Kvalifikacije za Eurobasket 2021:

Hrvatska - Švedska 72-56 Nizozemska - Hrvatska Ponedjeljak, 24.02. - 19:30 sati

Intervjui
„Treba mi ljubav da ostanem zdrav!“

„Treba mi ljubav da ostanem zdrav!“

Autor: Paulo Sarić

Direktor najuspješnijeg europskog kluba 20. stoljeća otvoreno o stanju na tržištu, okrenutosti sponzora, potrebi i mogućnosti igranja drugog natjecanja, te načinu rješavanja problema u košarci i sportu. I onom najbitnijem – nedostatku strpljenja.

Nakon jučer objavljenog prvog dijela intervjua s direktorom KK Split, gospodinom Robertom Andrijićem, donosimo i nastavak u kojemu se opširno osvrnuo na goruća pitanja hrvatske košarke i dao svoje viđenje o financijskim i tržišnim perspektivama sportskih takmičenja i razlozima zbog kojih klubovi preferiraju jedna pred drugima. Tj. o tome preferiraju li uopće klubovi ili su tržišno primorani rangirati natjecanja koja su im nasušno potrebna. Podsjetimo, KK Split je odlučio ne nastupati u europskim natjecanjima naredne sezone kako ne bi ugrozio financijsku sliku kluba i ne bi li se što prije riješio tereta dugova napravljenih u prošlosti. No, to ne znači da je odustao od ambicija igranja drugoga natjecanja uz Premijer ligu.

Ipak, prošle su godine hrvatski abaligaši upravo zbog opterećenosti rasporedom zabilježili lošije rezultate od očekivanih. Kasniji prvak Cedevita je uoči doigravanja bila tek šesta, doduše puno više svojom krivicom nego onom protivnika i time je izjednačila uspjeh Houston Rocketsa iz 1995. godine. No, bivši trener Vitamina Veljko Mršić nakon osvajanja trofeja nije spominjao srce šampiona… Cibona je završila četvrta, a Zadar peti. Potonji je igrao tri natjecanja prošle sezone, no priča Zadra je ipak ponešto različita te uzroke slabijeg rezultata treba tražiti u administrativnim, ali i realnim sportskim faktorima. Cibona i Cedevita su imale na papiru osjetno kvalitetnije momčadi od suparnika, što su i dokazale u doigravanju, ali su svejedno u završnicu ušle s niskih pozicija zbog gustog rasporeda i podijeljene pažnje. Je li možda i to igralo ulogu u odustajanju Splita od košarkaške Lige prvaka?

- Ne, to nije u pitaju. Cedevita i Cibona su bili u problemu igranja na tri fronta. Igranje na tri fronta je realan problem i moraš imati momčad dobro posloženu u atletskom i igračkom smisli da možeš kvalitetno odgovoriti tom izazovu. Mi smo već tijekom prošle sezone definirali da bi u ovoj sezoni bilo optimalno odigrati  50-ak utakmica. Prošle godine smo igrali 34 utakmice. A igranje na jednom kolosijeku ti ne nudi tako nešto – otkriva Robert Andrijić i nastavlja spominjući zaista raritetnu situaciju u profesionalnim ligama.

- Pretprošle sezone nam se usred hrvatskog prvenstva dogodilo da 40 dana nismo igrali u Splitu. Prošle godine otprilike 25 dana nismo igrali u Splitu. To je amaterska razina. Mi moramo igrati košarkašku predstavu u prosjeku svakih sedam-osam do deset dana. U 40 dana čovjek izgubi naviku, zaboravi da se igra prvenstvo. To je s aspekta, publike, marketinga i sponzora. No, i s aspekta igračkoga razvoja [je slična stvar]. Njima treba 50-ak utakmica u sezoni. S oba aspekta je neminovno tražiti da igraš na dva kolosijeka. A time i izbjegavaš dugi ritam treninga. Tjedan je razbijen, ideš iz utakmice u utakmicu pa je i igračima lakše.

To je na razini jednog ozbiljnog pogona, profesionalnog ustroja. Za sve ispod toga je upitno koliko je utrživo i koliko je adekvatno za afirmaciju igrača. Koliko se oni mogu afirmirati igrajući isključivo hrvatsko prvenstvo, a i koliko smo kao klub zanimljivi u takvoj poziciji.

