U šali sam rekla da sam podigla pehar na krivoj strani.

Ženska košarka je već dugo vremena na marginama interesa u Hrvatskoj. Neopravdano se malo piše o njoj, čak i na ovim stranicama. Uoči EuroBasketa to smo odlučili promijeniti. Za sugovornicu smo izabrali jednu od najzanimljivijih hrvatskih košarkašica. Iva Borović je ponajbolja šuterica u Hrvatskoj, višestruka državna prvakinja, kapetanica Medveščaka, nekadašnja reprezentativka, akademska građanka, pomoćna trenerica mlade reprezentacije koja se nakon dugo vremena vratila u elitni razred europske košarke, a uskoro će biti i – prva žena s doktoratom iz košarke. Zapanjujuće! Kako je sve počelo?

- Mislim da sam košarku zavoljela doma. Rukomet mi je bio pregrub, odbojka mi je bila dosadna, a u dvorištu sam imala mali koš na koji sam igrala s teniskom lopticom pa sam rekla tati da ću probati. Sve je počelo kod moje prve trenerice, sadašnje docentice na fakultetu Gordane Ivković. Cijela generacija 88/89 kojoj pripadam je i ostvarila najveći uspjeh u povijesti mlađih kategorija zadarske ženske košarke. U Zadru sam osvojila kadetski naslov, s time da sam se ja ozlijedila tri ili četiri dana prije početka prvenstva pa nisam mogla puno pomoći. Godinu dana nakon toga smo osvojile treće mjesto na juniorskom prvenstvu. Osvojila sam i A2 ligu čime smo ušli u elitni razred hrvatske košarke i odigrala svoju prvu seniorsku sezonu u A1 ligi prije nego sam otišla u Zagreb. U Zagrebu sam prvo igrala za Croatiju gdje sam provela jednu sezonu, zatim u Agramu, a od 2010. sam u Medveščaku – za početak će Iva Borović

Dotaknimo se osnovne ideje koja je stajala u pozadini intervjua. Zadranka. Žena. Doktorica košarke. Uz sve to i aktivna igračica. Jako rijetka i jako zanimljiva kombinacija.

- Željela sam povezati tri područja: aktivno igranje, jedan dio trenerskog aspekta i znanstveni dio kojega mogu implementirati u igračku i trenersku karijeru. Na košarku gledam iz sva tri kuta. Malo ljudi ima takvu šansu kakvu sam ja imala, pa sam ju odlučila iskoristiti – govori Iva Borović i nastavlja.

- Mislim da ću biti prva doktorica košarke. U pravilu se ljudi dotiču svog bazičnog sporta ili kondicijske pripreme u njemu, no do sada nisam upoznala nekoga tko je uzeo temu direktno iz košarke. Iz Zadra je jedino Goga doktorirala na temu vezanoj uz košarku, no ona se više bazirala na prehrambene navike sportašica. Na biologiju i nutricionizam. Tema mog doktorata bit će utjecaj umora na neke kinematičke parametre skok-šuta kod košarkašica. Temu sam odabrala iz razloga što sam šuter. To je polje u kojemu sam relativno dobra, možda i najbolja u Hrvatskoj, makar što se tiče šuta za tri poena. Željela sam saznati u kolikoj je mjeri umor razlog kada promašujem. Radi se o kinematici, kutnoj brzini ubrzanja. To su stvari koje su ljudima apstraktne, ali imaju značajnu ulogu u konačnoj preciznosti – otkriva uskoro doktorica Borović.

Koliko akademska karijera koja se bliži najvišim vrhuncima koji se u znanosti mogu dostići pomaže u aktivnom bavljenju košarke?

- Puno mi pomaže. Akademski dio me naučio dosta toga, pogotovo nakon što smo na fakultetu dobili određenu novu opremu. Prije bi ti trener znao reći: „niska ti je parabola šuta“, no to je bilo samo njegovo mišljenje. Sada to možemo potvrditi i empirijskim podacima. Upravo je to ono što me zainteresiralo i privuklo. Znanstvenost i objektivna slika određenih košarkaških elemenata. Dala sam primjer šuta koji je najveći problem u mlađim kategorijama jer većina djece uopće ne koristi noge nego šutira isključivo iz ruku i iz ramenog pojasa. U toj dobi nemaju dovoljno snage da bi pravilno izveli šut i u startu remete tehniku koju je kasnije teško ispravljati. To su sati i sati rada – analizira trenerica Borović.

