Zove se Tamara Vitković, ima 13 i pol godina i zaslužila je pet minuta vaše pozornosti.

Voli pisati, osvajala je i nagrade za svoje radove, uz oca košarkaškg fanatika zaljubila se u košarku, no da piše priču inspiriranu košarkom, životom i teškim preprekama koje pred nas stavlja nitko nije znao. I onda je gotovu priču pokazala tati, inače našem suradniku, stručnjaku za NBA košarku, Davoru.

Tata je, nakon što je pobrisao suze, priču dostavio nama, a mi smo, nakon što sakrili suzu, pokazali spremnost da uz roditeljsko odobrenje priču objavimo.

Djeca, ta mala bića, te male pametne glavice, te duše iskrene i suosjećajne puno nas toga mogu naučiti. Ova je priča tu pred vama ne bi li na trenutak zaustavila vađu užurbanost i ponukala vas da smisao života potražite u dječjim očima. Ona nam otkrivaju sve tajne ovoga svijeta, ona su prozor u bolje sutra. 

ANĐEO BEZ KRILA

„Kokice! Cola! Popcorn! Beer! “ viče i probija se kroz publiku. Los Angeles, košarkaški turnir 2035. Okršaj Chicago Bullsa i New York Knicksa prate glasni navijači, predsjednica Lisa Houston i najpoznatiji svjetski novinari. Ovo je okršaj godine, emitira se uživo na čak 250 televizijskih programa. New York Knicksi su odnijeli pobjedu za 8 razlike. Momčadi, novinari i neki navijači, vratili su se u hotel.

Dan kasnije, na trgu 500-tinjak metara od hotela, održao se Meet-up. Došli su i Knicksi, i Bullsi, i ostale momčadi koje su sudjelovale na turniru. Obožavatelji su imali priliku dobiti autogram i sliku, a novinari sočnu priču.

Na iznenađenje svih prisutnih, pojavio se James Reynolds Jr. Umirovljeni igrač, jedan od najboljih. Došao je zbog pripremljenog izazova. Radilo se o svojevrsnom natjecanju. Ako itko od posjetitelja uspije pobijediti Jamesa u tricama, osvaja najnoviji Apple-ov paket.

Mnogi su se okušali, nitko nije uspio. Bilo je tu i djece, i odraslih, čak i pokoji umirovljenik. Tada je pristupila jedna djevojka. Djevojka blijedog lica i umornih očiju, ali blistavog osmijeha. James je prasnuo u smijeh i jedva prozborio: „ Zar zaista misliš da imaš šanse? “ „ To mi ne oduzima pravo da pokušam “ -kaže ona i osmjehne se. Kad su započeli igru, svi su ostali zapanjeni. Blijedo su gledali u djevojku koja jednostavno nije mogla promašiti. Pobijedila je Jamesa. Pokazala je sportski duh i pošla mu pružiti ruku, no on je samo hladno prošao pored nje.

James je u hotelu sjeo na večeru sa svojom ženom. Ispričao joj je kakav je poraz doživio, a ona se samo slatko nasmijala. Priznanjem kako je podnio taj poraz, izbrisao joj je osmijeh s lica. „ Znaš li uopće tko je ta klinka? To ti je najpoznatija novinarka u Miamiju! “ „ Novinarka?! Pa ima koliko... 15 godina? Mislio sam da je tu s nekim od roditelja! “ James će iznenađeno. „ Ne, ne... sama je tu. Poznajem joj baku. S njom živi otkad su joj roditelji stradali u saobraćajnoj nesreći. Zamisli, imala je tek 9 godina. “ James je samo šutio. Osjećao je grižnju savjest. Žena je još dodala: „ Vidiš, nije svima lako kao nama. Njena baka mi je pričala kako ju svi u školi maltretiraju. Donedavno je to bilo svi osim jednog. Taj jedan dječak... Tom ili Tommy... tako nekako... On se družio s njom i branio ju. Neki su ga klinci pretukli zbog toga. Pukla mu je slezena, dobio je sepsu. Doktori više ništa nisu mogli učiniti...“  Uzdahnula je. „ Ne znam kako se to dijete još drži.“

James tu noć nije spavao. Nešto mu nije dalo mira. Od žene je saznao da se djevojka zove Ellie Black, pa ju je potražio na internetu. Nije pronašao nikakve podatke o njoj, samo njene članke. Kopao je tako po njenim člancima i naišao na jedan o njemu samome. „ James Reynolds Jr., naša košarkaška legenda“. Nešto mu je iz tog članka posebno privuklo pažnju. „ James je uzor mnogoj mladeži. Naporno je radio za to što danas ima i nikad nije odustajao, ma koliko teško bilo. I kraj tolike je karijere ostao prizemljen. Nije postao egoističan i samouzvisit. Uljudan je i pruža podršku svakome tko se bori za svoje snove.“ Prisjeti se kako se ponio prema njoj i oči mu zasuze.

Za vrijeme doručka je opazio Ellie kako sama sjedi za stolom blizu njegovog. Prišao joj je s: „Dobro jutro! Mogu sjesti?“. Ona potvrdno kimne glavom. „ Gle... žao mi je što sam se ponio k'o kreten. Ne znam baš gubiti, nisam baš navikao. Znam da ti je teško i...“ „Ozbiljno?!“ prekine ga. „Žena Vam je rekla, nije li?“ James ju je samo zbunjeno gledao. „ Dobra si je s mojom bakom. Rekla Vam je za moje roditelje i Tommyja. Zato ste tu.“ „Pa...mislim rekla mi je... ali nisam zato tu...“ „A zbilja? Biste li stvarno došli da ne znate moju priču?“. James nije znao što reći. Samo ju je gledao zacakljenim očima. „Tako sam i mislila“, uzdahne, pokupi svoje stvari i odjuri u hotelsku sobu.

