Nećemo te nikad zaboraviti.

Dragi Dražene, prošlo je već dvadesetosam godina otkako te nema među nama, Vjerujemo da ti nije lako gledati svoju Šibenku, svoju Cibonu, svoju hrvatsku reprezentaciju kako godinama pokušavaju preživjeti i vratiti se tamo gdje smo nekad davno naučili da pripadaju. Vjerujemo i da ti nije lako gledati kako tvoja Hrvatska, za koju si puno učinio i kao sportaš i kao čovjek, postaje mjesto u kojem žive ljudi koji se sve manje smiju, vesele i pomažu drugima, a sve se više zatvaraju u sebe, nezadovoljni su i gledaju samo vlastitu... Ma, znaš već što. Ne želimo vjerovati da bi te ti isti ljudi manje voljeli i poštovali da si poživio, da te ne bi pljuvali i da ti ne bi tražili mane, afere, nekorektne izjave, bilo što; ne znači da bi trebao postati sveta krava koja je veća od života i zakona, samo da imaš normalan tretman kakav si i sam imao prema drugima. Ružno je to uopće i pomisliti, ali ispada kao da je bolje za tebe da si nas napustio tako mlad. Zamisli da si dočekao trenutak da ti se zviždi i da te se vrijeđa i okalja, a bojim se da bi ga dočekao. Uspio si ostati legenda, ali po najvišoj mogućoj cijeni. Što to govori o nama kao društvu, gdje smo napravili pogrešan korak? A možda ipak problem nije u nama, nego je zbilja u onima kojima se zviždi? Toliko misli, toliko pogrešnih i pravih istina, a samo jedna nepobitna činjenica - tebe i dalje nema više među nama. Nedavno nas je napustio i tvoj tata. Ali, nemoj misliti da su tvoji brat i mama sami i da samo oni rade na tome da se ne zaboravi tvoj lik i djelo. Ne, ima nas još koji to nećemo dopustiti. Nemoj se ljutiti jer nas je prebacilo na emocije. Znaš i sam da ih svakog sedmog lipnja izvučeš iz nas. To je jednostavno tako, Dražene.