Košarka iz malog mjesta - Priča o KK Gajeta Tribunj (4. dio) Jabuka, Dejo, Kvinta, Lolo, Igor i Šime Kumanović, Milan Vojvodić, Neven Spahija, Zmajo, Mišura, Stegić...

GAJETA – MALA TRIBUNJSKA SREDINA IZ KOJE SU IZRASLI DOBRI KOŠARKAŠI I JOŠ BOLJI LJUDI

Momčad su tih godina nosili najbolji strijelac kluba, Damir Jabuka, koji je igrom podsjećao na Damira Šolmana iz Jugoplastike. Zabio bi on redovito dvadesetak poena s vanjskih pozicija kao i  Dejan Perkov Stipičin Dejo koji je zabijao iz reketa, te najmlađi od njih, tada šesnaestogodišnji Leon Stipaničev  Lolo s pozicije četvorke i petice kao i Zoran Kvinta, pojačanje iz Šibenika, tricaš, asistent i motivator s iskustvom igranja u 1. B ligi s ekipom  Šibenika s kojom je ušao u prvu saveznu ligu.

ZORAN KVINTA

Šteta za Kvintu da nije nastavio u KK Šibenka  u prvoj ligi jer je sigurno imao dovoljno visoku razinu znanja i vještina ali dobro za Gajetu jer je dobila pravog igrača i čovjeka.

U Šibeniku je kaže Kvinta bilo dobro, tamo je košarka imala tradiciju, strast, ljubav, ime i težinu, ali u Tribunju je, iako je morao trenirati i igrati na vanjskim terenima, bilo posebno. Bilo je više bliskosti, više povjerenja, više osjećaja da njegove sposobnosti, vještine i trud netko vidi i cijeni. Nije bio samo igrač s prezimenom na zapisniku, bio je motivator, vođa i čovjek kojem se vjerovalo.

Tribunj mu je, možda i neočekivano, pružio ono što sportaš ponekad traži cijelu karijeru, osjećaj da je na pravom mjestu. Posebno spominje veselo druženje s Draganćem (Dragan Popov Berandov), koji je obavljao posao pomoćnog suca na svakoj domaćoj utakmici a više puta bio sudio prijateljske i turnirske utakmice i bio uvijek uz Gajetu.

Nije sve bilo u pobjedama, iako ih je bilo puno. Bilo je nešto i u druženjima nakon treninga, u zajedničkim putovanjima, u šalama iz „Marinera“, „Dikle“, „Jurjevgrada“ ili „LP-a“ Miše Kovača, kultnih tribunjskih kafića iz prve polovice 80.-ih godina, gdje su svi igrači nakon treninga ili utakmice nastavljali druženje uz špeci, produženu „Pipi“ ili poneko točeno. U pogledu suigrača mogla se iščitati poruka koja govori: „Tu smo, zajedno smo.

“Bilo je to okruženje jedne jednostavne i gotovo obiteljske atmosfere malog kluba u kojem se ljudi poznaju, uvažavaju i drže jedni uz druge.

Možda je upravo zato Tribunj ostao u njegovom sjećanju tako snažno?

Jer Šibenik mu je dao košarkaške temelje. Tamo je odrastao, učio, sazrijevao i sanjao velike snove. Ali Tribunj mu je dao nešto drugo, dao mu je mir, pripadnost i vjeru. Dao mu je osjećaj da je važan. Da se njegov glas čuje, da njegova igra vrijedi.

I zato, kada danas govori o tom vremenu, Šibenik spominje s poštovanjem, a tribunjsku Gajetu s posebnom toplinom, jer ponekad nije najvažnije gdje si počeo, već gdje si ponovno pronašao sebe.

LEON STIPANIČEV I IGOR KUMANOVIĆ

Od najmlađih košarkaša Gajete, dominirao je ispod koša i blizine reketa Leon Stipaničev – Lolo, tada šesnaestogodišnjak, koji je već kao šesnaestogodišnjak narastao do visine odoko 200 cm i ubrzo zainteresirao ljude iz splitske  Jugoplastike. Najprije je 1983. godine kao posuđeni igrač iz KK Gajeta u iznimno važnoj godini za Šibenku, odigrao finalni turnir prvenstva Jugoslavije u generaciji 1965/66, za Šibenku s Ivicom Žurićem u tandemu i osvojio prvenstvo koje je odigrano u šibenskoj dvorani na Baldekinu. Potom je na jesen odigrao kvalifikacijsku utakmicu za Gajetu u prvom pokušaju ulaska u Hrvatsku ligu – jug, a onda je zajedno s tri godine mlađim, petnaestogodišnjim nadarenim klupskim kolegom Igorom Kumanovićem prešao u redove omladinskog pogona splitske Jugoplastike gdje su oboje prošli školu košarke kod trenerskih veličina, poput Krešimira Ćosića, doktora košarke Slavka Trninića, Pina Grdovića, te trenera Igora Karkovića i Petra Bezelja, te u društvu Tonija Kukoča, Dina Rađe i drugih mladih nadarenih košarkaša i kasnije najuspješnije Splitske generacije košarkaša. Oba su kasnije nastavila igranje u prvoligaškim ekipama u Sloveniji i Hrvatskoj.

