Legendarni Sani Bečirović u velikom intervjuu za naš portal otkriva mnoge zanimljive detalje iz svoje karijere i komentira aktualne košarkaške teme.

Jedan od najboljih košarkaša koje je Slovenija ikada imala, Sani Bečirović, boravio je nekoliko dana u Zadru gdje je sa svojom familijom bio gost Zadar Basketball Tournamenta. Nismo propustili priliku, napravili smo veliki intervju s njim, na koji je s osmjehom, kojeg dobro pamtimo s košarkaških terena, pristao. Vrhunski bek, vrhunske karijere, koja bi bila još briljantnija da nije bilo teških ozljeda koljena. Toliko teških da mu je u jednom periodu prijetila i amputacija noge, ali to se na svu sreću nije dogodilo.

Prve košarkaške korake napravio je u Slovenskoj Bistrici, a došao je do krova Europe, a s kim drugim nego Željkom Obradovićem i Panathinaikosom. U dvije sezone provedene tamo, osvojio je dva prvenstva i dva kupa Grčke (2007. i 2008.), a te 2007. osvojili su i Euroligu. Bio je prava opasnost za protivničke koševe, a dobro ga pamte i naši reprezentativci u dresu Slovenije. 

Prije nekoliko tjedana, Sani je s Boštjanom Nachbarem odigrao oproštajnu utakmicu te se tako i službeno umirovio od aktivnog igranja. Odazvali su im se svi ili gotovo svi bivši suigrači, treneri na čelu s legendarnim Željkom Obradovićem koji je došao u Ljubljanu unatoč tome što je Fenerbahče bio u jeku priprema za novu sezonu. To dovoljno govori što su Sani i Boki značili trenerima i suigračima s kojima su dijelili svlačionicu.

-Imali smo tu zajedničku oproštajnu utakmicu, ta imena koja su se odazvala, koliko smo on i ja u karijeri ostavili ne samo pečat u košarkaškom smislu, nego i kao ljudi, to je po mom mišljenju najbitnije jer nakon karijere opet ima života i imati odnos sa svim ovim veličinama igračkim i trenerskim, to je za mene najveći sportski uspjeh.

Na toj oproštajnoj utakmici igrali su Nikola Vujčić i Zoran Planinić. Bili su u momčadi Boštjana Nachbara jer su bili njegovi suigrači kroz karijeru dok je Sani protiv njih vodio velike bitke kako u klubovima, tako i u reprezentaciji.

- Nema smisla gubiti riječi o Vujčiću, bio je vrhunski igrač, visoki koji je igrao playmakera, odličnog razumijevanja za košarku. S druge strane Planinić, to mi je bila konkurencija, nikako ga nisam volio jer ga je bilo jako teško čuvati, iako se nismo direktno dosta pokrivali jer smo obojica malo odmarali u obrani. Znam da su ovi koji su ga čuvali imali problema. Čovjek od dva metra koji, kada je dodao šut toj tehnici i low post igri bio je nezaustavljiv. Šteta što su malo povrede i neke stvari koje je imao tamo u Efesu, gdje su ga malo uskratili za ono što je trebao da bude. Imao je on vrhunsku karijeru, ali mogli smo govoriti o hrvatskom Dimitrisu Diamantidisu po kompletnoj igri koju je čovjek imao.

Dok sada pogledaš unazad, bi li nešto mijenjao u svojoj karijeri?

- Često mi postavljaju ovo pitanje i ako bi što mijenjao onda su to dva bolja koljena koja bi sve izdržala.

Sani se u tom trenutku odmaknuo stolicom od stola i pokazao nam svoja koljena. Imao je potrgana oba, na jednom koljenu je ožiljak od 56 šavova, na drugom ožiljak od 58 šavova.

- Inače ne, sve nakon toga za mene je bilo kao neko malo čudo, da uopće mogu biti na tom nivou, da mogu biti okružen sa svim ovim stručnjacima i igračima s kojima sam dijelio parket. Ostala mi je uvijek ona želja da bi otišao u NBA, okušati se tamo, ali nekako se stvari nisu poklopile. Od moje prve godine u Panathinaikosu i odmah nakon provjere, nakon što nisam bio spreman da sjedim na klupi i da radim još godinu do godinu i pol rehabilitacije, htio sam igrati i natjecati se. Denver mi je tada rekao ne, da bi godinu dana samo trebao biti u punom treningu. Možda je to bila neka prilika, te godine kada sam bio u Panathinaikosu, ali se zbog odštete i financijske situacije nismo našli. Opet, dva puta na Svjetskom prvenstvu smo igrali protiv Dream Teama, iskusio sam što znači ta NBA snaga, atleticizam i to mi je bilo isto tako dovoljno.

