Igrači Zadra i Jazina zagrljeni pozdravili navijače!

Jazine su sve. Strast, emocija i ljubav. Prošlost, sadašnjost i zalog za budućnost nekim novim košarkaškim naraštajima. Jazine su košarkaško svetište protkano duhovima prošlosti. Jazine su muzej košarkaških uspomena koji vas ne može ostaviti ravnodušnim niti kada ih pohodite sami okruženi praznim tribinama, a kamoli kada se one napune grlatim i srčanim navijačima.

U ponedjeljak navečer zadarskih hram košarke je pokazao svu svoju draž. Povod posjetu bila je jedna, naoko, obična prvenstvena utakmica dvaju klubova iz istog grada - Jazina i Zadra. U dvoranu je privukla oko 2500 tisuće gledatelja iako je bila riječ o susretu posljednjeplasirane momčadi HT Premijer lige koja se još nije sastala s pobjedom s jedne i za dno ABA poretka prikovane ekipe s druge strane.

Utakmicu nije krasilo prethodno rivalstvo klubova. Tradicija nije bila na ničijoj strani jer se ove dvije momčadi nikada nisu službeno sastale, a nije bilo ni okršaja na tribinama jer u Zadru se navija prvenstveno za Zadar pa tek onda za sve ostale. U ovom slučaju izuzetak su bili rodbina, prijatelji i najbliži suradnici igrača Jazina. Da se razumijemo, nije ih bilo za čuti.

Ali je zato grmio zadarski Tornado. Pjevalo se na -13 Naglićeve momčadi, slavilo se od prve do zadnje sekunde utakmice i pola sata prije i poslije toga. Najlakše je napisati kako se slavila košarka. AIi nije to baš tako jednostavno. Nije to! Bilo je ovo više od košarke! Slavio se ponovni kontakt s Jazinama, slavile su se pobjede ostvarene prije 50 i više godina, slavili su se naslovi iz 1986. i 2008. godine...


Dok je Zadar bio u rezultatskom minusu Jazine su se tresle od pjesme: "Zadar je najbolji, Zadar je slavan, nitko u Europi njemu nije ravan". Netko bi pomislio da je sa suprotne strane bio Real ili u najmanju ruku Cibona u petoj odlučujućoj utakmici finalne serije.

Bio je to sjaj u tami zadarske i hrvatske košarke.

Tornado. ovaj puta smješten na zapadnoj tribini, je vukao cijelu utakmicu, ali točku na i stavila je "ekipa s Juga", kao u dobra stara vremena. Na kraju utakmice dok su se Jazine tresle od navijačke pjesme kapetan Zadra Šime Špralja,  pozvao je igrače svojih suparnika na centar na zajednički pozdrav publici.


Nakon bespoštedne borbe, bacanja za loptom i bezbroj "muških" prekršaja, igrači dviju zadarskim ekipa su se poklonili publici složno, kao jedan. S južne tribine je započelo, a u sekundi se dvoranom proširilo skandiranje: "Mi smo Zadrani, Zadar je naš".

Uslijedio je odlazak igrača u svlačionice, poziv publike na povratak i još jedna dirljiva slika. Ponovno zajedno, jedan uz drugog, zagrljeni igrači su se stopili s navijačima u slavlju. Ne košarke! Ovo je dublje. Ovdje se slavilo ono nešto što Zadar ima i što ga čini gradom košarke. Slavila se zadarska posebnost, infišanosti, duhovitost i košarkaške duhovnost.

Malo je utakmica u kojima baš svi dvoranu napuste punih srca.

U nedostatku kvalitetnih igara i rezultata hrvatskoj košarci potrebni su ugođaji kakve nam znaju priuštiti Sinjani i Maligani, Šibenčani i Funcuti, Splićani i Torcida, Zadrani i Tornado.

Trebaju nam košarkaške fešte koje su više od košarke!