Stoga se logičnim nameće pitanje je li igranje košarkaške Lige prvaka bilo isključivi cilj splitskog sastava ili je ona bila tek jedna od opcija koje su trebale poslužiti ostvarenju potrebe za većim brojem utakmica?

- Razmišljali smo o potrebi, a i dan danas razmišljamo o potrebi, igranja još jednog takmičenja. Liga prvaka nam se prva otvorila jer su iz FIBA-e prvi, preko Saveza, direktno iskazali interes pa smo, normalno, reagirali na to natjecanje kao prvo. Vidjeli smo što se događa s ABA ligom i da će biti teško tu proći i iskazali smo interes [za košarkaškom Ligom prvaka] pošto težimo da igramo na dva kolosijeka i da to bude što veći rang natjecanja. Pošto nam se ta prilika prva pojavila, fokusirali smo se na FIBA-u. U tom momentu ništa drugo nismo ni imali.

Razlog odustajanja je financijske, ili možda preciznije rečeno, tržišne prirode.

- U procesu razgovora sa sponzorima vidjeli smo da su spremne ulagati većinom tvrtke koje djeluju u regiji i njih kao takve ne zanimaju druga tržišta, a zanima ih regionalni pristup. Što je normalno, pošto su aktivni na tržištu regije. Oni su iskazali veći interes za naš nastup u regionalnoj ligi nego za naš nastup u Europi jer na tom tržištu nisu prisutni., te je normalna stvar da nemaju potrebe komunicirati svoje ime na tim tržištima.

Dakle, KK Split je bio zainteresiran za igranje regionalnog takmičenja. I za njega bi puno lakše pronašao potrebna sredstva. Ne samo da nema ni približno toliko dugih, rizičnih i skupih putovanja, već su i sponzori osjetno prijemčljiviji na ideju izlaska na regionalno tržište. Uostalom, to i jest bio jedan od glavnih argumenata pokretanja Jadranske lige. Na kraju krajeva, upravo to i jest jedan od glavnih razloga postojanja trenutnog stanja u hrvatskoj košarci. Konkretnije, pojave Cedevite. Tržište. Ali pristup njemu su neliberalnim metodama ostalim konkurentima uskratila tri najrenomiranija hrvatska kluba posljednjih godina. Cedevita, Cibona i Zadar. Pogotovo potonja dvojica. Oni koji su, upravo zahvaljujući izlasku na regionalno tržište uspjeli opstati zadnjih godina i izbjeći, ili makar odgoditi… krah ili katarzu. Razlozi njihova postupka su jasni. Zaštita ekonomske opstojnosti, te sponzorskih i financijskih interesa koji bi došli u pitanje ukoliko bi se tržište smanjilo s 20-ak na četiri milijuna stanovnika. Makar gledano iz poduzetničke perspektive. A i političari bi imali većih problema legitimirati narodu ogromna izdvajanja iz sezone u sezonu za osjetno manji broj utakmica i protivnike niže kvalitete.

- Ne samo to. Osim te širine, i igrači će prije doći kad si u regionalnom izlogu. Imaš više kvalitetnih utakmica visoke razine. Što se tiče zatvaranja, ja taj potez naša tri abaligaša smatram nekorektnim. Bez želje da otvaram sukobe ili kritiziram. Meni to nije sportski, nije đentlmenski, zbog toga što takav stav nije iznesen na početku sezone prilikom definiranja propozicija natjecanja koje jasno definiraju pravo na plasman u regionalnu ligu , već su oni istupili sa zahtjevom za zatvaranje prema ABA ligi tek u drugom dijelu sezone kada su vidjeli da im je plasman upitan. To nije korektno.

Moraju i oni biti svjesni da nisu svijet za sebe i da njima treba jak Šibenik, jak Split, jako Škrljevo i Osijek. Isto kao što nama treba jaka Makarska, jak Drniš, jak Omiš, jak Trogir. Moramo voditi računa o održivosti čitave vertikale, a to dugoročno nećemo moći ukoliko budemo gledali samo kroz trenutan, kratkoročan, osobni interes, odnosno interes pojedinih klubova – mudro poentira direktor momčadi s Gripa.

foto: KK Split službena/official

Što se može napraviti po tom pitanju da se situacija ne ponovi i naredne sezone? Dakle da klubovi ne ulažu novac tijekom godine samo kako bi u posljednjih nekoliko mjeseci saznali da im je nametnuta uloga Sizifa?

