Nema još ni 17 godina

Hrvatska košarka dobila je novo veliko ime. Olivia Vukoša, 195 cm visoka košarkašica iz New Yorka, kći Damira Vukoše koji je podrijetlom iz zadarskog mjesta Crno i Jenny, koja je podrijetlom iz Primoštena, oduševila je svojim igrama na EuroBasketu U20 iako još nema niti 17 godina. S prosjekom od 15,6 koševa i 9,1 skokom pokazala je dominaciju kakva se rijetko viđa.

Kao daleko najmlađa u ekipi, Olivia Vukoša, bila je tri godine mlađa od većine suigračica i protivnica, no igrala je sjajno i pokazala da pred sobom ima blistavu budućnost.

U hrvatskom dresu već je ispisala prvu veliku priču – brončanu medalju i povratak reprezentacije u A diviziju, a o tome je između ostalog pričals za Basketball.hr.

Olivia, odlučili ste igrati za Hrvatsku iako je bilo realno da igrate i za reprezentaciju SAD-a. Što je presudilo u vašoj odluci?

Presudan je bio osjećaj da mogu predstavljati cijelu svoju obitelj koja je tu bila prije mene. Mislim na svoje bake i djedove, svog tatu, svoju mamu – svi su oni jako ponosni odakle potječemo i to sam najviše osjetila kroz igranje za hrvatsku reprezentaciju. Zato je najveći razlog bio upravo to – da predstavljam svoju obitelj.

Kakav je osjećaj nositi hrvatski dres?

Predivan osjećaj. Uvijek je čast nositi bilo koji dres, ali ovaj ima posebno značenje. Jako je razveselio moje roditelje, jer Hrvatska nije velika zemlja. A biti jedna od onih koji je predstavljaju pred tisućama ljudi posebno je dirnulo mog tatu. Mislim da je on jako cijenio moju odluku da igram za Hrvatsku, a ne za SAD, jer je znao da to nije samo košarka – to znači predstavljati i mnogo drugih ljudi.

Na Europskom prvenstvu U20 igrali ste odlično iako ste tri godine mlađi. Jeste li očekivali ovako dobre igre? U posljednjoj utakmici protiv Bugarske ostvarili ste učinak od 35 koševa i 22 skoka?

Iskreno, nisam znala što mogu očekivati. Znam da je FIBA uvijek potpuno drukčija u odnosu na igru u Americi, ali nisam znala koliko ću igrati niti kako me žele koristiti. Na kraju smo osvojile brončanu medalju i rekla bih da sam puno pridonijela tome. Sretna sam da smo uspjele pobijediti i da smo to napravile za Hrvatsku.

Cilj je ispunjen. Osvojile ste 3. mjesto i vraćate se u A diviziju. Bilo je i suza radosnica, sve ste bile sretne… Što vam je prvo nakon pobjede rekla izbornica Danica Talajić koja je najviše vjerovala baš u vas?

Prvo što mi je rekla bilo je „hvala“. A onda i „uspjele smo“. To mi je puno značilo. Ne mogu dovoljno zahvaliti cijeloj ekipi što su me primile samo deset dana prije Europskog prvenstva, radile sa mnom i pazile da sve shvatim, kako bih im mogla pomoći da osvojimo tu brončanu medalju.

Koji su vam planovi kad je košarka u pitanju. Pohađate srednju skolu u New Yorku Christ the King. Jeste li već odlučili za koje sveučilište ćete igrati?

Najvažnije mi je da škola u kojoj ću igrati ima osjećaj obitelji. Oduvijek sam to tražila – i u američkim „travel“ ekipama i u igranju u Europi. Želim trenere i suigračice koji će me prihvatiti kao svoju, da se osjećam kao kod kuće i da ne moram uvijek zvati roditelje ako mi nešto treba. Još nisam odlučila koja će sveučilište biti najbolji izbor za mene, ali krajem kolovoza krećem u posjete i nadam se da ću do studenog ili prosinca donijeti odluku.

Je li vam konačni cilj igrati u WNBA ligi. a naravno i u Europi – u Euroligi za neki vrhunski klub?

Moj krajnji cilj je igrati u WNBA ligi, nadam se za New York Liberty. O Euroligi ne znam puno, osim onoga što su mi govorile suigračice, ali ne bih imala ništa protiv igrati i tamo. Znam da je europska košarka drukčija i da bi to za mene bio izazov, ali voljela bih to iskušati.

Koje WNBA igračice volite gledati? Imate li možda i neke omiljene igrače u NBA? Možete li malo opširnije o njima?

Od WNBA igračica volim gledati Breannu Stewart, Emily Engstler, Cameron Brink i Aisha Wilson – ponajviše zbog njihove visine, načina na koji je koriste, ali i zbog svestranosti. Mogu šutirati, probiti, igrati leđima pod košem… i pokušavam svoj stil igre graditi prema njima.

NBA igrače zasad ne pratim toliko detaljno kao WNBA igračice, ali najviše me inspirira njihov atleticizam i način na koji dominiraju igrom.

Hrvatska ima puno talenta – Lena Bilić, Lea Vukić i Olivia Vukoša naravno. Je li vam cilj zaigrati na Olimpijskim igrama za Hrvatsku ili ipak više maštate o naslovu WNBA prvaka?

Apsolutno. Moj cilj je nastupiti na Olimpijskim igrama i donijeti medalju Hrvatskoj! To iskustvo bilo bi posebno jer, kao što sam već rekla, velika je čast igrati za ovako malu zemlju i pokazati svijetu da Hrvatska zaslužuje pažnju. Mislim da je to čak i važnije od osvajanja WNBA naslova – jer WNBA se igra svake godine, a Olimpijske igre su svake četiri i za plasman treba puno rada, truda i treninga. Zato vjerujem da bi osvajanje olimpijske medalje za Hrvatsku bilo nešto najveće.