Iva je i vanjska suradnica na predmetu košarka te uz aktivno bavljenje sportom prenosi svoje znanje budućim generacijama. Čime se još bavi na fakultetu osim predavanja?

- Prošle smo godine testirali 70-ak najperspektivnijih košarkašica i košarkaša iz svih mlađih selekcija. Radilo se o kadetkinjama i kadetima, te juniorkama i juniorima jer smatramo da su oni budućnost hrvatske košarke i da se nedostaci mogu ispravljati u toj dobi. Pogotovo za vrijeme kadetskog staža. Testiranja su trajala tri-četiri mjeseca. Radili smo čak i terenski. Oni koji se nalaze u Zagrebu ili blizu Zagreba dolazili su kod nas na Kineziološki fakultet, a kod ostalih se išlo na teren. To je jedna novost koja će svakako doprinijeti razvoju košarke. Zato je i potrebno da su nam treneri obrazovani, da imaju formalno obrazovanje. Jer, što će njemu tvoj izvještaj ako ga ne zna pročitati? Na takve stvari moramo obratiti pažnju. Ja tebi mogu napisati sve, ali ako ti ne znaš analizirati, konceptualizirati i primijeniti napisano – onda je to uzalud – u sridu pogađa zadarska košarkašica.

Foto: HKS

Aktivno se baviti s tri stvari mora biti naporno. Uz treninge i predavanja na fakultetu Iva pohađa i predavanja na doktorskom studiju. Raspored je krcat.

- Ponekad treniramo i dva puta dnevno. Zna biti dosta teško i naporno. Pogotovo kada uz predavanja na fakultetu imam i neko gostovanje. No, uvjerila sam se da uz dobro organizaciju možeš puno toga obaviti. Slobodno vrijeme mi je na minimumu, ali periodično uhvatim slobodan dan za sebe. Naporno jest, ali kada te nešto zanima, kada nešto voliš onda ti nije problem izdvojiti i više vremena za to – iskreno kazuje pomoćna trenerica U-20 reprezentacije koja se nedavno vratila u elitnu diviziju europske košarke.

Kako je uopće došlo do ideje da se nakon klupske sezone prihvatiš vođenja mlade vrste?

- Dobila sam poziv iz saveza s upitom želim li sudjelovati u radu reprezentacije. Termin mi je odgovarao, pa sam pristala. To mi je zaista bilo jedno novo iskustvo pošto je reprezentacija nešto najviše u čemu u Hrvatskoj možeš sudjelovati. Uz izbornicu Lindu Antić složili smo najbolje što smo imale u tom trenutku. Cilj nam je bio povratak u A diviziju, a ključ povratka je bila izvrsna atmosfera koju smo uspjele stvoriti u 20-25 dana priprema te za trajanje prvenstva. Dugo nisam bila u ekipi koja je bila toliko nesebična, u kojoj niti jedna cura nije željela biti zvijezda. Bilo nas je gotovo nemoguće skautirati. Krasila nas je izuzetna kohezija i energija. Krivo nam je zbog polufinalne utakmice protiv Njemačke jer smo mogle osvojiti prvo mjesto i zlatnu medalju, no cure su zaista pokazale karakter nakon poraza. Nisu klonule duhom, već su bile uvjerene da možemo pobijediti Bjelorusiju od koje smo izgubile u skupini. To su i pokazale na terenu i stvarno su se poigravale s njima – opisuje izraelsku avanturu pomoćna trenerica brončane reprezentacije.

Kao osoba koja ima trojaku funkciju u košarci Iva je upućena sa svim novitetima i promjenama.