Legendarni slovenski bek imao je molbu, da se obavezno napiše da mu je naš Miki Starčević spasio karijeru.

- Nakon ozljede sam krenuo s Mikijem, moj tata je napravio izbor i analizu, rekao je doći će ti jedan čovjek u Bolognu. Ja sam tada krenuo ponovno učiti hodati jer je operacija bila toliko teška da su se prerezali ti nervni mišići. Stvarno kao u filmu kada vidiš dok moraš istegnuti nogu. Miki je bio uz mene osam godina. On je dio obitelji koji mi je na jedinstveni način s njegovom preciznošću, pozitivom, osmjehom, uz svu tu bol koju sam trpio i fizički i mentalno, pomogao da se vratim na najviši nivo. Pored familije i dva tri prijatelja, taj sportski dio bio je Miki Starčević, Srđan Đorđević i doktor Rasto Štok. Pratili su me cijelu moju karijeru i brinuli fizički, košarkaški.

Odmah potom, izvadio je mobitel i pokazao nam slike iz vremena kada je imao te teške ozljede koljena i kada je dobio sepsu te je malo falilo da mu ne amputiraju nogu.

Panathinaikos, vodio te najveći od najvećih, Željko Obradović.

- Što više reći o Željku što već nije bilo napisano i izrečeno. Imam dvije anegdote koje uvijek ispričam. Jedna je kada mi se rodio sin u Ateni, tada sam došao do Željka, zamolio sam ga ako mi može dati slobodno jutro da izvedem ekipu i da proslavimo to kao što se slavi kod nas. Žoc me samo pogledao i rekao –Jesi ti bre normalan? Ne dobivaš svaki dan sina, tri dana slobodno, samo te molim da ekipa ne bude duže od 3 sata ujutro, a jutarnji trening ćemo pomaknuti za sat vremena kasnije da se momci oporave, a ti da si mi došao svaki dan da te vidim da si živ, a imaš tri dana slobodno. To je u jednoj anegdoti Žoc.

- Druga je kada smo igrali utakmicu. Uvijek smo na treningu radili onu Draženovu fintu oko leđa i kroz noge i on bi nas uvijek provocirao da tko god to napravi na utakmici, da vodi cijelu ekipu na večeru. Dvije godine to nitko nije napravio. Igrali smo tada, mislim da protiv Makedonikosa, igrao sam super, “popio“ sam tada jedan "backdoor", a on me izvadi. Vodili smo 25-30 razlike, unese mi se u facu kao da smo izgubili utakmicu na poen razlike. Ja sjedim, sjedim i mislim si, ima da sada napravim to pa makar me istjerao iz ekipe. Stavio me u igru nakon dvije minute, ukrademo loptu, idemo u kontru i ja izvedem Draženovu fintu, zabijemo koš. U tom trenutku cijela naša klupa skače, grli se, popijemo koš, on zove Time-out i veli svaka ti čast. Večera za sve u ponedjeljak! Epizode koje opisuju Žoca na najbolji način.

Uz Obradovića, Sanija su vodili mnogi vrhunski treneri.

- Stvarno sam imao sreću da me vode dobri stručnjaci. Ettore Messina mi je bio prvi trener u inozemstvu. To mi je bilo najteže iskustvo jer, došao sam u Italiju kao mlada zvijezda koja je godinu prije toga trpala 20, 30 poena. Kupili su me za velike novce i onda na jednom, preko noći, nema mjesta za mene u timu, borim se za minutažu. Ettore je kao stručnjak "al pari" svim top stručnjacima, ali onda nekako nije imao strpljenja za mlade igrače. To tada nisam shvaćao, mislio sam si, ja sam Sani Bečirović, prošle sam sezone postizao 27 u prosjeku, moram igrati i tu se nismo slagali. Inače on je stručnjak koji me puno naučio, kako razmijeniti mišljenja u što kraćem periodu, kako napraviti što jači trening, fokusirati se na ono što ti treba na utakmici i to je to. Saša Đorđević me uzeo na kraju karijere, a naučio me kako slušati svoje tijelo i da nije bitno kako se osjećaš u ponedjeljak, utorak, srijedu i kako razbijaš na treningu nego da to prebaciš za subotu, nedjelju kada dolaze utakmice. Jasmin Repeša mi je pomogao nakon ozljede, uzeo me u Fortitudo, kasnije smo surađivali u Rimu. Svaki mi je ostavio nešto od početka karijere, bio je tu Zmago, zatim moj tata u ranijim počecima. Imao sam ogromnu sreću sa svim tim stručnjacima. Kod Željka sam najviše naučio što znači biti dio obitelji, dio tima koji je doživljen kao jedna velika porodica i gdje svatko ima svoje mjesto.

