Trener FMP-a, rođeni Zadranin, o Zadru, djetinjstvu, suigračima, uspjesima, ABA ligi i mladim igračima...

Vanja Guša, trener beogradskog FMP-a, rođeni je Zadranin koji je svoj košarkaški put započeo u gradu košarke. Igrao je za juniore Zadra, potom otišao na odsluženje vojnog roka pa na školovanje u Beograd.Nedavno gostovanje kluba iz Železnika u Krešinom domu  iskoristili smo za susret s Gušom. Bio je to njegov prvi dolazak u rodni grad nakon 11 godina.

Luciano i Đorđo

- Počeo sam u Školi košarke KK Zadar kod profesora Luciana Valčića, jednog od osvajača naslova prvaka Jugoslavije sa seniorskom ekipom Zadrom. Nisam izabran u kadetsku selekciju pa sam nastavio trenirati i igrati u KK Jazine kod Branka Dupora, da bi se upornošću izborio za povratak u Zadar, u juniorsku selekciju kod legende zadarske košarke Đorđa Zdrilića, još jednog trenera koji je Zadru donio seniorski naslov. Đorđo je ostavio najviše traga u mom košarkaškom razvoju. Ponajviše zbog njega sam upisao DIF u Beogradu i krenuo u trenerske vode. Kakvo je to bogatstvo da dva čovjeka koji su kao treneri osvajali seniorske titule rade s mladim igračima! Je li takvo što danas pojmljivo i izvodljivo? Tu se krije ključ za rješavanje glavnih problema današnje košarke na ovim prostorima, rekao nam je na početku razgovora Guša te istaknuo još jedno ime značajno za formiranje njegove košarkaške osobne iskaznice.

Đorđo Zdrilić - Foto: Basketball.hr

Šetnje sa Slavkom Trninićem

- Iako me nikada nije trenirao, posebno me inspirirao i fascinirao Slavko Trninić. Dok sam bio junior dolazio sam na njegove kadetske treninge. Sjedio sam na tribinama Jazina, gledao i upijao. Provodio sam neko vrijeme i u šetnjama s njim. On mi priča, ja slušam. Bio sam dobar u toj ulozi slušatelja. Na početku ništa nisam kužio, kasnije su stvari došle na svoje. Bio sam stvarno fasciniram Slavkom.

Prisjetio se Guša i svojih suigrača u Zadru, ali i igrača protiv kojih je igrao kao zadarski junior. 

Igrao sam protiv Kukoča, Rađe, Nakića, Arapovića...

- Sjećam se Prvenstva Hrvatske. Za Cibonu je igrao Franjo Arapović, za Kvarner Ivo Nakić, za Šibenku Ivica Žurić… Igrao sam i protiv Tonija Kukoča i Dina Rađe. Iako su bili mlađi, kao iznimno talentirani igrači priključeni su juniorima Jugoplastike. Sjećam se i turnira u Lyonu u kojem je Zadar svake godine gostovao pa sam tako imao priliku zaigrati protiv Partizana i Saše Đorđevića, Vladimira Dragutinovića i Slaviše Koprivice koji su 1992. godine osvojili naslov klupskog prvaka Europe. Iz moje generacije od suigrača najveću karijeru je napravio Stipe Šarlija, no mnogi su se potvrdili u trenerskim vodama poput Denisa Pleslića i Alana Zdrilića. Evo sada je i Stipe trener Osijeka. Znači da nas ima dosta iz te generacija koja je zaražena košarkaškim virusom. U juniorima me je zakačilo starije godište u kojem su dominirali Zoran Tabak, Boris Petrić i Dejan Pavlović. Bio je to ponajbolji trio. Kasnije mi je suigrač uz Šarliju bio Denis Mujagić koji je u seniorima Zadra igrao na zavidnom nivou. Vladan Alanović je već prešao u Jugoplastiku pa smo se mimoišli…I onda su došli ovi 'klinci' 1967. godište poput Jakova Borčića, Denisa Pleslića, Tončija Bičića…To su ta imena s kojima se dijelio juniorske godine u dresu Zadra. Nažalost, krenuo sam godinu dana ranije u školu pa sam izgubio jednu juniorsku godinu jer sam nakon završetka srednje morao na odsluženje vojnog roka.

Stipe Šarlija - Foto: Basketball.hr

Zadar je moj grad

U Zadru se Vanja susreo s nekim bivšim suigračima, Mujagićem i Zdrilićem primjerice. Emocije nije ni pokušavao prikrivati, premda je razlog dolaska u rodni grad bio strogo profesionalan, a utakmica Zadar-FMP imala veliku težinu. Radilo se doslovno o susretu koji je pobjedniku donosio ostanak u ABA ligi, a poraženog ostavio u nemirnim vodama.

