Namjera da se trenira nije dovoljna

U prošlom tekstu „Nažalost, danas svatko može postati trener, a mladima trebaju mentori koji ih čuju, razumiju i osjećaju“ objavljenom 3. lipnja na portalu Basketball.hr bilo je riječ o razlikama između mentora i trenera te njihove uloge u razvoju mladih igrača. Složit ćemo se da je ta tema neiscrpna te da bi se o njoj trebalo razgovarati na svim razinama sporta pa na institucijama ostaje da prepoznaju slabe karike hrvatskog sporta i sustavno se bave različitim modelima rješavanja konkretnog problema. Ljudski faktor je ključan.

Međutim, što se istodobno događa s djecom u sportu, s mladim igračima? Iz vlastitog iskustva te razgovora s kolegama, postoji značajan interes za kvalitetnim i sustavnim radom od strane djece i mladih u sportu, unatoč činjenici da je baza sve uža a djeca i mladi sve više odabiru sjedilačke aktivnosti i aktivnosti koje nemaju veze sa sportom kao načine provođenja vlastitog slobodnog vremena. Istodobno, recentni „lifestyle“ modeli ponašanja promoviraju površne odnose koji se temelje isključivo na funkcionalnoj povezanosti, bez emocionalne, intelektualne povezanosti. Bez empatije. Površnom razinom povezanosti između igrača i trenera realiziraju se ciljevi na površnoj razini. Možda se potkrade poneki osobni interes ili izolirani rezultat a poznato je da se sustavni uspjeh može ostvariti isključivo sustavnim radom. Nasuprot tome, povezanost koja uključuje odgovornost, ponašanje, emocije, spoznaju i empatiju, pristupa mladoj osobi na cjelovit, integralan način a trener/mentor ima najbolju povratnu informaciju o razvoju sportaša te samim time i zadovoljstvo nakon uloženog truda i rada. To je ljudska i profesionalna uloga trenera/mentora.

Na žalost, već neko vrijeme djeca u sportu su izložena utjecaju okoline kojem se teško odhrvati i često ne vide jasno koji je put ispravan pa nepovratno prođe vrijeme neophodno za rast i razvoj. Uostalom, slično se događa i u svakodnevnom životu.

Nasuprot tome preferiraju se odnosi koji su utemeljeni na zabavi (konzumiranju alkohola i drugih rizičnih oblika ponašanja) a mladima se servira teza kako gube mladost ako slobodno vrijeme provode u sportu, odriču se,  stječu radnu etiku i socijalne odnose koji se baziraju na reciprocitetu pomaganja.

Sama namjera da se trenira je više nego nedovoljna za ostvarivanje uspjeha u bilo kojem sportu ili sportskoj disciplini koja ima za cilj postizanje izvrsnosti ali i formiranje ličnosti koje će u skoroj budućnosti biti aktivni nositelji društva. Tu je odgovornost trenera/mentora najveća.

U takvim okolnostima mladi ne prepoznaju i ne razlikuju trenere i mentore. Često ne reagiraju na mentorove sugestije i što je najgore, „ne vežu“ se za mentore čime gube kontinuitet razvojnog sportskog, tjelesnog i mentalnog procesa. Diskontinuitet razvojnog procesa nije naravno samo u trenažnom dijelu. Značajan dio odnosi se na spoznajni i emocionalni dio koji je nedjeljiv od cjelovite ličnosti mladih sportaša.

U cijeloj situaciji i sami roditelji mladih sportaša se nalaze u nezavidnoj situacciji između pasivnog i aktivnog načina odgoja. U konkretnom trenutku aktivan pristup može biti agresivan a pasivan može biti nedovoljno podržavajući. U oba slučaja često je ishod isti, negativan.

Cijela ova situacija zapravo je crveno svjetlo alarma koje gori već dovoljno dugo da ga gotovo svi ignoriraju ili šute. Odavno je poznato da šutnja kao način rješavanja bilo kakvog problema ima rezultat jednak nuli!

Potrebno nam je resetiranje sustava na na svim razinama pri čemu su na mikrorazini promjene najlakše pa je i utjecaj najveći. U svakom slučaju za izgradnju sustava potrebni su stručni, obrazovani kadrovi, koji su sposobni prenijeti temeljne životne vrijednosti prema mladim sportašima a sportski uspjeh će biti posljedica sustavnog rada.

Dr.sc Tonći Mašina