Četiri godine bez Ranka Žeravice.

Na današnji dan prije četiri godine preminuo je jedan od najvećih trenera s ovih prostora, ali i puno šire - Ranko Žeravica. 

Ranko Žeravica rođen je u Dragutinovu u Srbiji 17. studenog 1929. godine. U trenerskoj karijeri koja je trajala više od 50 godina najviše je poznat po radu s jugoslavenskom košarkaškom reprezentacijom tijekom šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća. Prijelomni trenutak za razvoj košarke u Jugoslaviji, kao i u Žeravičinoj trenerskoj karijeri, bilo je osvajanje zlatne medalje na Svjetskom prvenstvu 1970. godine u Jugoslaviji, nakon čega dolazi do ogromne ekspanzije košarke. Bio je izbornik reprezentacije Jugoslavije na Olimpijskim igrama 1968. godine u Meksiku kada je osvojeno srebro, 1980. u Moskvi kada je reprezentacija bivše države bila olimpijski pobjednik, a reprezentaciju je vodio i na Igrama 1972. u Munchenu kada je osvojeno peto mjesto.

Na svjetskim prvenstvima je s reprezentacijom Jugoslavije, pored navedenog zlata 1970. u Jugoslaviji, osvojio srebro 1967. u Urugvaju i broncu 1982. u Kolumbiji. Osvajao je medalje i na europskim prvenstvima i to srebro 1969. u Italiji i 1971. u Njemačkoj.

Ostao je upamćen kao trener koji je na prostorima bivše Jugoslavije s uspjehom kombinirao američku i rusku školu košarke. Od 1978. do 1980. uspješno je vodio i reprezentaciju Argentine. Zanimljivo istovremeno je u jednom trenutku bio izbornik reprezentacije Argentine od 1978. do 1980. godine i trener Košarkaškog kluba Pula. Umro je 30. listopada 2015. godine u Madridu.

Krešiir Ćosić
Foto: Muzej zadarske košarke

Vrsni srpski novinar Vladimir Stanković u svom je blogu na stranicama Eurolige ispričao anegodtu u kojoj su glavne uloge imali Žeravica, Rato Tvrdić i Krešimir Ćosić.

- Prije Svjetskog prvenstva 1967. jugoslavenska reprezentacija igrala je na pripremnom turniru. Krešo Ćosić nije imao ni 18 godina i bio je najmlađi u momčadi. Cimer mu je bio Tvrdić. Nakon ručka, a prije odlaska na utakmicu, igrači su imali malo vremena za brzi spavanac. Dok je Tvrdić spavao u dresu, Ćosić je bio u pidžami. Zakasnili su s buđenjem i netko im je pokucao na vrata te im rekao da autobus kreće bez njih. Tvrdić je bio spreman za 30 sekundi, a Ćosić je, još pospan, tražio opremu za utakmicu. 'Pusti to, mali, ionako nećeš igrati, samo uzmi trenirku', rekao mu je Tvrdić. Ali Jugoslavija je rano riješila pitanje pobjednika pa je nekoliko minuta prije kraja trener Ranko Žeravica rekao Ćosiću da se zagrije. Mladi centar, preplašen i posramljen jer nosi pidžamu umjesto reprezentativnog dresa, sakrio se iza koša. Žeravica ga nije vidio, pa je poslao Tvrdića da ga pronađe. A Tvrdić, koji je na neki način bio kriv za situaciju, vratio se s porukom: 'Žao mi je što to moram reći, ali mali se usro u gaće i ne može igrati'. Žeravica, napola ljuti, a napola iznenađen, odgovorio je: 'Znao sam da nikad od njega neće biti igrač.' Naravno, samo se šalio jer je Ćosić za mene, a i mnoge druge, najbolji igrač Jugoslavije svih vremena. 

Ranko Žeravica i Slavko Trninić
Foto: Privatna arhiva Slavka Trninića

Žeravičin suradnik na projektu Moskva 1980. i naš stalni suradnik prof. dr. sc. Slavko Trninić o Ranku govori biranim riječima naglašavajući kako je znao uptavljati ekipom i emocijama igrača.

-  Na jutarnjim i večernjim treninzima poseban značaj je davao radu u grupama, kombinirajući rad na tehnici i šutu s fizičkom pripremom. Bio je vrstan poznavatelj periodizacije treninga, provodio je i procjenjivao mogućnosti svakog igrača ponaosob, njihovu trenutnu stvarnu kvalitetu kao i disciplinu i odgovornost na treningu i natjecanju. Svakodnevno je u procesu treninga koristio različite metode za poticanje razvoja fizičke pripremljenosti igrača. Isto tako, posebno je radio na tehnici i šutu, uvježbavao različite sustave tranzicijske i pozicijske obrane i napada. Uigravanje i stjecanje samopouzdanja te postizanje sportske forme nastojao je unaprjeđivati kroz utakmice. Bio je strastveni zagovornik ubrzavanja ritma igre. Poseban sustav treninga je imao na pojedinom natjecanju tako da mu je bio prvi cilj održavanje stabilnosti preciznosti šuta kao i priprema taktike za pojedinu utakmicu. Znao je upravljati s ekipom i s emocijama igrača, istaknuo je Trninić.