Danas bi mu bile 72 godine - Krešimir Ćosić.

Novinar i publicist Nebojša Gunjević, autor knjige "Nebeski koš" na poseban način nam je približio Krešimira Ćosića, 25. svibnja 2017. godine, 22 godine nakon Krešinog odlaska. Tri i pol godine i jedan dan kasnije tekst ponovno vraćama na naslovnicu. Povod je 72. obljetnica Krešinog rođenja. Tekst je, vidjet ćete, kao i Ćosić - svevremenski. 

                                                 Krešo kao dječak u Dobropoljani, prvi slijeva (Gordana Ćosić) 

Jedno je dijete u rodnom mjestu njegovih predaka, Dobropoljani na otoku Pašmanu pokraj Zadra, na jednom otočnom brežuljku jednom sanjalo san u kojemu je sebe vidjelo u Americi kako igra košarku u tada najvećoj areni u toj zemlji; smještenoj između veličanstvenih visokih planina i velikog mirnog jezera. Priča postaje još čudnijom kada se zna kako je dijete bilo silno mršavo i imalo ulegnuta prsa pa mu je doktor Ivo Radman, specijalist za koštane bolesti u biogradskoj bolnici, za terapiju odredio izbacivanje lopte s prsiju s obje ruke. 

                                                          Krešo1965. na utakmici protiv Partizana

Ali član literarne sekcije zadarske Osnovne škole Petra Preradović koji je za školske zidne novine pisao pjesmice, san očito nije uzeo ozbiljno pa se tek u prvom razredu gimnazije počinje više zanimati za košarku. Otac hotelijer slučajno donosi američki košarkaški časopis koji je zaboravio neki strani gost i na fotografijama je vidio mnoge profesionalne trikove koje je ujutro tajno uvježbavao. 

              U  petak 22. listopada1965., dan prije nego će osvojiti prvo prvenstvo Jugoslavije, Ante Brkan fotografirao je košarkaše Zadra na njihovu igralištu u Jazinama. Mile Marcelić,Krešimir Ćosić, Petar Anić, Đuro Stipčević, Petar Jelić, Marko Ostarčević,Bruno Marcelić, Enzo Sovitti. Čuče: Goran Brajković, Giuseppe Gjergja, MilanKomazec, Vladimir Čubrić, Jurica Košta, Miljenko Valčić

Na košarkaški teren dovodi ga veliki Enzo Sovitti te primjedbe na svoj izgled mora slušati svaki dan: „Što će taj mali u košarci, ne može dobro ni stajati.“ Ali on je znao u rane jutarnje sate izmigoljiti majci i ubacivati loptu do iznemoglosti. Kod njega, kao i kod svih velikih ljudi, moranje nije dovelo do more, kao ni strah od vršnjaka kojima su njegove dugačke i tanke noge bile meta kao stvorena kako bi kroz njih prošla lopta. Problemi i poteškoće koje bi druge posramile i maknule, njemu su poslužile kao odskočne daske za sam vrh blistavoga košarkaškog neba. San o igranju u Americi ponovio se prije početka nastupanja u prvom sastavu Zadra 1964., a sljedeću će godinu u eruptivnim Jazinama ta jedinstvena momčad predvođena neumornim i neponovljivim Pinom Giergiom osvojiti prvu titulu prvaka. Mladić potom neće biti pretjerano zainteresiran za školu te će mu njegov nastavnik tjelesnoga zbog broja predmeta u kojima je na kraju prvog polugodišta u gimnaziji imao jedinicu reći neka od svoga trenera zatraži dres s brojem jedanaest. Čudno je u toj priči i to što mu je posebno loše išao engleski jezik.

                                                          Krešo 1966.

Ima tu puno detalja. Nitko recimo ne govori o jednom periodu, ne govorim to negativno već radi istine, kada je Krešo Ćosić napustio treći razred gimnazije. Što je sve napravio Enzo Sovitti. Samo zahvaljujući Sovittiju, koji je vršio pritisak na oca mu i na sve, Krešo je završio školu. Enzo je i mene angažirao kao nastavnika matematike u školi da Krešo položi te ispite i taj razred. Mi bismo trenirali do 6, 7 sati, a onda bismo došli u stan na Kalelargi i s njim bih radio matematiku i fiziku. On bi meni poslije jedno 40 minuta zaspao. Ali sve ono što smo radili do toga vremena, njemu bi ostalo u glavi. Od umora bi zaspao, stvarno je tada bio Auschwitz, kako smo ga zvali. Ujutro bih mu pripremio doručak, pojeli bismo taj doručak i onda bismo ponavljali. I to je završio, ali engleski kod profesorice Jakaša nije mogao završiti. Išli smo Enzo i ja s njim na ispit, polagao je u knjižnici u gimnaziji. I Enzo i ja na onom velikom hodniku šetamo gore-dolje i on mene svako malo pita: „Koliko traje ovaj ispit?“ Odgovorim mu da ne znam. „Kako ne znaš, pa ti predaješ matematiku?“ „Pa ne znam, što ja znam.“ A ono 10 minuta, pola ure, 45 minuta. I uto izlazi profesorica Jakaša i kaže: „Ma slušajte, on ništa ne zna.“ A Enzo će: „Pa što mi one budale koje mu drže repeticije plaćamo, što oni s njim rade?“ A ona stala pa ga gleda: „Što, znači, ide on na repeticije?“ „Ma svaki dan“ – kaže Enzo. „Učimo ga, pa stvarno naučio bi da je ne znam… Kako to ne zna?“ Ulazi profesorica unutra, Krešo izlazi, a Enzo će: „Jesi vidio - sve si znao osim nešto malo detalja i rekla je da dođeš za sedam dana?“ I onda smo ga opet vodili za sedam dana. I sad ide on u Ameriku i vratio se nazad: „Pa dobro, Krešo, na kojem jeziku ti tamo pričaš?“ „Ajde, Cico, nemoj zafrkavati“ -  kaže Krešo.

