In memoriam Stipe Vrcan

Polako odlaze velikani našeg doba. Nekom čudnom brzinom se prazni knjiga gdje su zapisana imena istinskih sinjskih zaslužnika, što za života postadoše legende. S ovozemnog života otišao je najveći koji je ikada sjedio na jednoj klupi, onoj trenerskoj Alkara. Svoju životnu utakmicu izgubio je nenadmašni Stipe Vrcan.

Bolest je bila jača od volje za još pokojim trenutkom života. Nije Stipe uspio niti svojom poznatom tehničkom promijeniti tijek suđenja koje bi život značio. Onaj svevišnji odsvirao je kraj, uzalud je Stipe tražio još jedan time out, a započela je 83. godina njegova života, piše sinjski portal Ferata.hr koji se dirljivim riječima oprostio od Vrcana. 

Teško je pisati o čovjeku koji je bio ne samo sportaš, košarkaš, trener, bio je simbol svoga Sinja i Cetinskog kraja. Podavno su njegovi pristigli podno Kamička, tamo iz rubnog triljskog kraja, iz Ugljana. Smjestili se malo podalje od vrha Alkarskog trkališta, u prostor koji vremenom postade njihov obor. Nije kao otac Filip bio voljan voziti druge poznatim busom, njegovi su životni pogledi bili drugačijeg kova.

Stipe Vrcan rođen je 9. siječnja 1940. u Sinju. Manji dio igračke karijere proveo je u zagrebačkoj Lokomotivi, a ostalo sve je zapisano u dresu najdražega kluba Alkara, gdje je igračku karijeru završio u 36. godini. Godinama nakon toga bio je trener Alkara, a  najveći uspjeh bilježi u sezoni 1983/84 kada Alkara uvodi u finale košarkaškog kupa tadašnje Jugoslavije. Na putu do tog najvećeg uspjeha u svojoj povijesti Alkar je pod vodstvom Stipe Vrcana pobijedio: dubrovačkog Juga, zadarskog Borika, Šibenku, Trepča iz Kosovske Mitrovice nije ni kročila na parket sinjske dvorane. Pao je veliki Borac iz Čačka i Zadar sa Skročeom, Petranovićem, Matulovićem i ostalima. U finalnoj utakmici koja je odigrana u Metkoviću, Sinjani su izgubili od sarajevske Bosne. Tog 20. ožujka 1984. godine Sinj se preselio u Metković, bio je uz svoje vitezove. Bodrilo je oko tri tisuće sinjskih navijača najveću momčad Alkara u njegovoj povijesti. Na klupi on, najveći što se trenerom piše, Stipe Vrcan. Njegova desna ruka Petar Perajica, tehniko Goran Caktaš, a upravu vodi predsjednik Mirko Vojković. Taj sastav svatko zna, znalo se za Kemba i njegovog mlađeg brata Zvonka. Bili su tu još Dario Čugura, Damir Župić, Ivica Pleština, Joško Boban, Ante Boban, Ivo Čović, Boris Poljak (kapetan), Bare Vujina, Ivica Župić, Davor Vučković. U susretima do finala igrali su još Milorad Dimitrijevski, Ivica Ljubičić i Damir Čugura.

Uz trube, zastave, transparente koji su se vijorili u tom vremenu u sinjskoj i drugim dvoranama bio je i onaj nadaleko poznati: “Samo hrabro Vrcanovi momci, za Evropu naći će se novci!’. Uistinu, bili su hrabri i ponosni i malo je falilo da Kup ne dođe u alkarski i Gospin grad. On na klupi Alkara nije bio samo trener, motivator, bio je sve. Poštivali ga protivnici, suci, delegati, ali i mjeritelji vremena. Slušali ga navijači, ali i organi reda kada bi svoje navijače iz hapsana izvlačio vanka. O njemu su pisane stranice i stranice novinskih zapisa, svi su znali za korpulentnog Stipu na klupi zavrnutih nogavica kako pomno prati što se u igri zbiva. Kada bi zagrmio s klupe, to je bio znak nešto se sprema. Često bi pala već opisana tehnička, ali značila je ona puno toga. Nakon toga podosta bi se okrenulo na Alkarevu stranu. I poslije tih godina čuvenih kup susreta, bio je uvijek uz svog Alkara, još kao trener, direktor. Ona stara dvorana, tamo iza zapadnog koša, njegovo je bilo mjesto. Koliko je bio cijenjen i poštivan dovoljno je bilo vidjeti kako bi često djelitelji sudačke pravde prvo pozdravili sinjsku legendu pa onda zagrijavanje, a nerijetko bi to radili treneri te igrači suparničkih momčadi. Bila je čast doći do Stipe Vrcana i pozdraviti ga. Za sve ono što je dao sinjskoj i hrvatskoj košarci dobio je, zajedno s velikanom svjetske košarke Mirkom Novoselom, nagradu Košarkaškog saveza Hrvatske za pedeset godina bavljenja košarkom. Njegov rodni grad odužio se svom velikanu nagradom Grada Sinja za životno djelo. Puno je toga obilježilo njegov život, od one radne ferate i željeznice čiji su mu pečati stajali u radnoj knjižici. Zanimljiva je ta loza Vrcana, puna košarke. Uz Stipu, košarku je igrao i njegov korpulentni brat Miko. Doduše, Miko je Alkarov dres nosio kratko, postao je pjevač i to ni više ni manje nego – operni. U ovom oproštaju od sinjske legende treba se sjetiti i njegovih sinova Filipa i Ivana. Ostavili su podosta traga u svom Alkaru, a Iko je basketao malo i pod tornjem u Ciboninu dresu.

Ostala je praznina, jer i ona trasa od njegovog obora, ispod Alkarskih dvora priko Peškarije do Pijace više nema jednog posebnog prolaznika. Uvijek spreman za šalu, pokoju zanimljivu štoriju znao bi ispričati Stipe, ali uvijek se vrati, kako bilo da bilo, na vrijeme u 83. i 84. godinu, onu Alkarevu. Bio je dio sinjske svakodnevice, rijetka su bila kulturna, sportska, društvena, vjerska događanja na kojima se ne bi pojavio legendarni trener.

Otišao je s ovoživotne trenerske klupe Stipe u one rajske dvorane, a tamo ga čeka njegov najdraži igrač, njegov kapetan Kembo. Zajedno će slagati taktiku za neku drugu utakmicu. Tamo Stipu čeka već i njegov suigrač Dugi.

Zabrecat će sinjska zvona i otpratiti u rajska prostranstva velikog trenera, velikog čovjeka koji je, sinjski kazano, uistinu bio ‘čovik ipo’. Zbogom šjor Stipe, legendo. Tvoji najmiliji, tvoj Alkar, prijatelji, igrači, suradnici na klupi, navijači, ponosni su na tebe. Neka ti je laka hrvatska zemlja. Počivaj u miru Božjem. Obitelji iskrena sućut.