Da je trener biti lako, trener bi bio svatko.

Navijači navijaju, igrači igraju, treneri treniraju, roditelji su podrška, uprave vode klupsku politiku, novinari informiraju, komentiraju, populariziraju, menadžeri brinu da se ispoštuju sve stavke ugovora kluba i igrača...

Možda na Islandu i u Norveškoj.  

Kod nas je normalno da, primjerice, igrači traže smjenu trenera i na glasačkim listićima zaokružuju 'za' i 'protiv', da se roditelji miješaju u klupsku politiku i trenerske zamisli, menadžeri spletkare i stvaraju klanove u svlačionicama, novinari traže afere, makar kakve, članovi uprave žustro navijaju iz prvih redova počasnih VIP loža, a navijači diktiraju poteze uprave.

Treneri? Oni su potrošna roba, osuđeni da u ozračju poremećenih vrijednosti, stavljaju stvari na svoje mjesto i stvaraju rezultat, a ako on izostane – šut u but!

No, znaju li ovi koji ciljaju u but da rezultat nisu samo trofeji i bodovi? Jesu li svjesni da su rezultat i usađene ljudske vrijednosti o čemu su ovih dana javno progovorili Danijel Jusup i Dule Vujošević?

Razumiju li da su uspjeh i oni igrači koji su stigli do gornjih granica svojih mogućnosti i oni koji su postali odgovorni ljudi koji će sutra ispravne vrijednosti prenositi na svoju djecu?

Danijel Jusup - Foto: KK Zadar (Zvonko Kucelin - Šime Zelić) 

Naravno, griješe i treneri… 

Igrač promaši slobodno bacanje koje je moglo donijeti naslov ili ostanak, navijač zapali bengalku (da ne idemo u ostale grijehe) zbog čega je nanio financijsku štetu 'svetom' klubu, roditelj oslijepi od nerealnih ambicija i iskrivi sliku svijeta vlastitom djetetu, čelni ljudi klubova donose pogrešne odluke, dovode neprovjerene igrače, a od provjerenih dižu ruke zbog škrabotina po zidovima (onih pravih i onih društvenomrežnih), novinarima se dogodi tipfeler ili potpuno promašena teme. Za neke će to biti i ova. I svi se pojavimo na sljedećoj utakmici i dalje udaramo po svome.

A treneri? Nakon svake utakmice staju pred mikrofone i kamere i u pravilu štite iste te navijače, upravu kluba, igrače i njihove roditelje… Jer uz sve nedaće koje ih prate u nesređenim klubovima, nove fronte im ne trebaju. I većina njih, osporavana i etiketirana, krivicu za poraz(e) preuzmu na sebe.

Uz dužno poštovanje svima, prije nego se stvari odmotaju do kraja, niti će Jusup sutra biti isključivi krivac za ispadanje Zadra iz ABA lige (koje se nužno i ne mora dogoditi), niti Ivan Velić za eventualne stranputice velikog hrvatskog talenta Roka Prkačina. Je li cilj kojeg je vodstvo Cibone postavilo ispred trenera ostanak u ABA ligi ili razvijanje Roka Prkačina po cijenu ispadanja. 

Grm-zec! 

Složit ću se s onima koji misle da je ,mali' trebao zaigrati u finalu Kupa Krešimira Ćosića protiv Zadra, prije svega zbog izuzetne atmosfere koja je mogla donijeti odgovor na pitanje sputava li ona Roka ili ga nadahnjuju. No, pitanje je, što bi bilo koji drugi trener na mjestu Velića napravio. Kako bi se postavio Rimac, Mulaomerović, Nazor, Petrović, Mršić…?   Velićev propust je izjava koju je dao nakon gostujuće pobjede Cibone nad Zadrom u ABA ligi u kojoj je rezultat stavio u drugi plan, a prostor u igri podaren mlađim igračima i način na koji su ga iskoristili istaknuo kao pravu pobjedu. No, razlog silnom veselju ipak je bila pobjeda koja njegovu momčad i sada drži korak bliže ostanku od Zadrana. 

Ivan Velić: Foto: KK Zadar (Zvonko Kucelin)

Živimo u vremenu i prostoru iskrivljenih vrijednosti. Sustavan i predan rad podvrgnuti su ruglu, a treneri stoje na vjetrometini. Kad vjetar dobije orkansku snagu u zavjetrinu se sklanjaju svi, pa i najbliži suradnici, a likuju oni koji su promašili zicer za trofej ili ostanak, posvađali svlačionicu, krivo usmjerili svoje dijete ili prodali patku. 

Najgore što se trenerskoj struci u takvim klimatskim uvjetima može dogoditi su međusobni prijepori i nekorektni potezi. Izjave o informacijama koje stižu iz svlačionice protivničkog tabora su, uz svu muku koju treneri imaju, najblaže rečeno neukusne. Pružena ruka razumijevanja i podrške je dovoljna.  Ako je iskrena, a ne formalna.