Otac ti je trener i tako si cijeli život okružen trenerskim veličinama. Da li te je to nagnalo da postaneš trener?

- Ja sam odmah u onoj prvoj fazi kao i svi igrači kada se ostaviš, nakon ozljede sam krenuo da igram i da gledam na košarku očima trenera. To mi je bila velika snaga, veliki plus, da sam iz nekog tko je rođen da može dati koš, vrati tome da je koristan za tim i da radi druge stvari. Kako je karijera završila, uvijek sam mislio da ću biti trener i da će to biti neka moja sljedeća stepenica, ali nakon iskustva sa Saletom u Panathinaikosu kao pomoćnik, shvatio sam da sam cijeli život u košarci, cijeli život sam podredio tome da budem uspješan i nakon one epizode tamo, shvatio sam da je vrijeme za obitelj. Za to da nisi u istom ritmu od 7 ujutro do 12 navečer, jer kao igrač, opet ponavljam, brineš o sebi, moraš biti u formi, moraš biti profesionalac. Kao trener brineš o 25 ljudi i to je malo teže, uzima više vremena, uzima cijelog čovjeka. Zato danas, kada vidim sve ove ljude, još je veći respekt do svih ovih uspješnih trenera jer znam koliko je tu jednog rada, odricanja da bi tim bio uspješan. Ta epizoda je za mene, neću reći skroz završena jer ona želja uvijek kada si uz parket postoji, ali za sada je stavljena sa strane.

Pokrenuo si Školu košarke "Sani Bečirović" u kojoj rade sve generacije od godišta 2000. pa na dalje.

- Krenulo je prije 5, 6 godina kada sam polako dolazio kraju karijere. Kao i svi, osjećao sam neku potrebu, dužnost da vratim zajednici koja mi je dala sve to. U školu su uključeni svi moji prijatelji bivši košarkaši, treneri. Samim time škola ima dobar status, a s druge strane radimo po programu uz koji sam ja odrastao i koji nije samo na meni već i na Klemenu Prepeliću, Boštjanu Nachbaru, Juri Pelku. To funkcionira i samo prenosimo na neke mlađe, nove generacije. Ove godine su bratića od Klemena Prepelića, Dinu Prepelića uzele Domžale, dvojica klinaca Mark Babšek i Jan Sagadin su otišli u Olimpiju, tako da smo već proizveli tri talenta koji se tek trebaju dokazati.

Postoji i seniorska momčad gdje se ti mladići kale i gdje dolaze u prve kontakte sa seniorskom košarkom.

- Imamo seniorsku ekipu u Slovenskoj Bistrici. Moja ideja je baš ta, ja sam s 14 godina igrao treću slovensku ligu, tamo je igrao Rizman, pa stari od Vidmara u Rogaškoj su bili Novakovići i Mićunovići, imena koja su nekada igrala top nivo i onda se spustila dolje u niže lige. Kad s 14 godina prvi puta osjetiš mušku snagu, ruku, faul, štipanje, tu tek mozak kreće da radi protiv toga jer fizički ne možeš. To smo mi napravili s ovim klincima u trećoj ligi. Rezultat je nebitan, ali oni igraju protiv odraslih ljudi tako da sa 16, 17 godina u ovom slučaju možemo govoriti o toj trojci koji su spremni za taktički nivo. Samo je stvar te fizike dok se ne sastavi. To je ta ideja, mi radimo sa svim generacijama i kada prepoznamo te talente, onda ih se odmah gurne u treću ligu gdje je rezultat stvarno nebitan, ali na taj su način klinci od 14, 15, 16 godina imali 30 minuta po utakmici. To je model koji koristimo i koji nam je donio prve rezultate i ja bi htio da je i u budućnosti tako.

Prošle je godine reprezentaciji Slovenije uspjelo nešto što tvojoj generaciji nije, osvojeno je europsko zlato. Vi ste nekoliko puta bili blizu.

