Treneri bi trebali biti na oprezu kada sportaše motiviraju po načelu nagrada/kazna

Motivaciju sportaša povećati će optimalan odnos između unutarnje i vanjske motivacije te postavljanje ciljeva. Unutarnja motivacija predstavlja temelj sportaševe motivacije, dugotrajnija je, zbog čega sportaši motivirani na ovaj način, dulje ostaju u aktivnosti. Unutarnja motivacija koristi unutarnje resurse kao pokretače kao što su zadovoljstvo sudjelovanjem u igri, sportu, treningu, osjećaj vlastitog postignuća - treniranje zbog samog sebe ili pomicanje vlastitih granica.

Za sportaše, jedan od najvažnijih unutarnjih motiva je motiv za spoznajom. Motiv za spoznajom aktivira brojne tjelesne i psihološke resurse potrebne da se ovlada vještinom koja povećava mogućnosti djelovanja sportaša. Primjerice, košarkaš koji je snažno motiviran da unaprijedi napadački rad nogu u igri „jedan na jedan“ na vanjskim i unutarnjim pozicijama, igru „ jedan na jedan“ protiv agresivne ili povučene obrane, predstavlja značajnu komparativnu prednost za svoju ekipu. Osim što je ova motivacija poželjna za sportaše i trenere, roditelji bi također trebali težiti ka tome da je njihovo dijete inficirano unutarnjim motivom za spoznajom. Takav oblik motivacije usklađen je sa pozitivnim uvjerenjima i stavovima a koji su važni za razvoj samopuzdanja, samopoštovanja, kognitivni razvoj (kognitivna prilagodljivost) i emocionalnu stabilnost. Ponašanje sportaša sa izraženom unutarnjom motivacijom u pozitivnim su relacijama sa razvojem individualne i kolektivne odgovornosti u igri te većom razinom grupne povezanosti.

Ovladavanjem različitih individualnih vještina u obrani i napadu, javlja se motiv za ostvarenjem nečeg novog, na primjer, unaprjeđenjem kondicijskih sposobnosti te mentalnih vještina.

Kada sportaš kompetentno participira u igri, aktivira nadhnuće koje se manifestira kroz lakoću igre, kreiranje novih rješenja u fazama obrane i napada. Aktualan je primjer Luke Modrića u nogometu, pri čemu se u medijima najčešće raspravlja o primarno njegovim biološkim kapacitetima s obzirom na godine, zanemarujući, zaboravljajući ili podcjenjujući pri tome njegova psihosocijalna obilježja.

Treneri bi trebali nastojati poticati unutarnju motivaciju sportaša i to optimalnim programiranjem trenažnog procesa. Neki od načina na koji se to može ostvariti je osiguranjem dovoljne količine uspješnih iskustava. Tako primjerice, tijekom učenja i usavršavanja pojedinog tehničko taktičkog zadatka u košarci, trener treba zadati broj uspješnih ponavljanja koje igrači trebaju ostvariti. Na taj način, igrači će biti svjesniji svog angažmana i postignuća, čime će se dodatno očuvati i osnažiti želja za razvojem i napretkom. Nasuprot tome, zadavanjem broja ponavljanja koje treba napraviti, sportaši ne znaju koliko su bili uspješni, ne znaju procjenjivati napor i smanjuje im se sposobnost samoprocijenjivanja u trenažnom procesu i natjecanju.

Kako bi se to u stvarnosti realiziralo, treneri trebaju postaviti realno dostižne ciljeve i to za svakog sportaša zasebno. Previsoko definirani ciljevi frustrirati će sportaše, aktivirati će se anksiozni oblici ponašanja i demotivirati ih. Prelagani ciljevi neće dovoljno angažirati sportaše što opet vodi ka dosadi i njihovoj demotiviranosti. Realno postavljeni ciljevi, zahtijevaju od sportaša ulaganje napora u kojem oni vide svrhu, što će omogućiti sportašima da mogu samoprocjenjivati svoje aktualne sposobnosti. Na taj način postavljeni ciljevi potiču unutarnje motivacijske procese.  

Važan alat u rukama trenera je njegova komunikacija sa sportašima. Optimalan odnos između pohvale i konstruktivne kritike te pravilno artikuliranje pohvale i kritike, omogućiti će sportašima uvid u njihove stvarne vrijednosti pri čemu treba imati na umu da pohvala ima jači pozitivan utjecaj na motivaciju sportaša u odnosu na kritiku.