- Sada je došlo do pomaka kadetskog i juniorskog godišta. Kadetkinje i kadeti su sada do 17 godina starosti, a juniorke i juniori do 19. Sve se pomaklo. I U15 i U13… To je super za populaciju ženske košarke jer su cure uglavnom odustajale nakon 18. godine jer više nisu znale što bi nakon završetka juniorskog staža – otkriva Iva.

Ipak, nije sve tako ružičasto.

- Međutim, ono što će po meni biti problem jest što FIBA nema takav sustav natjecanja. FIBA-i ostaju kadetkinje i kadeti do 16 godina, a juniorke i juniori do 18 godina. Problem će se javiti što će u klubovima, pošto je svugdje bitan rezultat, igrati većinom izlazno godište, a onda će doći reprezentacija u kojoj će morati igrati godinu dana mlađe igračice i igrači koji možda neće imati toliku minutažu u klubovima tijekom sezone. Tek ćemo sljedeće ljeto vidjeti rezultate toga, no to bi mogao biti problem – strahuje Iva Borović.

Uz to što je višestruka prvakinja Hrvatske, što predaje na fakultetu i trenira mladu reprezentaciju, Iva Borović je i nekadašnja reprezentativka Hrvatske. Na Europskom prvenstvu prije dvije godine bila je ponajbolja igračica naše reprezentacije u skupini, a nastupala je i u kvalifikacijama za EuroBasket koji se u lipnju održao u Češkoj. Hrvatska se nažalost nije uspjela plasirati na europsku smotru. Presudio je poraz u prvome kolu od Nizozemske kojega naše košarkašica nisu uspjele nadoknaditi u Francuskoj. No, porazu unatoč, utakmica će se pamtiti.

- Atmosferu koju sam doživjela u Clermont-Ferrandu ću sigurno pamtiti do kraja života. Nikada nisam doživjela takvo navijanje, 5000 ljudi u dvorani. Došle smo na utakmicu dva sata ranije, ljudi su čekali u redu za karte, a cijena karte je bile 30 eura. To je potpuno druga kultura navijanja. Gledaš prema tribinama, čini ti se da im nema kraja. Svi su sa zastavama, čitava dvorana pjeva Marseljezu. Fer i korektna publika. Zaista nešto što ćeš pamtiti i nositi sa sobom čitav život – sa smiješkom na licu se prisjeća hrvatska reprezentativka.

Foto: Privatna arhiva Iva Borović

Sljedeće teme ipak brišu osmjeh s lica. Nitko ne očekuje da će dvorane u Hrvatskoj biti popunjene, pa to ne mogu napraviti niti Cedevita niti Cibona. Tek dalmatinski klubovi kada imaju dobre rezultate. No, mora li se u pravilu igrati pred praznim tribinama?

- U Zadru je još i najbolje popunjena dvorana. Rekla bih da je to jedino mjesto gdje ljudi dolaze, a da nisu samo roditelji igračica. Slab je interes za košarkom. Ljudi dođu samo kada je finale Kupa. Problem je i medijski tretman košarke, ove smo se godine izborile da se makar ta jedna utakmica godišnje prenosi. Prošle godine ni to. Zaslužujemo da se makar taj jedan susret prenosi, makar ta dva sata godišnje. Mislim da ne tražimo previše – mudro zbori Iva Borović.

Jedna anegdota možda i najočitije oslikava zašto su dvorane slabo popunjene, a medijski tretman na niskoj razini. Nekonkurentnost. Praktički jedini rival Medveščaku je Trešnjevka 2009. No, ni ona nije na istoj kvalitativnoj razini što dobro opisuje rezultat lanjske utakmice kada je susret završio 97-36 za Medveščak. Da stvar bude posebno zanimljiva Iva je sama dala jednak broj koševa kao čitava protivnička ekipa. Njih 36! I to premda je sjela na klupu 6-7 minuta prije kraja susreta. Je li te vuklo da se vratiš u igru i napraviš rijedak poduhvat?

- Nije me vuklo. Nisam ni išla za tim dok mi cure nisu kazale. Na koncu smo čekale kraj utakmice da vidimo koliko sam zabila. Da vidimo jesam li zabila više ili manje nego protivnička ekipa. Na kraju se ispostavilo da sam zabila jednako poena kao čitava Trešnjevka – prisjeća se višestruka državna prvakinja.

