Kolumne
FOTO: Čistilište u Čistoj Velikoj - simbolika uskrsnuća hrvatske košarke

FOTO: Čistilište u Čistoj Velikoj - simbolika uskrsnuća hrvatske košarke

Autor: Saša Ćirić Photo: Basketball.hr (Saša Ćirić)

Staru godinu smo ostavili iza sebe, a nova donosi novu nadu. Je li to to?

Ne ponosim se činjenicom da sam još jedne božićne blagdane proveo nakrkan pečenjem i kolačima pred televizorom, gledajuć Macaulaya Culkina i Joea Pescija u vječitoj borbi dobra i zla, emisije u kojima se podsjećamo na najvažnije događaje u godini na izmaku, kao i NBA maratone na besplatnom League passu. Od začepljenja krvožilnog sustava me spasio imenjak i kolega Saša Čobanov, neizostavni zupčanik uhodane urice Index Sporta, koji je ovo idilično doba godine odlučio provesti u rodnom Šibeniku. Sjeli smo u auto i zaputili se put Čiste Velike, malog mjesta u vodičkom zaleđu, u kojem su od 28. do 30. prosinca najbolji hrvatski kadeti pokazali vještine kojima (trenutno) barataju. Paralelno su se u Vodicama, u dvorani hotela Olympia, na isti način okupile kadetkinje pod paskom seniorske izbornice i koordinatorice za mlađe kategorije Anđe Jelavić i njene pomoćnice Vedrane Grgin Fonsece. Kako nismo fizički mogli biti prisutni na dva mjesta u isto vrijeme, odazvali smo se pozivu Dina Rađe u mjesto koje je pretrpjelo veliku štetu u Domovinskom ratu, ali se planiranjem i dobrim radom uspjelo osoviti na noge.

Školska dvorana u Čistoj Velikoj (Foto: Saša Ćirić - basketball.hr)

Već na prvi pogled se ističu dvije građevine: novoizgrađena školska dvorana i obližnja crkva. Kako smo u kasnijim razgovorima s mještanima doznali, veći dio troškova izgradnje je podmiren iz EU fondova. Pred ulazom u dvoranu smo susreli seniorskog izbornika Dražena Anzulovića, kao i tajnika Josipa Vrankovića. Malo smo pročavrljali, a kada se našoj maloj skupini pridružio i Rađa, ušli smo napokon u dvoranu iz koje se već naveliko čula buka košarkaških lopti. Skupina od petnaestak mladića je slušala upute Mladena Erjavca i njegovih pomoćnika i zagrijavala se uz neke bazične vježbe šuta i driblinga.

Prije nastavka teksta moram napomenuti kako drugi put u posljednjih mjesec dana prisustvujem ovakvom okupljanju. Na blagdan Svetog Nikole su se u Šibeniku okupili odabrani kadeti iz regije Jug, koji su tijekom dvosatnog pokaznog treninga trebali pokazati Erjavcu i njegovom stožeru da su baš oni ti koje treba poslati u drugi krug filtera za popis reprezentacije koja će ovog ljeta u Udinama braniti prošlogodišnje zlato iz Novog Sada. Bio sam, priznat ću, skeptičan oko svrsishodnosti tog okupljanja. Činjenica da ti klinci moraju usred školske godine prevaljivati put od nekoliko desetaka do nekoliko stotina kilometara da bi (neki od njih) kroz nekoliko sati dobili košaricu me ispunjavala osjećajem tjeskobe. Dobar dio njih će se nakon takvog šoka, kako bi mi u Dalmaciji rekli, štufati i posvetiti školi, glazbi, maketarenju, surfanju na morskim valovima i(li) Internetu. Svemu, samo ne košarci.

No, zato postoji struka, koja je i sama prošla iste ili vrlo slične situacije i može puno trezvenije, s minimumom emocija, donijeti odluke koje će nekima od tih mladića usmjeriti životni i sportski put. Vidjevši te mladiće kako treniraju pod budnim okom ljudi s takvim košarkaškim CV-om, odlučio sam poput najzagriženijeg navijača Philadelphia 76ersa iz sredine desetljeća odbaciti sumnjičavost i jednostavno vjerovati procesu.

Hrvatska košarka nije, uvriježenoj legendi unatoč, umrla 7. lipnja 1993. Nije kratak popis onih koji su  u proteklih 25 godina dali svoj obol u devastiranju ovog prekrasnog sporta, ali njima se nećemo baviti. Ono čime ćemo se baviti je činjenica da košarka u Hrvatskoj još uvijek egzistira zbog entuzijazma i, da se banalno izrazim, navike. Kako bi Mišo Kovač rekao u jednom od svojih evergreenova, ja ne mogu drugo nego da je volim. Patetiku na stranu, svi smo svjesni delikatnosti trenutka u kojem se nalazimo. Našu seniorsku reprezentaciju samo čudo može odvesti na svjetsku smotru u Kini, klubovi na međunarodnoj razini u najboljem slučaju plivaju u osrednjosti, a ljudi u čije smo se zvjezdane karijere donedavno kleli se ne mogu izboriti za status prvotimca u svojim NBA klubovima.

Je li to razlog da odustanemo? Ne, naravno da ne. Friški Hall of famer Rađa je ne tako davno izjavio da neće biti katastrofa ako se ne plasiramo na svjetsko prvenstvo. Uistinu, s filozofskog aspekta takvoj tvrdnji teško da tko može proturječiti. Od bronce u Torontu davne 1994. godine novi nastup smo čekali čak šesnaest (!) godina, ali je li hrvatska košarka u tom razdoblju nestala? Nije, makar nije pomoglo. No, katastrofa bi bila ne izvući pouke iz tog neuspjeha. Katastrofa bi bila propustiti priliku za ispravljanje krive Drine, za usmjeravanje naše košarke u ispravnom smjeru.

Jedan od prvih koraka u tom procesu je ispravan rad s mlađim kategorijama. Ovakva okupljanja u nekakvom vakuumu neće imati pretjeranog učinka ako ih na sličnoj razini ne budu pratili i ljudi u klubovima. Slaba je vajda od deset minuta vježbanja pick´n´rolla s Erjavcem ili leđne tehnike s Rađom ako će treneri mlađih kategorija u svojim programima i „programima“ zanemarivati bilo koji od važnih elemenata suvremene košarke. Jasno je da klubovi nisu surogat za jaslice i da imaju svoje ambicije, ali ako postoji nesrazmjer između uloženog, očekivanog i vraćenog, onda je vrijeme da se vratimo na početak. Često se pritom zaziva potpuni reset. Ni to nije ispravno, postoje sredine koje prate trendove i posluju u realnim okvirima, poštujući ekonomsku i društvenu situaciju, ali i vlastitu tradiciju.

Da se pred kraj vratimo na ove klince. Nakon Čiste Velike, na red za okupljanje potencijalnih kadetskih reprezentativaca je odabrana Velika. Ne znamo je li riječ o slučajnosti ili nam društvo iz Saveza nešto želi poručiti, a nije ni bitno. U novom eliminacijskom krugu bismo trebali dobiti konačan popis putnika na U16 Eurobasket u talijanskim Udinama, pa ćemo ovim putem tim klincima zaželjeti svu sreću i da nas učine ponosnima kao i prošlog ljeta.

Rađi, Vrankovićima, Anzuloviću, Erjavcu i ostalima želimo puno sreće i mudrosti u 2019. godini. Trebat će im, jer posao u koji su ušli zahtijeva mnogo strpljenja i minimum pogrešnih poteza.  

Uostalom, ni Rim nije bio izgrađen u jednom danu.