Radost loptanja pod obručima.

FIBA kaže da joj kontinentalna smotra počinje za deset dana. A naš izbornik misli da će početi za još 10 dana od kada počne! Kao u lijepom snu ukazala nam se situacija da si cijelu uvodnu skupinu natjecanja možemo pretočiti u zagrijavanje i ugrijavanje za knock out fazu koja je ranije počinjala četvrtfinalom, a sada prevelikim širenjem formata već osminom finala. Samo si velike momčadi kao Španjolci mogu priuštiti ulazak na diesel pogon, a na taj način se kompenzira kasni ulazak u pripreme. Ugodu čini i serija od četiri pripremne pobjede. I dok su Acini izabranici u rudarskom oknu Sv.Martina smijemo se nadati da će pronaći neku plemenitu kovinu.

Suparnici ne briljiraju pa su tako Mađari nanizali pet uzastopnih poraza, domaćini Rumunji su očajni, ostali su za nas u Lilleu kobni Česi samo na Satoranskom od te petorke. Dakle protiv Španjolske koja je osvojila tri naslova na zadnja četiri prvenstva i Crne Gore koja nikako da pokaže velik potencijal sa 70-godišnjim izbornikom Bošom Tanjevićem koji je s Italijom bio na krovu Europe odredit ćemo suparnika za završnicu u Istanbulu.

E da. Baš taj Istanbul bio je koban za našeg izbornika prije 16 godina. Od kada je igrački slijetao avionima u Domu sportova sljedeći Draženovu zvijezdu repaticu Aco Petrović je u trenerskoj karijeri pupčano vezan uz reprezentaciju. U Barceloni je sjedio uz Skansija, a nakon Münchena i Toronta evo ga kao kormilara do zadnje medalja u Ateni. Tada smo napustili postolje, a FIBA i košarkaški svijet pustio je nas niz vodu. U sportu u kome odlučuje tek jedna, dvije lopte uveli smo gubitnički sindrom četvrtfinala jer nismo imali vođu čopora koji bi naslijedio Dražena.

U Istanbulu 2001. Acine trupe u dvorani Abdi Ipekci razbile su armadu Turske već do poluvremena. Stajao sam s Borisom Lalićem, smješkali smo se zadovoljni na odmoru, ali je titrala bojazan da boj s Turcima nije završen. Zla kob donijela je da nakon što smo otišli na 19 razlike nismo znali umiriti kotao uzavrele dvorane. Seriju grešaka počeo je Nikša Prkačin, a potom su mu se izgubljenih glava uključili ionako svojeglavi Gordan Giriček i Damir Mulaomerović.

I eto produžetka u kome naravno nije bilo šanse. FIBA ne može i ne želi zaustaviti divljanje razularene horde koja bubnja iza klupe domaćih i doslovce pleše na zapisničkom stolu. Aco me očajan pita jeli bio neki prijestup pa da se žalimo, pomoćnik mu Jasmin Repeša podvio je rep, pokojni Željko Drakšić jedini je normalan...

Nije problem izgubiti, ali ovako prosuti teškom mukom ostvareno. Na žalost taj se Istanbul uklapa u knjigu gubitaka na svakojake načine. Ne želim više ni Acu ni nas podsjećati na tu doslovce tragičnu situaciju, ali vjerujem da je izbornik s godinama nakupio i ponešto staloženosti koja presuđuje u ključnim trenutcima. A bit će tu važna

duga ruka Stojka Vrankovića koja je jednom bila dovoljno duga i za naslov klupskog prvaka Europe pa bi u svakom trenutku trebao bude li trebalo blokirati i Acu. Sa smirenim Acom evo nam izlaska iz 22 godine ropstva. Pa da onda fino napišemo: Medalje od Ace do Ace!