Leon Stipaničev napravio je značajniju košarkašku karijeru. Nakon Jugoplastike, bio je i član Vojvodine iz Novog Sada, a potom i klubova Idrija i Krka iz Slovenije. U Krki je završio igrački staž te započeo trenerski koji traje i danas.

Igor Kumanović je nakon prelaska iz Gajete u splitsku Jugoplastiku postao jedan od najnadarenijih košarkaša Hrvatske u kadetskom uzrastu zajedno s Tonijem Kukočem, Darkom Krunićem i Jadrankom Smojverom s kojima je bio i u Hrvatskoj kadetskoj reprezentaciji. Nakon vojnog roka, kao senior nastavlja nakon ozljede, trenirati s košarkašima tada jake Šibenke pod vodstvom trenera Borislava Džakovića, a potom prelazi u zagrebačku Montmontažu/Industromontažu kod Vladimira Vanjka, te ulazi s klubom u prvu Hrvatsku ligu pod novim imenom kluba, Zrinjevac. Ubrzo završava Pravni fakultet u Zagrebu te uz rad, duže razdoblje sudjeluje na poslovima trenera u Ciboninoj školi košarke Vučići.

MILAN VOJVODIĆ

Milan Vojvodić je upisao Fakultet za fizičku kulturu u Zagrebu i nakon svršetka studija dugo radio kao trener mlađih dobnih uzrasta u KK Zrinjevac, gdje mu je šef bio Neven Spahija a sa Spahijom je uspješno surađivao i kao njegov prvi asistent u turskom Fenerbache-u. Danas je najpoznatiji je kao individualni košarkaški trener mladih košarkaša.

ŠIME KUMANOVIĆ

Šime Kumanović je također upisao Fakultet za fizičku kulturu Sveučilišta u Zagrebu i paralelno igrao košarku u zagrebačkoj Mladosti a potom i u Montmontaži /Industromaontaži (Zrinjevac). Već za vrijeme studija, radio je sa svim mlađim dobnim uzrastima u klubu u kojem je i igrao a s poslovima trenera nastavio je i nakon što je diplomirao a kasnije i magistrirao na istom fakultetu.  Radio je s učenicima kao profesor tjelesne i zdravstvene kulture u osnovnim školama i paralelno radio kao trener u Novom Zagrebu, te kao asistent Danijela Jusupa u prvoligašu Benstonu  (Dubrava). Već više od 30 godina osmišljava, organizira i vodi košarkaške programe povezane s djecom i mladima.

NEVEN SPAHIJA

Neven Spahija ostvario veliku trenersku karijeru. Poslije igračke karijere nastavio je najprije kao trener košarke u ženskom košarkaškom klubu Elemes u svom Šibeniku, pa u zagrebačkom Zrinjevcu, nakon toga nastavio u KK Gradine iz Pule i to prvi puta kao glavni trener. Nakon Pule odlazi u Ljubljanu gdje postaje pomoćnik velikom Slovenskom stručnjaku Zmagi Sagadinu u Union Olimpiji. Nakon Olimpije dolazi za glavnog trenera u Cibonu, gdje počinje njegov uspješan put trenera u desetak europskih, svjetskih i NBA klubova te kao izbornika Hrvatske košarkaške reprezentacije.

ZMAJO

Posebne zasluge za napredak kluba pripadaju Zvonimiru Zmaiću Zmaji, tribunjcu po majci sa zagrebačkom adresom, tada već pomalo veterana s 32 godine ali velikog košarkaškog entuzijasta, novinara i pjesnika.

Zmajo ili Brada, kako su ga zvali gajetaši zbog brade koju je nosio, dolazio je ljeti u Tribunj u obiteljsku vikendicu u Sovji, a onda je u jednom razgovoru Rokici ponudio podršku s ciljem da pomogne svojim iskustvom, znanjem i vještinama u igračkom, trenerskom i marketinškom smislu. Ubrzo je postao igrač kluba a kuriozitet je da je svakog tjedna dolazio u petak vlakom iz Zagreba preko Perkovića u Šibenik da bi isti dan napravio trening a sutradan ili u nedjelju odigrao utakmicu i vratio se u Zagreb.

Svaki njegov dolazak značio je dijeljenje svima u ekipi po  barem nekoliko novih fotografija ekipe. Kako je bio novinar, uspjesi, postignuća i sve klupske  aktivnosti su redovito izlazile u člancima nekoliko nacionalnih vodećih novina  poput Večernjeg lista, Sportskih novosti, Slobodne Dalmacije, Sporta, SN revije, Šibenskog lista, pa čak i u poznatom tjedniku Tempo i drugim novinama iz cijele tadašnje države. Nažalost je napustio ovaj svijet 2013. godine.

ŽARKO MIŠURA I NENO STEGIĆ

Osamdesetih godina, igrali su za Gajetu još nekolicina vrlo dobrih košarkaša kao što su Žarko Mišura iz Ražina i Neno Stegić iz Tisnog. Oba igrači vrlo dobrog karaktera i vrlo korisnih timskih igrača. Mišura je bio precizan s vanjskih pozicija a Stegić iz reketa. Jedno vrijeme u klubu su imali kraće epizode još neki iskusni šibenski košarkaši, Bobić i Gojanović.