Kako je Alkar prije 35 godina ušao u povijest.

Nakon nedavnog prisjećanja na najslavniji dan sinjske košarke kada je u polufinalu Kupa Jugoslavije Alkar pobijedio momčad Zadra 82-81, kolege iz Plavog stroja stavile su nam na raspolaganje snimku utakmice.

Unatoč lošoj kvaliteti zanimljiva je po mnogo čemu. Pogledajte i poslušajte kako se prije 35 godina komentiralo utakmicu. U vremenima kada ispred reportera nije bilo po nekoliko monitora i pametnih telefona s tisuću bespotrebnih podataka i kada se informacija skupljala izravno od sudionika susreta.

Čak i od sudaca utakmice.

- Ne gledaju nas suci pa da od njih saznamo koliko je do kraja, rekao je u jednom trenutku Slavko Cvitković prenoseći neizvjesnu završnicu u kojoj glavni semafor više nije pokazivao vrijeme.

Valja obratiti pozornost i na uvjete u kojima se igralo. Pritisak neviđen. Igrači i suci guraju unatrag navijače, koji stoje uz aut liniju, ne bi li lopta bila ubačena u igru. Potpuno neregularno, ali nisu sinjska dvorana i ovaj susret bili iznimka. Tako je bilo na Baldekinu, u Jazinama, Kraljevu ili Valjevu...

Poslušajte skandiranje s tribina. Pjesma, pjesma, pjesma..." I nikom nije lepše neg' je nam!", 'Večeras je naša fešta', 'Mi smo Sinjani Alkar je naš'... Dolazak na košarkašku utakmicu te je 1983., godinama prije i kasnije, bio praznik.

Na kraju utakmice u tren oka navijači su na terenu, igrači na tribinama. Veljko Petranović, Petar Popović i Pino Giergia najžešće su prosvjedovali među Zadranima i tražili prekršaj na Branku Skroči pri zadnjem šutu.

Bila su to vremena kada nije bilo monitora za pregled sporne situacije. Danas s lakoćom uvjete u kojima je utakmica Alakar i Zadra odigrana svrstavamo u u sferu neregularnosti. Može biti da je u tim vremenima Zadar ostao zakinut za jednu važnu pobjedu, Šibenka za naslov prvaka, Cibona za nastup u Ligi prvaka... Istovremeno, bila su to vremena i uvjeti u kojima su se stvarali igrači, u kojima su hrvatski klubovi drmali europskom scenom... Između ostalog jer su se kalili na ovako vrućim terenima.

Nove tehnologije i nova pravila doveli su uvjete natjecanja na jednu višu razinu. Znači li to da su nam domaća natjecanja postala regularnija i da su baš svi trofeji posloženi po vitrinama rijetkih osvajača Pvenstva i Kupa pošteno izboreni na parketu? Malo teži slučaj, počevši od prvog prvenstva 1992. kada je Zadar teško oštećen u finalnoj seriji doigravanja protiv Cibone.

Košarka nam je 35 godina na nizbrdici... Na putu smo prema dolje, između ostalog, jer smo zaboravili od utakmica praviti praznike.

Igra se s B ekipama, kalkulira, premalo je domaćih igrača koji su mamac za publiku na lokalnoj razini, mediji su se okrenuli brojanju klikova, a ne stvaranju ugođaja sportske fešte, pravila dodatno guše neke tradicionalne košarkaške sredine, zbog nedostatka novca klubovi u nacionalnom kupu igraju s rezervnim sastavima ne bi li porazom izbjegli dugo i skupo putovanje... I to je regularno? 

Tko je te 1983. imao pravo takvo što pomisliti, a kamoli predložiti ili, ne daj Bože, realizirati. Sinjski Alkari junački su probijali do finala Kupa Jugoslavije i ušli u povijest. 

Regularno je danas pričati o neregularnosti tadašnjih utakmica, a politički korektno i uputno je današnje neregularnosti ostaviti za neka buduća vremena. 

To je baš ono što nam treba, želimo li ostati po strani dok se drugi loptaju za odličja. Sretan vam Božić, a u novoj godini neka Hrvatska dobije obje (Poljsku i Mađarsku), a Nizozemska Poljsku u gostima i neka svi problemi nestanu, pod tepihom!