- Ovo je bio moj drugi dolazak u Zadar poslije tih nesretnih godina. Zadar je moj rodni grad i to uvijek i svugdje ističem. To je mjesto u kojem je ostalo moje djetinjstvo, u kojem sam išao u osnovno i srednju školu. Tu su moje prve ljubavi i prve pijanke i prva i neraskidiva prijateljstva. Imao sam susrete s nekima od tih divnih ljudi koji su odvojili svoje vrijeme da me posjete u hotelu Kolovare. To su momci s kojima sam odrastao, s kojima sam se čuo i za vrijeme ratnih i poratnih godina...To su moji prijatelji za cijeli život. U Zadar nisam dolazio često. Ne zbog toga jer to nisam želio ili smio. Jednostavno život me nosio u drugim smjerovima. Ljeto, koje je drugima rezervirano za odmor meni je bilo okupirano obvezama u reprezentaciji Srbije. Kada bi to završilo počela bi klupska sezona. Žao mi je. Bio sam pozivan na obljetnice mature, međutim sve su bile organizirane u ljetnom razdoblju kada bi me dokačili kampovi ili reprezentativne akcije i nije bilo prilike da svratim u Zadar.

Jednog dana u Zadru?

Osim pobjede koja je imala dvostruku vrijednost, jer je FMP pobijedio Zadra na Višnjiku s većom razlikom nego li je poražen u Železniku, Vanja Guša i njegovi igrači su pobrali još jednu. Zbog svog ponašanja osvojili su simpatije onih Zadrana koji su imali priliku pratiti susret uživo. Prije svega novinara.

U dvorani Krešmira Ćosića u Zadru - Foto: Zvonko Kucelin

- Nismo ništa glumili. Imam jednu ekipu kvalitetnih dječaka. Hoće li biti vrhunski košarkaši ne znam, ali sam siguran da će biti kvalitetni ljudi. Nije to moj uspjeh, ja sam tu kratko, ali pokušavam i na njih prenijeti odmjerenost. Znaju oni, ne treba im reći, da je najvažnije u životu biti korektan, pristojan, ugodan i ljubazan čovjek. Sve ostalo je nadogradnja.Iako znamo da je potpuno posvećen poslu u FMP-u i da u srcu sezone nije lako odgovoriti na to pitanje ipak smo odapeli strijelu: 'Ako se tako poslože karte i jednog dana dobijete ponudu iz Zadra, odgovor bi bio…?'

- U ovom poslu naučio sam da je jako teško planirati neke stvari. Isto tako da se ni jedan posao ne odbija.

Diplomatski, ali prilično jasno… Guša je trener koji nema problem tijekom time-outa sjesti na parket, još manje ima potrebu provokacijom steći prednost u igri. Takvo što je posljedica karaktera i cjeloživotnog učenja. Ipak je i pitanju profesor u Beogradskoj sportskoj gimnaziji.

Beogradski dani

- Dolaskom u Beograd nisam nigdje igrao niti razmišljao o nastavku igranja. U to vrijeme je na snazi bilo razmišljanje da vrijediš samo ako igraš za prvu momčad nekog prvoligaša. Istovremeno sam bio razočaran jer nisam upao u prvu momčad Zadra. No, na trećoj godini studija moj prijatelj Zoran Đurković je postao trener seniora Beovuka. Pozvao je društvo s faksa da zaigramo pod njegovim vodstvom i tu se neke stvari posložile. Dvije godine sam igrao u trećem rangu natjecanja, a 1994., završetkom fakulteta, sam u klubu počeo raditi kao trener. Beovuk je jedan mali veliki klub koji je sjajno radio s mlađim kategorijama. Što se igranja nakon toga tiče, sve se svelo na amaterizam.

Nakon prvog trenerskog iskustva u Beovuku radio je i u KK Beobanka, a onda slijedi uzlet okrunjen brojnim međunarodnim uspjesima u FMP-u i mlađim selekcijama reprezentacije Srbije.

- I s Beovukom i Beobankom sam osvajao postolja na Prvenstvu Srbije, u međuvremenu sam dobio posao u Sportskoj gimnaziji koja je pod patronatom FMP-a tako da je bilo neminovno da počnem raditi i u FMP-u. S juniorima sam dva puta osvojio naslov prvaka Eurolige i ta dva uspjeha su me katapultirala u svijetu trenera mlađih kategorija. Nažalost, igrači koji su na svojim leđima iznijeli taj teret nisu dosegnuli nivo koji su mogli. To je taj prelazak između juniorske i seniorske košarke koji je jako bitan za mlade igrače. Većina njih danas živi od košarke, ali mogli su puno puno više. Najbolji primjer je Dejan Musli. Dečko je igrao i Euroligu i Eurokup, ali nije se ostvario do kraja, a samo nebo mu je bila granica. To pokazuje da juniorske medalje nisu presudne za razvoj mladih igrača.   

Na SP U17 2014. godine - Foto: fiba.basketball

Reprezentativni trenerski uspon

S reprezentacijom Srbije Guša je kao izbornik osvojio srebro na Europskom prvenstvu, godinu dana kasnije na U17 Svjetskom prvenstvu broncu, a ima i zlato i srebro s Olimpijskih igara mladih.