- Bilo je ono polufinale protiv Srbije kada je Teodosić dao onu tricu, oni su poslije otišli u finale, zatim ono četvrtfinale protiv Grčke kada smo vodili 15 poena razlike pa izgubili u tri minute. Bilo je tu u Beogradu s Nijemcima borba, pa su oni dobili. Uvijek smo bili tu, nismo probili taj led, poslije se desilo to zlato, ja sam presretan, kao da sam stvarno ja osvojio jer znam koliko smo mi tu energije uložili da se taj neki kult reprezentacije uspostavi i na kraju krajeva za sve je potrebno vrijeme, respekt kod sudaca, od organizatora, protivnika. Ovim momcima samo treba skinuti kapu da su to odnijeli na taj nivo i okrunili Sloveniju titulom prvaka Europe.

Spomenuo si taj kult i onda FIBA organizira ove prozore, pričao sam o tome i u Varaždinu s vašim izbornikom Trifunovićem, jedna loša odluka.

- Katastrofalna odluka jer trpi europska košarka. Svugdje po svijetu FIBA ima uspjeh s tim "Windowsima", medijski, financijski, ali u Europi nema. Zbog te njihove borbe s Euroligom najviše su oštećeni igrači i reprezentacije, a posljedice se prenose na gledatelje. Kod nas dolazi Turska, nitko ne ide gledati, uz svu dužno poštovanje koje imam prema Turskoj, mi dolazimo gledati svoje momke, kao što vi dolazite gledati svoje i ako nemaš sad Gogija, Dončića, Prepelića koji su sada top, Turska nam nije zanimljiva. Nadam se da će ova organizacija ELPA (EuroLeague Players Association) taj problem riješiti jer se mora riješiti. Na duge staze to ne vodi nigdje.

- U moje vrijeme kada su bile te kvalifikacije, to je bilo nešto najljepše na svijetu, ja sam bio uvijek za to jer u punoj sezoni ti imaš mogućnost da ostaviš i probleme i misli tamo, ideš kući, okružen si s momcima koje znaš od rođenja, pričaš svoj jezik, igraš za svoju državu i nekako možeš prebroditi krizu iz kluba ako si u slabijoj formi ili ako se ne snalaziš dobro. Igraš za reprezentaciju, gledaju te prijatelji i obitelj i onda se vratiš u klub i nekako nastaviš. Sada su ovi momci stvarno u teškoj situaciji jer kako god odluče oni su izdajnici. Ako idu u reprezentaciju, klub te prekriži ili trener, stavi te malo sa strane jer opet imaš 12 igrača, a ako ne dođeš u reprezentaciju tek si onda izdajnik. Mora se naći rješenje, ja se nadam da će s ovim sindikatom igrača i to biti brzo riješeno.

Upravo posljedica tih “Windowsa“ je ta da Slovenije neće biti na Svjetskom prvenstvu, a aktualni su prvaci Europe.

- Mi smo razočarani, uvijek je europski prvak išao direktno na Svjetsko prvenstvo. Sad su promijenili sistem, ali sistem je štetan za sve. Mi smo možda najveća žrtva svega toga, ipak smo europski prvaci, bit ćemo to još naredne tri godine, a neće nas biti na SP. To je ludost, ali s druge strane to opet pokazuje na to da ti bez najboljih igrača nisi ono što si bio prije godinu dana i mislim da je jedino sportski, dati mi da okupim najbolje što imam jer mala smo država s malim bazenom igrača. Francuskoj će faliti 20 igrača, dobro je, naći ćemo 10-12 kojih igraju na visokom nivou. Mi smo bez naših najboljih igrača B divizija uz dužno poštovanje ovim momcima koji su došli, borili se i igrali. Nemamo mi 15 vrhunskih, izvanserijskih igrača i to je problem.

Sani nije propustio niti utakmicu Hrvatske koja je imala četiri NBA igrača protiv Litve.

- Izgledali su mi u nekakvom grču, nije bilo tečnosti, u napadu možda svi previše očekuju da Babo sam to riješi, a onda kada je stani-pani, onda bi svatko nešto pokušao jer su na njega svi bili fokusirani. Što je najčudnije, uz sve te probleme, vi ste mogli dobiti tu utakmicu iako je na suprotnoj strani bila jedna pucački raspoložena Litva za koju znamo da tako igra. Njih treba onemogućiti da čim manje tako pogađaju, ali to je njihov stil igre i ako ih krene ne možeš im ništa. Možda samo ta ideja u napadu gdje se previše očekuje od Bogdanovića i Šarića da rješavaju. Na tom nivou ti možeš na 10 posto na talenat uzeti to što je napravio u trećoj četvrtini kada je vezao nekoliko šuteva, ali da ti dobiješ utakmicu na taj način i da se plasiraš na Svjetsko prvenstvo, to nije dovoljno.