Ivin košarkaši put je, makar u ranim godinama karijere, klasičan za zadarske košarkašice. Dok ne završe srednju školu ostaju u rodnome radu, a potom sele u Zagreb. Neke ostanu, neke se vrate. Hoće i Iva?

- Ovo mi je ravno deseta godina u Zagrebu. Kada sam tek došla u Zagreb mislila sam da to nije za mene. Što ću ja ovdi? Ledeno je. Onda se otvore neke stvari za koje kada sam dolazila nisam ni mislila da ću ih ikada moći obavljati, poput rada na fakultetu i predavanja studentima. No, s vremenom sam vidjela da je to idealno za mene. Moj je život sada vezan za Zagreb. Sve ono što volim imam tamo. Ne znam kakva bi trebala biti ponuda da sve to odbacim. Tamo sam kao doma. U Zadru trenutno ne mogu naći sebe.

Iskren i realan odgovor koji se osim na košarku može preslikati na brojne sfere društva. Da defetistički ne kažem – sve sfere.

- Imala sam ponuda nakon EuroBasketa 2015. Bila sam prvi strijelac ekipe nakon grupne faze iako sam bila debitant u reprezentaciji s 26 godina. Ipak, odlučila sam da u Zagrebu imam sve ono što trebam i da bih sve ono što imam bacila za određenu cifru, a da mi ostanak daje bolju podlogu za budućnost. Mislim da definitivno nisam pogriješila – smatra Iva Borović.

Saznali smo mjesto na kojemu se hrvatska košarkašica vidi u budućnosti. No, na kojoj se poziciji vidi?

- Željela bih proći sve. Od omladinskih kategorija do seniorskog pogona. Želim biti kompletna. Rad sa seniorkama treba biti kruna nečijeg rada. Ne treba preskakati stepenice. Ako netko vrijedi, uvijek će doći do onoga što misli da mu pripada. Možda će čekati nešto duže. Tako sam i ja čekala do 26. godine da debitiram u seniorskoj vrsti, no pokazala sam da mogu igrati košarku na toj razini, dobila sam poziv iz vani. Vrijedi sačekati nešto duže, raditi i boriti se. Nekada i sam protiv svih. No, trud, znanje i zalaganje uvijek dođu na naplatu. Kad tad. Mislim da vrijedi čekati i raditi na sebi. Uvijek će to netko prepoznati. Kvalitetan rad, u bilo kojoj vrsti posla, dođe na naplatu – daje dosta optimističan pogled na stvari košarkašica Medveščaka.

Za kraj dva neizbježna pitanja. Reprezentacija i Zadar. Ne nužno tim redoslijedom.

- Naravno da pratim Zadar. Igrale smo prije dvije godine s njim pa sam u šali rekla da sam podigla pehar na krivoj strani. Uvijek mi je drago doći igrati tu. Jedino što mi je žao je što već dosta dugo nisam igrala u Jazinama. Cure danas zaista imaju jako dobre uvjete, uvjete kakve ja nisam imala kada sam igrala. Mi smo trenirale u devet i pol navečer s otvorenim prozorima te se nismo mogle zagrijati do kraja treninga. Mislim da niti jedan drugi grad nema takve uvjete, što se tiče dvorane i infrastrukture.

Na koncu pogled na nadolazeće Europsko prvenstvo.

- EuroBasket čekam s nestrpljenjem. Nadam se da mi se termini treninga neće poklopiti s utakmicama i da ću moći pogledati našu reprezentaciju. Gledala sam susret protiv Slovenije, u četvrtak kada je igrao Hajduk. Uvijek imamo prednost… Momci su super klapa koja se pokazala u Torinu, a sada su nadopunjeni s nekim starijim i iskusnijim igračima. Drago mi je zbog Popa što se vratio. Njega stvarno volim i očekujem da bi napokon mogli napraviti rezultat – zaključila je Iva Borović. Igračica, kapetanica, reprezentativka, trenerica, predavačica na fakultetu i uskoro – doktorica košarke.