restorane koji su odbijali ugostiti crne igrače.

Foto: Harwood Houdini 

Imao je neugodnosti i u svom Bostonu kad mu je jednom skupina vandala provalila u kuću, demolirala ju i premazala izmetom. Zbog svega toga Bill Russell je bio jedan od najgorljivijih boraca za jednakost. Bio je prvi NBA igrač koji je posjetio Afriku. Bio je prijatelj Martina Luthera Kinga. Podržao je Muhammeda Alia kad je odbio ići u Vijetnam.

Nazivali su ga čak i militantnim. Bijelci su čak imali obzira nazivati ga rasistom. Bio je gnjevan čovjek. Volio je svoje suigrače, podjednako bijele i crne, no van momčadi bio je hladan i zatvoren. Nije htio potpisivati autograme. Kad su Celticsi htjeli umiroviti njegov broj 6, pristao je uz uvjet da svečanost bude zatvorena, bez gledatelja. Nije došao na svoje primanje u Hall of Fame. Godinama kasnije izašao je dokument u kojem ga FBI opisuje kao „arogantnu crnčugu koja odbija davati autograme bijeloj djeci“. Pod stare dane je malo omekšao. Pomirio se s navijačima Celticsa i uvijek je rado viđen gost. Za sve zasluge grad Boston ga je nagradio velikom statuom pred TD Gardenom. Prije 10 godina i NBA je pehar za MVP-a finalne serije nazvala njegovim imenom. Za sve zasluge u borbi za ljudska prava tadašnji predsjednik SAD-a Barrack Obama odlikovao ga je najvećim ordenom „Medal of Freedom“. Iako je malo smekšao stavove, još uvijek je gorljiv protivnik rasizma i stao je u obranu Colina Kapernicka. I sa navršenih 85 godina aktivan je na Twitteru.

„Postoje dvije vrste superzvijezda. Jedni prikazuju sebe u najboljem svjetlu nauštb svojih suigrača. Drugi uvijek stavljaju momčad na prvo mjesto i čine svoje suigrače boljima nego što to realno jesu. Bill Russell je ova druga vrsta superzvijezde“ – izjavio je Russellov suigrač i kasnije veliki trener Don Nelson.