Večernjakov izbor košarkaša godine

Među prva četiri člana stručnog ocjenjivačkog suda za Večernjakov izbor košarkaša godine, našao se i treći (bivši) izbornik hrvatske muške reprezentacije. Nakon Damira Mulaomerovića i Josipa Sesara, svoje glasove podijelio je i Veljko Mršić, danas trener talijanskog prvoligaša Sassarija.

Evo kome je nekadašnji reprezentativac dao prednost u svom sagledavanju pojedinačnih učinaka u 2025. godini.

– Prednost dajem Mariju Hezonji koji se prometnuo u jednog od najvažnijih igrača jednog od najjačih euroligaških klubova. Mario je sazrio pa je preuzeo lidersku ulogu. Mnogo je konstantniji nego prošlih sezona pa kod novog trenera ima još važniju ulogu nego kod prethodnog.

Tomić je razigravač s centra

Ovaj izbor krenuo je na način koji sugerira da se svi izbornici vrte oko dvojice prethodnih laureata – Hezonje koji je košarkaš godine bio u 2023. te Zupca koji je to bio za 2024. i koji se ovih dana suočio s neželjenom razmjenom iz Clippersa u Pacerse.

– Ivica Zubac već je godinama naš najpostojaniji košarkaš u NBA ligi. Premda ove sezone ima za nijansu slabije brojke nego prošle sezone, on je i dalje jedan od boljih NBA centara. On jest tijelom klasični centar, a rijetki su ostali takvi, ali brzo misli i prepoznaje situacije i to mu donosi tu visoku razinu.

U Mršićevu izboru slijede još dva centra.

– U momčadi koja je lani ušla u finale talijanskog prvenstva i koja je i ove sezone u vrhu, Miro Bilan igra konstantno. Miro je jedan od najcjenjenijih centara u talijanskoj ligi. Srećom po njega, on se ne ozljeđuje. Dok smo zajedno bili u Cedeviti, čini mi se da u četiri sezone nije propustio nijednu utakmicu. O Anti Tomiću koji će ove godine napuniti 39 godina ne treba trošiti riječi. To je razigravač s pozicije centra, igrač na kojeg se uvijek možeš osloniti i koji u najkritičnijim trenucima donosi dobre odluke. Sekundarni je playmaker i jedan od najinteligentnijih igrača u Europi. Moj je peti izbor Luka Božić koji je igrao dobro u Lleidi, a sada isto čini u Granadi. Momčad mu jest posljednja u ACB ligi, no on ima dobre brojeve i drži konstantu.

Za ostanak u najvišem rangu bori se i Mršić sa svojim Sassarijem.

– Svaka je utakmica na nož, nema opuštanja. Kada se boriš za ostanak puno je veći ulog nego za prvaka. Postojanost nekog projekta ogleda se u statusu prvoligaša. Velika je razlika u publici i financijama igraš li u prvoj ili drugoj ligi. Kada sam preuzeo momčad, bili smo na 0-5, a sada smo na 6-11.

Koliko je nezahvalno usred sezone preuzimati zatečeno stanje?

– To je dio ovog posla i na to treba biti spreman, a meni se to dogodilo u Bilbau, Breogánu, Splitu i sada u Sassariju. Nemaš uvijek mogućnost sastavljati momčad, nekad se trebaš i prilagoditi onomu što imaš.

Mršić je Splitu donio dugo čekani trofej, a na kraju ipak nije ostao u klubu, što je pomalo začudno.

– Već pred kraj sezone bilo je očito da će ljudi s kojima sam radio otići. Kad su novi došli, s njima nije bilo nikakvih razgovora.

Uz Vladu Vanjka i Antu Nazora, Mršić je jedini hrvatski trener koji je vodio sva ti naša najveća kluba – Split, Zadar i Cibonu.

– To me čini ponosnim baš kao i to da sam radio i u četvrtom velikom klubu Cedeviti i da sam s tri osvojio trofeje. Sretan sam zbog tog postignuća.

Kakva je razlika u tretmanu trenera u tim klubovima?

– Trener je svugdje bitna figura. Nažalost, u Ciboni sam najkraće trajao, a to je ipak moj klub. Tu sam počeo, tu sam osjećao najveću emociju. U Zadru je najveći pritisak javnosti jer Zadar je grad koji najviše živi uz svoj klub. Gdje god izađeš, potencira se priča o klubu. Nažalost, ja sam u Zadru bio u sezoni korone, pa smo publiku imali samo u petoj utakmici finala doigravanja.

U Ciboni su mu, prisjeća se, neki od vodećih ljudi kluba "sapunali dasku".

– Neću se na to vraćati. Zna se tko je tada vodio klub i što se radilo. To je nešto što me najviše pogodilo u karijeri, kada je u utakmici protiv Zvezde publika naručeno skandirala protiv mene.

Viktor Dodig nije mit, stvaran je

Nažalost, Mršićev najdraži klub već godinama hoda po rubu.

– Koliko čujem, Cibona je na dobrom putu da se stabilizira, a to je jako bitno za budućnost hrvatske košarke. Uostalom, i Zadar i Split uz Cibonu će biti bolji. Bilo bi odlično da i Cibona i Split, poput Zadra, imaju svoju drugu momčad u kojoj će razvijati igrače. Sjećam se, ja sam igrao za Tuškanac treću ligu i tako sam se spremao za prvu momčad.

Kao svojevrsni spasitelj spominje se izvjesni kanadski bankar hrvatskih korijena Viktor Dodig. S obzirom na to da nam u klubu o njemu dugo govore, a nikako da nam ga predstave, moramo se zapitati je li on stvaran lik ili mit?

– Viktor je stvaran jer ga osobno znam. I namjere su mu, nadam se, stvarne.

Kako je Veljko kao bivši izbornik doživio prvi neodlazak Hrvatske na Eurobasket?

– Odlučivali su detalji. Sigurno da to boli jer se dogodilo prvi put, no dogodilo se i za Olimpijske igre i za Svjetsko prvenstvo. Mi uvijek pomislimo da nema niže, a onda se pokaže da i od nižeg ima niže.

Imamo li u dijelu igračke populacije problema s kultom reprezentacije?

– Možda bi dvojica veterana mogla pomoći, Bilan i Tomić, no oni više za reprezentaciju ne igraju. Bilan je kod mene igrao i oprostio se nakon olimpijskih kvalifikacija u Splitu za Tokio. Tomić je to učinio, čini mi se, još nakon Eurobasketa u Zagrebu. Držim da se tu ne radi o kultu reprezentacije nego kod igrača dođe do razočaranja nekim stvarima, prije svega rezultatima, pa stariji prepuštaju mjesto mlađima, a ne shvaćaju da još mogu pomoći, naročito u nekom kvalifikacijskom prozoru od dvije utakmice.

Mršićeva petorica

1. Mario Hezonja (Real Madrid)       10

2. Ivica Zubac (LA Clippers       7

3. Miro Bilan (Brescia)       5

4. Ante Tomić (Joventut)       3

5. Luka Božić (Lleida/Granada)       1