Kolumne
Pet desetljeća radosti loptanja...

Pet desetljeća radosti loptanja...

Autor: Slavko Cvitković Photo: Privatna arhiva Slavko Cvitković

Bravo Dugorešani

Kada sam se neki dan pohvalio prijatelju da ću uskoro obilježiti točno 50 godina od objavljivanja svog prvog novinarskog uratka on je to prokomentirao: „Za još 10 godina ta naša košarka bit će tek sport rekreativaca...“ No, je li inače uvaženi kolega tek pobornik crnog humora ili zloguki prorok, pričat će onaj koji doživi tu blisku obljetnicu. Ipak, moj prvi članak kao 17-godišnjeg gimnazijalca objavljen u Karlovačkom tjedniku 8.2.1968. nije se odnosio na loptanje pod obručima već „Bravo Dugorešani“ govori o uspjehu mladih stolnotenisača među kojima je bio čuveni, a sada već pokojni Antun „Tova“ Stipančić. Istina odmah sam u tim novinama počeo izvještavati i o košarkaškom prvoligašu Željezničaru. Čisti sukob interesa da pišem o klubu za kojeg i igram nisam mogao iskoristiti jer me trener kao golobradog klinca uvodio samo da bi faulirao Plećaša, Giergiu ili Daneua...I puno jači igrači mogli su im staviti soli na rep!

Na kavi s vlasnicom ovog portala gospođom Zdenkom Zrilić pala je ideja da povodom pet desetljeća novinarstva moja malenkost napiše mali podsjetnik... Bilo je teško u redakciji u kojoj su košarku prenosili pokojni Mladen Delić, Boris Mutić i Vladimir Anzulović doći „na štih“. Kao i sve u toj redakciji što ju je vodila Milka Babović išlo je studiozno i postupno.


Iz tih najdavnijih dana sjećam se prijenosa iz Skoplja u kome je na kraju bilo sporno je li se dogodio prekršaj Georgijevskog (Rabotnički) na Kićanoviću (Partizan).Suci su dosudili da nije i mi smo se u prijenosu oprostili uz pobjedu Rabotničkog. Kasnije, odnosno nakon 10 minuta, logistika Partizana ishodila je prekršaj pa je Kićanović pogodio slobodna bacanja. Telefonom sam hitno javio u Zagreb, a kolega Anzulović je u Dnevniku sarkastično rekao: Dragi gledaoci – vi mislite da je pobijedio Rabotnički – E pa nije! Trebalo je proći 15 godina do odlaska na veliko događanje. Naime uz Dream team, u redakciji trebalo se izboriti i u konkurenciji još četiri studija - Beograda, Sarajeva,Titograda i Novog Sada koji su također htjeli da njihovi reporteri budu ti koji će ići na lice mjesta. Bilo je to vrijeme velikih klupskih uspjeha, najprije Cibone pa Jugoplastike, kada sam određen za Europsko prvenstvo u Ateni 1987. Posebno mi je drago da je moj „izlazak na scenu“ vezan uz meni uvijek dragog Krešu Ćosića koji je vodio reprezentaciju. Iako je uveo u momčad mlade Kukoča i Rađu, Divca, Đorđevića bronca neke nije oduševila. No treba se podsjetiti da je to bilo najluđe prvenstvo ikada sa finalnim trijumfom Grka predvođenih Nikosom Galisom! Europska smotra u Zagrebu dvije godine kasnije bila je najuvjerljiviji trijumf jedne vrste i za mene je bila nastavak niza od 17 prvenstava Europe koji za sada završava sa prošlogodišnjim prvenstvom.

Pravi novinarski procvat doživljavam sa osamostaljenjem Hrvatske i nestankom „republičkog ključa“. Osim, naravno, OI u Sarajevu 1984, niz od ukupno 14 Olimpijskih igara počinje u za sve nas najdražoj Barceloni. Nadam se da nije neskromno reći da moraš biti zadovoljan kada neke misli ostaju i nakon 25 godina: „Srebro zlatnog sjaja“, „Spusti se Franjo“ ili „Radost loptanja pod obručima“...

Bio je to kao zaokruženi olimpijski ciklus jer je nakon Barcelone slijedila europska medalja u Munchenu, svjetska u Torontu te ponosno završna europska brončana kolajna 1995. u Ateni. I danas mi je srce puno kada se sjetim tog srebrnog pa potom brončanog doba.

Premda sam Cibonine i splitske uspjehe doživio kao mali od reporterske kamere, svejedno sam prikupio točno 20 završnih turnira Eurolige na licu mjesta. Kada smo već pri nabrajanju, ne zaboravimo da je među prvima u Europi NBA slika došla k nama, a kasnije je silan ushit bio svako malo skočiti do Chicaga i pratiti sjajnu seriju naslova prvaka u društvu sa Jordanom, Kukočem, Pippenom, Rodmanom ili pak karizmatskim Philom Jacksonom. Istina zamjerali su mi da mi vesta „miriši“ po duhanu, ali sam im uzvratio da oni puše nešto jače... Bilo je to za mene sjajnih pet desetljeća radosti loptanja pod obručima, privilegija koju mi je priuštio posao kojeg i danas radim.

P.S. Neće se dogoditi zloguka prognoza mog prijatelja s početka ove kolumne!