- Treba mijenjati glavu. To je prvo. To je prvo, ali to je i najteže. To traje. Ako smo u sportu, bilo bi dobro djelovati  u sportskom duhu. Platforma Udruge prvoligaša je, po meni jedna adekvatna platforma kroz koju uvijek možemo komunicirati ono što se u tom momentu pokaže optimalnim za život svih klubova i za daljnje unaprjeđenje košarke. I onda  dalje u proceduri usuglašavanja sa Savezom provoditi kroz definiranu strategiju.

Očito je da od nastupa KK Split u Jadranskoj ligi nema ništa. Makar ne u narednoj sezoni. No, posljednjih se mjeseci aktualizirala ideja stara nekoliko godina o osnivanju druge ABA lige. Detalji nisu u potpunosti prezentirani javnosti, no generalni koncept je jasan. Punila bi se na sličan način kao i elitni rang regionalne lige, dakle kroz domaća natjecanja, svaka država bivše Jugoslavije bi dala određeni broj sudionika, a prvak bi ostvarivo pravo promocije u prvu ligu. Iako se u Hrvatskoj malo toga konkretnoga priča o njoj, interes je izuzetno jak u susjednim, pogotovo nama istočnim državama.

- Nama je cilj igrati neko drugo takmičenje. Bilo bi dobro da imamo još dvadesetak utakmica uz domaće takmičenje. To nam je neophodno, ako se želimo dalje prirodno razvijati. Ja sam rekao gospodinu Čoviću i gospodinu Novoselu: „Dajte nam pošaljite konkretne propozicije“. Nismo protiv, Tražimo načina da ostvarimo svoj cilj, da igramo dodatne utakmice. Bila to ABA II, ABA I… Zovu nas iz ABA-e II već u nekoliko navrata.

Kakva bi bila financijska konstrukcija za potencijalnu drugu regionalnu ligu? Kao jedan od razloga odustajanja od Lige prvaka istaknuti su ekonomski razlozi. Bi li klub mogao podnijeti igranje još jednog takmičenja?

- Bi, na ovim prostorima, bi. U ovom regionalnom okviru mislim da je to realan iskorak kojega bi mogli napraviti.

Pri kraju razgovora karte su stavljene na stol.

- Na čemu mi ostajemo bez ABA lige? Izgubio si Jollyja, upitan je status  Zagreba. Šibenik je trenutačno u neizvjesnoj situaciji jer im je otišlo dosta igrača. To su tri ozbiljna kluba. To nisu bilo kakvi klubovi, već klubovi koji su ti nudili kvalitetne utakmice, kvalitetnu kompeticiju. Sada ostaješ bez njih i ostaješ na 11 utakmica. A kada izađeš na tržište i gledaš hoćeš li uzeti igrače koji ti mogu donijeti neku razliku – to košta. Pitaš se za što? Za 11 utakmica koje ću igrati? Na Gripama ću iduću sezonu igrati 11 utakmica u deset mjeseci. Jednu utakmicu mjesečno na Gripama. To je nesrazmjer. To nije ekonomski održivo! Treba nam promišljanje o budućnost s nivoa Saveza i s nivoa klubova.

Jasno, nije poanta da se kritizira. To ne bi imalo smisla. Poanta je da se nude ideje i na koncu pronađe rješenje koje će učiniti sustav natjecanja dugoročno održivim s društvenog i tržišnog stajališta.

- Moja je razmišljanje u pravcu inicijative da klubovi prvo međusobno, a potom i sa Savezom, u kreativnom tonu sjednu i da se pokuša ići prema kreiranju sustavu koji će biti održiv. Sada imamo Cedevitu s više milijuna eura budžeta i imamo klubove koji igraju u školskim dvoranama s pola milija kuna budžeta. Mi guramo Cedevitu da igra u školskim dvoranama, umjesto da se trudimo da ih gurnemo da igraju Euroligu. Govorim o Cedeviti jer su u ovom periodu profilirani kao zdrav profesionalni klub privatnog kapitala. Najveća korist za hrvatsku košarku bi bila da Cedevita igra Euroligu u što smo se već i osvjedočili, a ne da igra po školskim dvoranama s dužnim poštovanjem prema istima. Sutra  to može biti Cibona, daj Bože da to sutra bude Zadar, Ili mi, Šibenik. Danas je to Cedevita. Veliki su to nerazmjeri. Niti si u profesionalizmu, niti si u amaterizmu. Većina klubova je u ingerenciji gradskih i lokalnih samouprava, a gradske i lokalne samouprave te financiju kroz potpore koje su usmjerene kroz omladinski pogon, što je sasvim u redu. Ali za seniorski pogon se moraš pobrinuti sam na tržištu kroz sponzore a to je proces koji pita vremena jer najprije treba sanirat tranzicijske rupe kako u financijama tako i u pogonima – kazuje Andrijić i poentira.