- Ta bronca sa U17 Svjetskog prvenstva mi je najdraža medalja. Izgubili smo samo jednu utakmicu, od SAD-a u polufinalu. U četvrtfinalu smo dobili Kanadu za koju je igrao Jamal Murrey, Jayson Tatum je igrao za Amerikance. U borbi za broncu smo se revanširali Španjolcima koji su nas na jednu loptu dobili u finalu Europskog prvenstva godinu dana ranije. 

Povezanost s Bursaćem i Fundićem

U jednoj reprezentativnoj akciji je vodio i današnjeg igrača Zadra Aleksandra Bursaća, dok ga uz Stefana Fundića vežu obiteljski kontakti.

- Buki je bio dio reprezentacije na Olimpijskim igrama mladih u Turskoj. Fundića nisam nikad trenirao, ali Stefan i moj sin Petar su zajedno igrali u KK Žarkovo. Zajedno su otišli i u SAD-e na četvrtu godinu High Schoola s idejom da dobiju stipendije. Fundić je imao neke ponude da ostane u Diviziji 1, ali odbio je. Vratio se u Europu. Jako poštujem taj njegov put. On je kontraprimjer ovih momaka iz FMP-a koji su osvojili klupske juniorske naslove Europe, a koji nisu u nastavku karijere razvile svoj talent do kraja. Fundić sada igra na većem nivou od njih i participira u jačem rangu natjecanja. Krenuo je od republičke lige pa jednu sezonu igrao u Beovuku da bi se na kraju radom probio do ABA lige i Igokee, kluba s ozbiljnim ambicijama.

Uz Stefana Fundića ga vežu obiteljski kontakti

Velika želje: Ograničimo broj stranaca

Bio je to trenutak da razgovor preusmjerimo na stanje u regionalnoj košarci, posebice na mlade igrače i ulogu ABA lige u njihovom razvoju.

- Ovaj prostor je izuzetno bogat talentiranim momcima, a ABA liga je odlična prilika da se natječu između sebe. Najvažnije od svega je da smo rivali, a ne protivnici. To je dobar put na kojem bi valjalo, a to je moja velika želja, ograničiti broj stranaca u ekipi kako bi taj nepresušni izvor talenata dobio priliku za potpuni razvoj. ABA liga prvenstveno treba služiti razvoju mladih igrača iz Srbije, Hrvatske, Slovenije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine itd. 

Stranci su problem i u nacionalnim ligama.

- Razumijem ja i globalizam i svjetsko tržište ali ne mogu zamisliti Hrvatska uvozi pšenicu, mandarine ili maslinovo ulje. Imam kući mnoštvo medalja s natjecanja mlađih uzrasta. Taj rezultat je balast trenerima koji bi se više trebali posvetiti individualnom radu s mladim igračima u tehničkom i taktičkom pogledu. Ako treba i na štetu rezultata. Danas se traže instant rezultati pa treneri mlađih kategorija, da bi ostali na tržištu, pokušavaju osvojiti neke medalje, a zapostavljaju individualni rad. ABA i ABA 2 liga su idealna natjecanja za mlade igrače. Za svakog talentiranog mladog igrača s ovih prostora se mora naći prostor u tim ligama, a ne da s 15, 16 godina odlaze u bogatije zemlje. Jasno mi je da ti dečki pokušavaju riješiti egzistenciju i sebe i svojih obitelji, ali to se nije pokazalo kao pravi i dobar put. Moramo učiniti sve da im kod kuće osiguramo pristojne uvjete za razvoj, ali i materijalne, ne bi li ostali i u nekim zrelijim godinama, recimo s 24 ili 25, odlazili u inozemstvo i potpisivali bolje ugovore. Nažalost i u ABA 2 ligi su nositelji igre stranci, a to je idealna liga da talenti iz Zadra, Cibone, Partizana ili Zvezde nađu prostor, odrade godinu ili dvije, steknu neophodna seniorska iskustva i vrate se u matični klub na jednoj višoj razini. Problem nije nerješiv. Ponovno se vraćam na činjenicu da su mene vodili Valčić i Zrilić. Zamislite da se u Zvezdu vrati Dragan Šakota i preuzme tamošnje juniore ili da u Zadru Danijel Jusup vodi kadete. Kakvo bi to neprocjenjivo bogatstvo bilo za jedan klub. Nema ljepšeg posla nego sudjelovati u košarkaškom razvoju nekog 15-godišnjaka i kada iz dana u dan gledaš njegov napredak. Mislim da bi se svi ti treneri prihvatili takvog posla kada bi im bio ponuđen. Naravno uz materijalnu satisfakciju. To je minimalna količina novca u odnosu na ono što bi se klubovima vratilo. 

Jedan, ali vrijedan

Za kraj smo ostavili poslasticu iz njegove igračke karijere koju ovom objavom činimo i službenom.

- Iako nisam uvršten u seniorsku momčad Zadra, ipak sam sebi pišem jedan nastup. Ljeto prije odlaska u vojsku miks ekipa juniora i seniora je igrala s jednim talijanskim klubom i na toj sam utakmici i osobno participirao. Pa eto, neka ostane negdje zabilježeno. Važno mi je da se to zna!