Nije se pojavila na ručku. Opet ju je ugledao na večeri. „Hej! Ellie!“ povikao je i dotrčao do nje. „ Gledajte, ako Vam to toliko znači, u redu, opraštam Vam. Niste ni prvi, ni zadnji.“ On joj značajno kimne glavom, malo zastane, pa izusti: „Mogu te nešto pitati?“ „Da...?“ „Kako se ti držiš? Kako uspijevaš?“ Ona zamišljeno uzdahne i promrmlja si u bradu: „ Pa neću morati još dugo...“ „ Čekaj, što?!“ pita ju James eksplozivno. „Pa... nije baš da Vas se tiče, ali imam neizlječiv tumor. Ostalo mi je još maksimalno mjesec dana života. Možda me sutra više ne bude. Možda odem i prije no što objavim ovaj članak“, kaže i pokaže na bilježnicu koju je držala u ruci. „Stvarno mi je žao.“ James će. „Neka Vam ne bude. Nije ni meni. Ponovno ću vidjeti roditelje, Tommyja, upoznati prabake i pradjedove koje nisam imala prilike upoznati u ovom životu... Učinila bih to sama, još prije, ali nisam dovoljno hrabra.“

Zajedno su ručali i večerali par dana, a ponekad joj se James sa svojom ženom pridružio i za doručkom. No...jednom se nije pojavila na ručku. Jamesu je to bilo čudno, ali žena ga je uvjeravala da je sve u redu, da je mala samo imala posla. Kad se nije pojavila niti na večeri, oboje su se zabrinuli. Nakon večere su se zaputili prema njenoj sobi, no tamo su zatekli samo čistačicu kako nosi van neke bilježnice. „Hej! Hej! Hej! Što se tu događa?!“ povikao je James. „Neka je mlada djevojka preminula. Kažu mi da je bolovala od tumora. Baš šteta... ahh... Uglavnom, rečeno mi je da ako se nitko ne pobrine za ove stvari... da ih bacim...“ čistačica će sa sažaljenjem. „Bacite?! Dajte mi to!“ povika i otrgne joj bilježnice iz ruke. Uđe u praznu sobu... no nešto mu je bilo čudno. „ Još je tu“, prošaptala mu je žena. Ona je medij. Objasnila mu je sljedeće: „ Kada osoba ima nekog nedovršenog posla, duša ne može proći na drugu stranu. Zapela je između svjetova. Još ima nešto za obaviti.“

Turnir je završio. James, žena, momčadi... svi su napustili hotel. James nije imao mira, pa je plaćao za tu sobu. Za sobu u kojoj je tumor uzeo život. Tako da Ellie bude tamo sama. Da joj nitko ne smeta.

Godinu dana kasnije, kada je opet došlo vrijeme turnira, James je opet došao u taj hotel. Tražio je sobu do Elliene. Bilo je to tako dva dana, dok se jednom nije probudio usred noći i sjetio se Ellienih riječi: „ Možda odem i prije no što objavim ovaj članak.“

Kako je plaćao njenu sobu, imao je i ključ. Ušao je i stao kopati po njenim bilježnicama. Pronašao je članak o kojem je Ellie govorila. Uključio je njen laptop koji je još stajao na radnom stolu. Prenio je članak u digitalan oblik i objavio ga. Sobom su se tada pročuli jekoviti šapati: „ Svijet je pun anđela s ožiljcima. Svijet... anđeli... Svijet, svijet je pun anđela bez krila, krila... krila... anđeli...“ On ugasi laptop , i u taj čas glasovi utihnu, a u kutu nešto zasja. Bila je to Ellie. Gledala je u pod. Bosa je tako stajala, u predivnoj, svjetlucavoj, ali uprljanoj bijeloj haljini.  Polagano je podigla pogled, ali ne prema Jamesu, već prema istočnom zidu. Počela je hodati prema njemu kao hipnotizirana, a James je ukamenjeno sjedio i pratio je pogledom. Pogledao ju je i odzada i vidio ono o čemu su glasovi govorili. Haljinu su probijale neke izbočine, neki ožiljci. To su bila njena odrezana krila.

Kad je došla do zida, položila je ruku na njega, a nad njom je nešto zasjalo.  Neka zasljepljujuća, čista, bijela svjetlost puna života. Haljina joj je sad bila čišća no suza što joj se slijevala niz obraz. Koža joj također zasja svjetlošću bijelom, kao da je u nju život bio udahnut. Ta svjetlosna elipsa, što joj je nad glavom bila formirana, bijaše njena aureola. Ponovno su joj narasla velika, bijela krila. Malo su podsjećala na ona u bijele grlice, tako načinjena od bijela perja. Isijavala su istom onom božanskom svjetlošću. A zid... to više nije bio zid. Bio je to prolaz u Onaj svijet, vrata Raja, Nebesa. U daljini su se vidjeli još neki ljudi u bijelom.             „ Mama! Tata!“ poviče Ellie. A onda joj niotkud priđe jedan mladić, približno iste dobi, također bijeli anđeo. „ Čekao sam te, ali nisi morala toliko žuriti“, rekao je i nježno ju uhvatio za ruku.  Ellie je pošla s Tommyjem prema svojim roditeljima. Još se jednom okrenula, po posljednji put promotrila sobu. Zatim je pogledala u Jamesa. Oči su joj se zacaklile, suze su ponovno potekle po još uvijek vlažnim obrazima. James je već bio plakao. „ Hvala Vam!“ prozbori iz dubine duše i okrene se naprijed. Nestala je u oblacima, a zid je ponovno postao samo zid.

KRAJ

Tamara Vitković, 29. 5. 2020.