- A sponzori valoriziraju vrijednost malo drugačije nego ju valoriziraju menadžeri, igrači i treneri u postavljanju cijena. Kad Cedevita postavi cijene na tržištu, njih nitko ne može pratiti. A svi ih pokušavamo pratiti! I onda ih prošlih sezona idemo pratiti… jer računamo riješit će ovaj, riješit će onaj. Većinom naslonjeni na politiku. Ali se ne riješi. I onda ostanemo kratki. Uz posljedicu da je cijelo tržište  na višoj razini potražnje u odnosu na realne prihode koji bi je trebali pokrit. To su stvari koje treba staviti na stol i o njima otvoreno popričati ukoliko želimo ići naprijed.

foto: KK Split službena/official

Sve s ciljem boljitka hrvatske košarke. Pametan je čovjek rekao da ne treba razmišljati kratkoročno. Puno je različitih partikularnih interesa u igri. I vizija. No, svi bi se interesi i vizije trebali moći uskladiti. Jer, na koncu – svi imaju isti cilj.

- Imamo situaciju da ti u zadnjih mjesec dana igrači napuštaju hrvatsku ligu, a ne dođe nitko novi domaći. Ili ti ode deset igrača. Otišlo ih je sigurno toliko… Imamo situaciju da ih je najmanje toliko otišlo izvan države. Liga je minimalno 30 posto dolje jer nemaš kvalitete koja dolazi. To su sve problemi koji su realni. Ne trebaš biti puno pametan da ih detektiraš. Problem je što će uvijek neki klub iskočiti, što će trenutno biti jak imati neku ambiciju i razmišljati na način: „Ma što nas briga, ma neka ovaj propadne, mi ćemo ove godine osvojiti prvenstvo“. I onda nemaš simbiozu, nemaš potrebnu snagu za reakciju. Mislim da dolazi vrijeme [za promjenu]. Udarit ćeš od pod jer ovaj sustav više nije održiv.

Konkretno pitanje. Ima li Republika Hrvatska sa svojih 4.2 milijuna stanovnika dovoljno veliko tržište da ima profesionalnu ligu u sadašnjim gabaritima?

- U trenutnim okolnostima teško. Nama dolaze igrači koji već za vrijeme juniorskog staža imaju problema sa servisiranjem školskih obaveza jer imaju dosta utakmica, dosta treninga. No, tu je pitanje koje postavlja svaki normalan roditelj: „Čekaj, ti imaš 2-3 iljade kuna i prelaziš iz juniorske u seniorsku košarku. Di ti je perspektiva?. OK, nije svatko za fakultet, ali onda radi nešto…“ Mladi lako zabrazde u isključivoj orijentaciji na košarku, a koliki će ih postotak s košarkom riješiti egzistenciju u financijskom smislu? Mali postotak. Što ćemo s ostalima kada napune 29-30? Umjesto sporta koji bi deklarativno morao proizvoditi ljudsku kvalitetu, ljude koji su izgrađeni i koji znaju što rade, koji znaju što je funkcioniranje u timu, koji znaju poštovati protivnika, koji znaju puno toga i trebali bi bit temelj zdravog društva… Oni upadaju u frustraciju. Teško se s 29-30 godina iz košarke ili bilo kojeg sporta uključiti negdje. A to su ljudi koji imaju određena ega, koji su navikli na određeni tretman. Naš sustav treba ozbiljno promišljanje, ozbiljnu strategiju. Ovo je sve kupovanje vremena!

U ekonomiji su dva osnovna rješenja takvih problema. Ili rezanje rashoda i smanjenje ponude ili povećanje potražnje. Prevedeno na hrvatsku košarku, to je ili snižavanje razine profesionalizma ili širenje na veće tržište. A ono nama ekonomski i geografski blisko jest prostor bivše Jugoslavije.