Prvi puta si na Zadar Basketball Tournamentu.

- Da, prvi puta, uvijek mi se nekako poklopilo da početkom ili sredinom rujna idem u Kinu kod starog, da mu pomognem oko mojeg viđenja ekipe i kako ja to sa strane vidim. Baš sam jučer morao letjeti dolje, sestra je otišla, a ja sam ostao zbog turnira, rekao sam da ovoga puta moram doći. Pet godina da ne ideš je skoro pa nemoguće. Malo sam promijenio plan putovanja i po prvi puta sam na turniru. Svi koji su mi pričali o turniru, nije bilo osobe koja bi rekla bilo što negativno o turniru, od organizacije, do kvalitete ekipa, hrane. To je kao da ideš u hotel s pet zvjezdica, "all inclusive" i uživaš u košarci. Bolji opis od toga ne znam da li postoji.

Podsjetili smo se sa Sanijem i vremena kada je igrao u Jazinama. Biti u Zadru, a ne dotaknuti se grada košarke bio bi grijeh.

- Uh... Lijepa vremena! Igrao sam samo jedan puta u Jazinama, a s Krkom smo dobili jednu bitnu utakmicu s Điletom na klupi na Višnjiku. Jednom sam izgubio s Olimpijom 2009. Ako se dobro sjećam. Kao i svugdje na području bivše Jugoslavije, tu su financije. Danas je sport postao preveliki biznis da bi se živjelo na nekoj slavi iz prošlosti i dok tu ne bude, ne samo za Zadar, govorim za sve naše klubove, financijski dobra situacija teško da možemo uživati u top nivou sporta. To je ono što stvarno boli jer talenta ima. Svi mi koji sjedimo tu za stolom ili gledamo basket sa strane, patimo za tim. Evo sada su Olimpijine dugove navodno sanirali, ugovori su prošle godine bili u dan isplaćeni i to je već neki pokazatelj da su stvari ok.

Nismo mogli izbjeći ni Cedevitu i upitati Sanija za mišljenje o tome da Cedevita ima dvije momčadi, jednu za ABA ligu i europska natjecanja, a drugu za HT Premijer ligu.

- Opet govorimo o nejednakosti u razmišljanju saveza, klubova, Eurolige i FIBA-e. Klubovi ne mogu biti žrtve ideje saveza. Ako imaš financijsku mogućnost, nađeš rješenje, ako nemaš financijske mogućnosti, onda se boriš na tri fronte i normalno da na najjačoj fronti ulažeš najviše da bi bio uspješan, ali to znači da hrvatska liga, da slovenska liga gubi na vrijednosti i nema smisla za sponzore da ulažu. Kada se jednom poklopi da se vrh Eurolige i FIBA-e nađu, proslijede to na saveze, tada će tu i klubovi moći ispoštovati to. Znam da nije fer u nekom sportskom moralu, ti ćeš se boriti za mene do svibnja, a onda hvala druže, sada ću je s ovom drugom ekipom uzeti titulu. Ja bi se kao igrač osjećao nikako i ako se vrhovi krovnih organizacija ne nađu i pronađu rješenje, najviše će patiti košarkaška publika jer što ćeš ići gledati Cedevitu kada dolazi B ekipa. Ovaj put se problem mora riješiti od vrha pa na dolje.

Kao šećer na kraju ostavili smo obitelj, Sani ima kćer i sina. 

- Imam curicu od 13 godina i dječaka od 10 godina. Sin je prije dvije godine krenuo trenirati košarku malo ozbiljnije, curica pleše i nju više zanima kulinarstvo, voli kuhati, visoka je. Malo su je zvali da igra odbojku, ali nije baš za sport. Voli gledati košarku, obožava je, ona zna sve igrače. Jučer kada smo stigli u Zadar, odmah je htjela na utakmicu. Od kako se rodila, skupa gledamo utakmice, obožava gledati. Mali ne, samo NBA highlightsi, zakucavanja, a ona baš nevjerojatno spazi detalje, gdje je tko igrao, tko je kamo otišao. Voli sport ali ne voli sudjelovati, samo kao navijač.