Kome se to Dino tako žarko htio osvetiti?

Zahvalnice Dina Rađe ljudima koji su utjecali na njegovu karijeru su u ovom kratkom razdoblju dosegle razmjere subkulturnog pokreta. U naletu pjesničke slobode mogli bismo ih slobodno nazvati poslanicama. Premda današnji klinci većinu ljudi i događaja opisanih u ovim postovima nisu mogli pratiti u realnom vremenu (čak i ja, koji nisam cvijetni pupoljak, imam tek mutne slike slavlja splitskih Žutih u Münchenu, op. a.), priče ovakvog tipa uvijek potaknu zanimanje. To su one stvari koje ostaju u svlačionici ili na terenu, a tek kada dođe do sigurne vremenske distance od datih događaja, ljudi se počnu otvarati kroz oblike memoara, biografija ili, kao u Rađinom slučaju, kroz nostalgične facebook postove.

Danas je na redu bio čovjek bez kojeg košarka na području bivše Jugoslavije ne bi bila ista. Možda bi bila bolja (makar, teško), možda lošija (vjerojatno), ali nedvojbeno drugačija. Aca Nikolić je čovjek koji je odgojio mnoge vrhunske igrače i trenere. Čovjek je koji je svojim čvrstim i beskompromisnim gardom bio u stanju uspostaviti autoritet u djeliću sekunde, čak i nad golobradim mladićima koji su košarku gledali isključivo kao dječačku igru. Jedan od takvih bio je i Rađa, a kako su ti trenuci izgledali iz njegove perspektive, pročitajte u prenesenom tekstu:

Sad malo o ljudima s kojima san manje radija ali su imali uticaja na moju karijeru. Profesor Aca Nikolic.
Ko je Aca Nikolic. Po meni kljucna figura kosarke na ovim prostorima. Covik koji je odgojio plejadu vrhunskih trenera, genije neslucenih razmjera, uporan na detaljima, covjek nakon cijih treninga boli glava a ne noge.
Profa je dolazija u Split par puta godisnje na ispomoc Bozi. Ispricacu dva momenta da shvatite njegovu genijalnost i viziju.
Prva prica.
Treniramo 5 na 5 na jednom kosu. Kaze Profa u jednom trenutku stop. Mi po inerciji napravimo po neki korak a on ce nama. Ne, ne, ne. Ti su bio tu, ti tamo , ti onamo, ti si stajao ovako a ti onako i tako svih 10. U milimetar. I onda. Ovako je trebalo i pomice nas ko sahovske figure. Kut bloka pod 90 a ne 68 stupnjeva i tko dalje do najsitnijeg detalja. 
Prica druga. 
Famozno finale u Minhenu protiv Maccabija. Negdi pred sam kraj prvog poluvrimena radin blok na vrhu reketa za Sretu i onaj njihov Amerikanac Simms me nabode lakton u pleksus namjerno. Niko nista nije vidija, suci najmanje. Meni se odma zakrvave oci i trazin ga za vratit medjutim svira kraj. Svlacionica, Bozo drzi govor, pa Profa svoje i izlazimo vani na teren. Meni Profa cini prstom da dodjen do njega. Kaze “da ga nisi taka” Ja njemu “ koga, sta”. Znas ti i koga i sta. Nista njemu nije moglo promac. Profo pocivaj u miru i hvala na svemu.

">