Time-out

Dražen Petrović na ramenima navijača nakon najveće pobjede u povijesti kluba.

VREMEPLOV: Dan u kojem je dječak postao muškarac, a Šibenka prvak Jugoslavije

VREMEPLOV: Dan u kojem je dječak postao muškarac, a Šibenka prvak Jugoslavije

Autor: Saša Ćirić

Travanj je, što se naše košarke tiče, mjesec prisjećanja na najsjajnije trenutke u povijesti. Prije 35 godina prepuni Baldekin je svjedočio najvećoj utakmici koja se ikada odigrala u Šibeniku.

Imao sam nepunih godinu dana u vrijeme odigravanja ovog dvoboja i naravno da se ne sjećam niti jednog detalja iz tog vremena. No, u međuvremenu sam tisuće puta ušao u tu skučenu dvoranicu, ali atmosfera tog dana - posvjedočiti će svatko tko je bar jednom osjetio podrhtavanje njenih trošnih tribina - još uvijek živi tamo.

Teško je, u kontekstu današnjeg vremena, opisati kako je to izgledalo. Sigurnosni uvjeti, propozicije o dozvoljenom maksimumu gledališta, zakoni o sprječavanjima nereda na sportskim natjecanjima... da ste u to doba i na tom mjestu upotrijebili bilo koji od ovih izraza, bili biste u najboljem slučaju neshvaćeni, a u najgorem (ujedno i najizvjesnijem) ismijani. Službena brojka se nikad neće doznati, ali okvirnom procjenom možemo reći da se na tih nekoliko stotina metara kvadratnih natiskalo između tri i četiri tisuće ljudi.

Nije se jednom dogodilo da domaća momčad poklekne pred pritiskom imperativa pobjede. Zapravo, takve situacije su se događale češće od glatkih pobjeda, osobito ako su na suprotnoj strani stajale momčadi moćne poput sarajevske Bosne. Isto tako, nije se jednom dogodilo da igrač, koji je praktički na početku svoje seniorske karijere, podbaci pred očima svojih prijatelja, susjeda, rođaka. Međutim, ovaj dječak je tog dana samo uzeo loptu i, uz karakteristični široki osmijeh, hladnokrvno ubacio dva slobodna bacanja.

Nedavno preminuli Sabit Hadžić se ni godinama kasnije, kako će sam priznati, nije slagao s konačnom sudačkom odlukom jer prema njegovom mišljenju kontakta nije bilo. Bez obzira na žustre prosvjede Sarajlija, suci Ilija Matijević i Rade Petrović su dali znak za kraj utakmice i Vasil Tupurkovski je mogao početi s dodjelom medalja i pehara. Slavlje je moglo početi. I slavilo se, rijeka navijača se po izlasku iz dvorane razlila gradskim ulicama i krenula put svoje omiljene štacije iz tog doba - Poljane.

Na tu jednu večer, nijedna emocija nije bila zakočena. Alkohol je tekao u potocima, a miris gradela se širio zrakom. Ljudi su, slučajno ili namjerno, završavali u moru i nisu niti malo marili kako će im se to odraziti na zdravstveno stanje. Sramežljivi mladići su napokon skupili hrabrosti prići djevojci koja im se sviđa jer, ako je mala Šibenka pokorila europske gigante i osvojila naslov, sve je bilo moguće.

No, osim u Šibeniku, ta noć je očito bila besana i u Beogradu. Jer, u to doba su razni komiteti i komitetići pomno vagali svako slovo svojih proglasa nadrealne sintakse, pa su istim načinom morali pronaći način kako da spase jugoslovensku košarku od sramote. Sramote, koju su malograđanski osjećali zbog činjenice da je David porazio Golijata. Sramote zbog činjenice da naslov ide u neko tamo selo, a ne veliki grad. Sramote, jer je ljude koji su nekoliko godina ranije osvojili naslov europskog prvaka pobijedio srednjoškolac.

Ali Šibenčanima, makar je ona u povijesnim knjigama dodijeljena Studentima, tu titulu nitko nije uspio oduzeti iz srca. Ni tu jednu noć neizmjerne sreće, koju im je omogućio Dražen.