Osim unutarnjih motiva, sport je prožet sa brojnim vanjskim motivima. Sportaš koji je motiviran vanjskim motivima, najčešće želi uspjeh koji garantira i značajnu financijsku dobit, također, traži priznanje drugih (socijalno potvrđivanje), nagrade vezane uz svoj uspjeh ili popularnost. Bilo koji od navedenih oblika vanjske motivacije nije dugoročno održiv jer nije pod direktnom kontrolom sportaša. U određenim okolnostima, ovakvi oblici motiviranja mogu umanjiti unutarnju motivaciju što kratkoročno utječe na natjecateljsku učinkovitost, a dugoročno može utjecati  na trajanje sportske karijere.

Treneri bi trebali biti na oprezu kada sportaše motiviraju po načelu nagrada/kazna. Istraživanja su pokazala kako nagrade za pozitivno ponašanje imaju jači pozitivan utjecaj na motivaciju sportaša u odnosu na kažnjavanje nepoželjnih oblika ponašanja. Povremeno kratkoročno kažnjavanje, može imati pozitivan utjecaj da se isprovocira veći angažman sportaša. Primjerice, trener može dobiti pozitivan timski odgovor igrača kada traži od njih da istrče određenu dionicu u zadanom vremenu, u protivnom će svi morati ponoviti zadatak najmanje još jedan put. Iz iskustva možemo kazati kako će bolji učinak biti kad tražimo od igrača da ako istrče tražene dionice u zadanom vremenu, ukupan broj planiranih ponavljanja biti će umanjen (umjesto 10 serija intervalnih trčanja, odraditi će 8). Unatoč tome, istraživanja ukazuju na opadanje motivacije kod sportaša koji su motivirani nagradama jer se vremenom na njih prilagođavaju što bi onda značilo pronalaženje novih oblika nagrađivanja, što svakako nije primarni cilj trenažnog procesa.

Postoje sportaši koji iako posjeduju značajnu razinu kvalitete, ne provode sve trenažne zadatke onako kako se od njih očekuje. Na primjer, često neki košarkaši zadatke u teretani ne izvode s istim entuzijazmom kao trening u kojem je najviše zastupljena igra. Takvi su sportaši u pravilu dobri natjecatelji ali moraju biti svjesni korisnosti kondicijskih sadržaja koji nemaju natjecateljsku sastavnicu. Jedan američki košarkaš je svojevremeno izjavio kako svi igrači žele pobijediti, ali svi oni nisu u stanju raditi ono što treba da bi se pobjeđivalo. Pri tome ističe da ono što treba raditi je često teško, dosadno, monotono, nelagodno, i kad rade to što trebaju raditi, ekipa pobjeđuje.

Sportaši koji shvaćaju i prihvaćaju korisnost svakog segmenta trenažnog procesa, razvijaju individualnu i kolektivnu odgovornost što je osnova za ostvarenje sportskog postignuća.

Jedan od najučinkovitijih načina motiviranja sportaša postiže se postavljanjem ciljeva. Definirani ciljevi trebaju biti postavljeni tako da je sportašima jasno što se želi postići ili promijeniti u konkretnom trenažnom procesu. Na primjer, individualan cilj jednog košarkaša može biti unaprjeđenje obrambenog rada nogu u igri „1 na 1“, a istodobno timski cilj može biti izgradnja obrambenog sustava od prodora sa vanjskih pozicija, u kojem se maksimizira individualna odgovornost igrača na lopti kako bi se neutralizirao napadački skok protivnika.

U razgovoru s igračima, važno je da trener zna koji su ciljevi ostvarivi u kojem vremenskom razdoblju. Kratkoročni ciljevi se odnose na jedan trening ili mikrociklus. Tako na primjer, trener može u svrhu pripreme za narednu utakmicu, pripremati igrača na veću razinu individualne odgovornosti u obrani od prodora. Srednjeročno, trener priprema istog igrača i postupno mu daje da čuva zahtjevnije napadače, a dugoročni cilj bio bi da igrač može raditi pritisak na loptu i direktnog napadača umjesto da se samo brani.

Ciljevi koji nisu izazovni umanjuju motivaciju, jednako kao i oni ciljevi koji su prezahtjevni.

Može se zaključiti da su značaj i uloga trenera u izgradnji motivacijske strukture pojedinog sportaša ali i motivacijske klime u ekipnim sportovima, esencijalni. Kako bi bili uspješni, treneri trebaju biti prilagodljiv i prihvatiti obrazac ponašanja u kojem je svaki dan prilika za učenje i rast.

Dr.sc. Tonći Mašina