- Ne treba biti puno pametan. Pratiš novčani tijek. U kontaktu sa sponzorima pratiš gdje je novac. Za šire tržište možeš dobiti veći novac. To je jasno. Iz toga je i počeo proces globalizacije. Ali tu se mora naći adekvatna mjera. Mi moramo biti svjesni činjenice da smo tržište od 4.5 milijuna što je zapravo jedan veći grad. Koliko smo mi interesantni sponzorima kao kanal komunikacije? Jesmo u jednoj mjeri, ali ta mjera je mjera jednoga većega grada. Tržište je takvo kakvo je. Ne možemo mi maštati da ćemo opet tri puta osvojiti europsko prvenstvo. Možda će se dogoditi, nikad ne kažem, ali ne možeš na tome graditi budućnost.

Znaš da imaš dobar resurs, da imaš mlade koji su po genu antropološki OK, natjecateljski su talentirani. Moramo raditi na proizvodnji, a ako radiš na zdravoj bazi nešto će iz toga izaći. Moramo raditi na tome da smo zaštićeni kao proizvođači. Ekstra talent će uvijek rano otići, protiv toga se uopće ne možeš ni ne moraš boriti. Ali se moraš boriti da budeš adekvatno obeštećen. Kada mi uzmemo nekoga igrača Omišu, moramo voditi računa da Omiš ima nešto od toga. Moramo dati nešto tom Omišu da on može živjeti, jer nam je u interesu da živi. Da mu mi damo od transfera kojega ćemo ostvariti, daj Bože,  ima i on 15-20 posto. Nije to neka filozofija, ali najvažnije je da se stvori kritična masa ljudi koji zdravo razmišljaju, koji gledaju malu unaprijed, koji ne gledaju isključivo svoj trenutni interes.

Kod nas se općenito, u društvu i u državi, prečesto događa da kratkoročni interesi pretpostave onima na srednji rok. Ljudi, nezadovoljni postojećim stanjem žele sve odmah i sad. I u tome žure i griješe, te ne gledaju dovoljno u budućnost.

- Tako je. Problem KK Zagreba trenutno nije problem samo Zagreba. To mora biti problem svih nas. Problem KK Split jučer nije problem samo Splita, neadekvatna politika upravljanja nekog perioda stvori netoleranciju i zluradost u okružju pa se tako vrtimo u krug.

To je problem svih nas. To što je danas netko u problemu, sutra si ti. Ovo što mi prolazimo, prolazit će mnogi. Treba se pokriti lancunom koji imaš.

Na koncu još jedan neuobičajen stav za naše društvo. Nema traženja krivaca! Nema sjedenja i promišljanja zašto i kako se dogodilo što se dogodilo. Treba se okrenuti ka budućnosti i s jasnim ciljem pred očima usmjeriti sve napore  ne bi li se to njega došlo!

- Svi imamo svoj dio odgovornosti. Mislim da ne treba pretjerano tražiti tko je krivac. Treba se uhvatiti za isti štap i afirmativno sagledavati situaciju i pokušati rješavati probleme. Izgubimo se u tome tko je kriv. Izgubimo se u spinovima PR-a i onda se ništa ne napravi. Od toga nema ništa. Daj da vidimo koji su problemi i kako ih možemo riješiti. Tko ih može riješiti. Rađe bih razgovarao o tome koji su to ljudi koji mogu riješiti probleme. Tko su ljudi koji imaju kapacitete i sposobnosti. Nego o onima koji su krivi za nešto. Imamo što imamo i to je to.

Danas u našem društvu negativnost provocira puno više energije. Reagirate i vi novinari puno jače i intenzivnije ako se radi o nekoj negativnosti, ako se događa nešto što miriše na aferu negoli na nešto što bi moglo bit pozitivno. Kada je nešto pozitivno reakcije su mlake, a ako je nešto negativno, odmah se skupljamo u kritici. Najčešće bez pravih argumenata i potvrda.

Za kraj jedna univerzalna misao koja se može primijeniti na puno šire sfere od same košarke. Univerzalna istina za živjeti po njoj.

- Što daješ, to ti se vraća. Najbolje je rekao Gibo u Toleranci: „Treba mi ljubav da ostanem zdrav!“ To je to. Iz toga možeš sve izvući – zaključio je Robert Andrijić.