Ima li veće nagrade nego kada potaknete čitatelja da vas počasti ovakvim tekstom?

Čitam članke po novinama o Toniju Kukoču, povodom dokumentarca o njegovom NBA timu. Prepuni su argumenata u obliku brojki, te ovoliko koševa, pa asistencija , pa skokova, ovo su i zarade a ovo minute u igri, ovo je broj utakmica koja je započeo u prvoj petorci.

Volio sam gledati Tonija dok je igrao, vodio sam i statistike na utakmicama dok sam bio srednješkolac, a i studirao sam eksperminentalnu fiziku. Brojke mi nisu strane, volim ih. 

No ove su argumentacije potpuno krive. One navodno "dokazuju" koliko je Toni bio važan igrač. Možda, no zašto onda ne napisati "radnik" u poduzeću "Chicago Bulls", onda stavite te članke pod Ekonomija ne pod sport. Znam da je to postalo maltene isto, zato ovo i pišem.

Košarka nisu brojke, tko to misli nije razumio bit igre. o je ljepota, bar ona košarka koju su igrali Toni, Dražen, Krešo, Mirza... Stariji sam pa mlađi mnoge igrače poput Rate Tvrdića ili Damira Šolmana znaju samo kao imena. 

Toni (a važi za sve umjetnike, no nema ih mnogo) je uljepšavao ljudima dan. Način vođenja lopte, kretanja, pregleda igre, odnosa prema prostoru i vremenu a nadasve prema drugim igračima, to traži eseje, članke, feljtone, ne brojeve. Njegov odnos prema suigračima, a također i suparnicima traži doktorate iz sociologije. moguće i izgradnje mira. Njegovo razmišljanje ili možda odsustvo istoga uticalo je više na tadašnji Split ili druge gradove koji su ga imali, nego more tadašnjih službenih moćnika. Kada kažem odsustvo razmišljanja sjećam se izreke iz toga doba: "Kada Toni ima loptu tada devet ljudi na terenu ne zna što će napraviti. Ne - deset." 

Ono što je on nama pokazivao nije bilo niti misaoni napor, niti kompetitivni, nije bio napor uopće, već lakoća, onaj osjećaj kada svatko od nas kaže "To mogu i ja, vidi kako je lako." Nije, naravno ali tako izgleda, zato manite me brojkama, ostavite to za stručne kolegije na DIF/ FFK gdje će vam možda trebati, a vjerojatnije i neće. Davno nam je učitelj glazbenog u OŠ U Zadru sjedokosi prof, Franulović (svirao je Amati violinu) rekao: "Josip Pino Gjergja je umjetnik, Idite ga gledati, to je umjetnost." I tada je zaplesao po učionici, oponašajući ples Pina na parketu. 

Ostavimo brojke eksperimentalnim znanostima, vratimo umjetnost životu, naučimo se gledati, slušati, kretati, osjećati na način koji slavi život. Slavi život, ne pobjedu nad suparnikom, njemu (njima) hvala jer bez njih ne bi niti bilo te ljepote zbog kojih ipak još neki gledaju i prate sport. Ne idu svi zbog gladijatorskog poriva, Ne, imamo mi i porive za ljepotom, suradnjom, duhovnošću, pjesmom i plesom gdje im navodno nije mjesto. Zato su nam i važni oni među nama koji tako žive  i njeguju igru. Igru, ne "profesionalni sport". Igru, koju niti virus, niti prekidi sezona, niti otkazi ugovora, niti sve druge korporativno financijske gluposti neće nikada uništiti. Toni Kukoč, igrač, prosvjetitelj, ne objekt statističke analize.