Zadarske košarkaške priče (27)

Temperamentni majstori košarke s Jadrana igraju svoj šaroliki ples suptilnih improviziranih kombinacija, punih mašte i atraktivnih poteza – svoj dugi članak s nadnaslovom „Košarka – najpopularniji sport u Zadru“ i naslovom „Dvadeset godina 'sportskih ambasadora'“ pjesnički počinje Boris Dimitrović povodom dvadeset godina „Oslobođenja“ Grada, zboreći kako Zadrani igraju „duhovitu, brzu, iznenađujuće lijepu“ košarku, gdje „svaki napad nosi nešto novo u sebi“.

Prisjeća se autor „počelo je tiho i skromno… Pred dvadeset godina u Zadru, srušenom, opustošenom, iz ruševina, u slobodi nakon stoljeća tame, rađao se novi život“. Govori o danima „kad još tutnje topovi, kada oskudijevamo u mnogo čemu, osim u silnom poletu i želji da živimo slobodno u slobodnoj zemlji, da koračamo ogromnim korakom naprijed u svemu“. Dolaze odmah i uspjesi i 1947. Zadar je zamalo prvak. „Kvalitet igre Zadrana je izvanredan. U odlučnom susretu sa 'Crvenom Zvezdom' na prvenstvu države u Zagrebu minimalnim porazom 31:33 gube naslov najboljega. Ipak su sretni i zadovoljni“.

Košarku počinju igrati svi

„Od tada, od tih slavnih dana rađanja zadarske košarke, košarkaško stablo njegovano i voljeno raste i cvjeta“ a „čvrsti temelji udareni u prvim godinama nakon Oslobođenja daju pečat svim kasnijim generacijama“. Prisjeća se Dimitrović i upaljenih baklji, razdraganosti, grljenja i suza kada je Klub ponovno ušao u prvu ligu čestitajući košarkašima koji su kroz proteklih 20 godina bili „najbolji ambasadori svoga dragog Grada“  „za sve lijepe, nezaboravne igre, za ljubav prema gradu i sportu, za uspješne nastupe u zemlji i inozemstvu. Za njihovo divno shvaćanje amaterizma u sportu, za vitešku poštenu sportsku borbu“. I jer su Gradu za obljetnicu darovali „njihov najljepši dar – naslov viceprvaka države“.