                                                          Pino i Krešo u trenucima odmora 

S dvadesetjednom jedan je od najboljih košarkaša Europe i u džepu ima avionske karte za dva američka sveučilišta: UCLA-u, daleko najjače, i Brigham Young, puno manje poznato. Tada se sjetio da je slike tih planina i tog jezera vidio u brošuri, a oni se nalaze u Utahu. Bez oklijevanja je otišao izravno prema tom redu i ukrcao se na avion. No nije sve bilo tako jednostavno. Na sveučilištu su mu zabranjeni pušenje, alkohol, predbračni spolni odnosi… Kao vrhunac, prvu godinu košarkaška zvijezda ne može igrati u službenim utakmicama jer to pravilo važi za brucoše. A kada je pitao glavnog trenera Stana Wattsa je li to najveća dvorana u Americi, i ovaj mu rekao da nije ni blizu, sigurno se morao dobro zamisliti.   

                                                        Nebeski letači Krešo i Pino 27.ožujka 1968. 

Nastavlja s nastupima na državnu reprezentaciju i nakon završene prve godine studija očekuje ga Svjetsko prvenstvo u Ljubljani. „Na povratku u Jugoslaviju spremio sam 'brdo' poklona, ali aerodromsko osoblje nije pokazalo veliko razumijevanje i morao sam učiniti sve kako bi 80 kilograma moje prtljage ipak stiglo u Beograd. Za vrijeme traženja 'informacija' pod vagu sam podmetnuo nogu i kazaljka je pokazala 20 kila.“ Nakon osvojenoga Svjetskog prvenstva i Kupa Jugoslavije vraća se u Ameriku tu mu se čaša prelila, puknula ga je nostalgija pa se odlučio vratiti. No, slučajno, na aerodromu ga susreće pomoćni trener Marv Robertson. Ne znamo točno što se tad dogodilo ali u tom mladom čovjeku nešto se dubinski promijenilo, vratio se, a promjenu je vidio svatko tko ga je poznavao. I prije omiljen, njegovo srce sad kao da postaje ocean dobrote, sposobno primiti svakog i imati razumijevanja za sve.   

                                                          Na utakmici s Crvenom zvezdom 23. siječnja 1974.

Na trećoj godini njegova studija početkom prosinca 1971. zakazana je prva utakmica u novoj dvorani čija je gradnja požurivana kako bi u njoj počela nova sezona. Njen kapacitet je bio gotovo 22000 sjedećih mjesta – više od bilo koje NBA dvorane u to doba. Ulazio je prvi put u dvoranu zajedno s Dougom Richardsom, kojega će poslije dovesti u Zadar kao prvoga stranca u povijesti jugoslavenske košarke. „Krešo i ja smo hodali rame uz rame. Kad smo iz svlačionice ušli na parket, Krešo mi je zgrabio ruku… gotovo kao u nevjerici… i doslovno pao na koljena dok mi je govorio: 'Doug, ovo je točno ona košarkaška dvorana koju sam sanjao prije mnogo godina u Jugoslaviji.' Ponovio mi je: 'Ovo je točno ona dvorana koju sam vidio u svom snu.'“ 

A kada je 1985. vodio reprezentaciju u Provu, na predstavljanju u tom Marriot Centru, prepuna dvorana digla se sa svojih mjesta i pozdravila ga beskrajno dugim ovacijama dok su reprezentativcima žmarci prolazili niz leđa i suze došle na oči. Identična stvar dogodila mu se i u Bologni i… Što li je bilo u tomu čovjeku kada je svugdje gdje je dolazio bio prihvaćan na sličan način? Srce kao ocean.

                                            Nebojša Gunjević, autor teksta, razgledava izložbu Krešinih fotografija